Recenzije

Jeste li spremni? Ashcroft s hip-hop producentom

2.9.2010. @ 09:19 Siniša Miklaužić

Richard Ashcroft je definitivno jedan ekscentričan lik koji voli biti u prvom planu, a kada to nije, pokušava na sve strane, pa osim njegovih solo-radova, zadnjih desetak godina dobili smo povratak The Vervea i sada novi bend.

U solo-radovima, Richard je često koketirao s vrlo popičnim elementima što je donijelo nekoliko hitova, ali su mu albumi bili (blago rečeno) prosječni zbog niza skladbi u kojima je 'razgovarao s Bogom'. Tako 'produhovljen' nije uspio doseći snagu ranijih uspjeha The Vervea, pa je prije dvije godine ponovno okupio matični bend što je na Otoku napravilo pravu pomutnju, ali niti ovaj put The Verve nisu dugo trajali, već su se po tko zna koji put raspali.

Da vrag ne bi uzeo šalu, Ashcroft je složio novi bend i vratio se desetak godina unatrag na najbolji album The Vervea "Urban Hymns". Glazbeno gledajući "United Nations Of Sound" zvuči točno tako, kao legitimni nastavak na "Urban Hymns" s modernijom produkcijom, te nekim pjesmama koje spadaju u sam vrh Ashcroftove solo-karijere, ali albumu fali dosljednosti, pa ukupan dojam nije toliki, kao što je mogao biti. Oštre kritike od strane otočkih kolega su pretjerane, ali i potpuno shvatljive zbog 'čudne' osobnosti 'glavnog lika'.

Richard Paul Ashcroft s novim bendom

Baš taj miks starog i novog zvuka najbolje je ukomponiran na samom početku albuma, pa vjerujem da će iz tog dijela i 'pucati' singlovi uz dosadašnje "Are You Ready?" i "Born Again". S njima će zasigurno ponovno osvojiti srdašca romantičara koji i dalje žale za vremenima "Urban Hymnsa", a pjesme su i same po sebi vrlo melodične, pa će lako zavladati radijskim eterom.

"Are You Ready?" je na tragu "Bitter Sweet Symphony", ima sličan motiv koji se ponavlja s pomalo čudnom orkestralno-rockerskom glazbenom podlogom kojeg Richard 'obogaćuje' tekstom u svojem stilu ''Are you ready?/Ooooh are you ready for the day?/He's gon' come back down to earth/I hope you gonna pray''.

"Born Again" je još jedna klasična Ashcroftovska stvar u kojoj brije po svojem (ego mu je toliko veliki da na nebu razgovara sa sestrama Venus i Serenom Williams), "America" ima jedan pozitivan beat, dok je "This Thing Called Life" prva prava balada koja je začinjena vrlo psihodeličnim, a opet vrlo popičnim elementima zbog čega vjerujem da bi ova pjesma mnogima mogla postati favorit s albuma.

Moderna r'n'b produkcija koju je Ashcroft dugo vremena želio, počinje se osjećati s pjesmom "Beatitudes" koja je i prvi značajniji pad na albumu, a potom slijedi "Good Lovin'" koja svojom monotonijom totalno usporava tečnost albuma.

"How Deep Is Your Man?" zvuči kao r'n'b-pop-blues (bolje stisnuti tipku skip), "She Brings Me the Music" je The Verveovska balada, "Royal Highness" zvuči kao mali Michael iz vremena The Jackson 5 produciran u 21. stoljeću, religiozna "Glory" je jedna od najboljih koju je napravio na tu temu, dok završne "Life Can Be So Beautiful" i "Let My Soul Rest" zvuče pomalo sterilno, kao da su višak na albumu.

Želja za promjenom u soundu Ashcroftu je donijela nekoliko pozitivnih, ali i negativnih strana. Plusevi svakako idu za modernu produkciju koja je, istini za volju, malo i uništila poneku pjesmu, ali ukupno gledajući to je korak naprijed u odnosu na prošle samostalne albume. Pjesme su i dalje vrlo religiozne, pa kada bi izbacio dio njih, vjerojatno bi se približio onome čemu teži, biti na vrhu britanskih autora. Međutim, forsiranjem toga, postigao je neviđeni kontraefekt zbog kojeg ga na Otoku više malotko može tolerirati.

Dozvola No I.D.-a da se razmaše u punom jeku definitivno nije bila dobar izbor, iako je on učinio svoj posao i više nego pošteno. S nekim komercijalnijim pop-rock producentom, ovaj album je mogao dobiti razinu više, a ovako je to ipak solidno izdanje autora koji će uvijek ostati do kraja neshvaćen.

Klasičan britpop u kojem smo uživali u '90-ima., gotovo je u cijelosti nestao, svi veliki bendovi onog vremena su se raspali, a sada dobivamo samo djeliće (čitaj ostatke) koji nas ne mogu zadovoljiti. Richard Paul Ashcroft s novim bendom je za to najbolji dokaz.

Albumi