Aktualno

Sterilni i apatični Muse na Szigetu

16.8.2010. @ 22:14 Igor 'Yuri' Jurilj

Najpoznatija nekad engleska, danas očito američka space-rock trojka Muse, nastupila je kao posljednji izvođač posljednjeg dana posljednjeg izdanja budimpeštanskog Sziget festivala na otoku razvrata, bakanalija i raskoši u nedjeljnu, nimalo vedru i suhu noć 15. kolovoza.

Uslijedivši nakon nastupa Billy Talenta i Kasabiana tek deset minuta kasnije od najavljenih 21:20, ispred električnog i psihodeličnog saća popularna je trojka otvorila koncert najavnim singlom "Uprising" s posljednjeg albuma "Resistance" i mješovitu, no pretežito mađarsku publiku razuzdala preko granica dobrog ukusa i pristojnog ponašanja.

Bezrazložno i neopravdano laktarenje, udaranje i prolijevanje vode dobivene od redara kako ne bi došlo do nimalo neuobičajenih kolabiranja u podivljalim agregatima, mađarska se publika pokazala kao autoru dosad najneciviliziranija, premda je fokus ipak preuzeo perverzni gitarski riff i jedinstveni falset "Supermassive Black Hole", no, sudeći prema dobnoj strukturi publike vidno je bilo kako dobar postotak nje čine zaljubljenici u blockbuster sagu "Sumrak" gdje se po prvi put pojavila upravo ova pjesma, od ukupno tri, pri čemu "I Belong to You" i aktualni singl, nesumnjivo najlošiji u opusu Musea, "Neutron Star Collision" nisu pronašli svoja mjesta na set-listi, koja, usput budi rečeno, tijekom cijele aktualne turneje i nije bila mijenjana, što kvalitativno utječe na reputaciju Musea kao inventivnog i dinamičnog benda.

Takvo što imali smo prilike vidjeti i čuti u Zagrebu, no čini se kako je 2007. svjetlosnim godinama daleka od onog što je Muse danas - američki stadionski bend čija će se četiri slova naći u kojekakvim franšizama, u najrazličitijim proizvodima kako bi zadovoljila megalomanske konzumerističke američke apetite.

Stoga Muse, kategorički rečeno, više nije bend koji biste mogli poslušati i pogledati s tri tisuće srodnih duša, već isključivo kada se radi o publici od desetak tisuća 'zaraženih'.

Set-lista je mudro sastavljeni festivalski paket 'nabrijanih' hitova iz cjelokupne karijere, nešto malo usporen centralnim momentom nastupa u vidu rock-balade "United States of Eurasia" izvedene na predivnom staklenom pianu.

Frontmen i gitarist Matt Bellamy još je jednom pedagoški demonstrirao rafinirane tehnički kompleksne instrumentalne dionice i modulacije karakteristične za Muse, nadopunjene varijabilnim vokalom koji seže od baritona do izrazito stabilnih tenora ili falseta, odnosno koji po potrebi, čak i unutar iste dionice mijenja registre. Međutim, szigetski je nastup, počevši s Matthewom, 'odrađen' (ključna riječ) krajnje sterilno i apatično, gotovo studijski, bez imalo improvizacija ili svježih reinterpretacija, čemu je pridonio jednako rigidan, ali i dalje impresivan lik basista i vokala Christophera, odjevenog poput Bubimira u crno-bijele pruge, koji je imao potrebu, dakako, vrlo pretencioznu, usred nastupa zapaliti si lulu i povući pokoji dim, dok je bubnjar Dominic bio jedini koji je tijekom cijelog koncerta uputio pokoju riječ publici.

Očekivano, bilo je to vrlo neuvjerljivo i hladno, bez gestikulacije ili, sačuvaj Bože, smiješka na licu: 'Dobra večer, Mađarsko. Dobro je biti natrag, previše smo izbivali'. Osim što su bili savršeno sinkronizirani u besprijekornim izvedbama, sinkronizacije nije ponestalo i u mehaničkom ophođenju na pozornici, čime se i osobno približavaju poetici svojeg hladnog svemirskog rocka.

Set obojen šarolikim i ilustrativnim za svaku pjesmu light-showom, nakon izvedbi singlica s albuma "Resistance", završen je gitarističkom himnom i epitomom Musea - "Stockholm Syndrome". Dvodijelni bis, nimalo drukčiji od svih prethodnih nastupa otvorila je "Plug In Baby", a zatim je Chris u ruke uzeo usnu harmoniku izvevši solističku dionicu, reminiscentnu na filmsku glazbu Enia Morriconea, što je označio uvod u podjednako popularnu prethodnim pjesmama, odličnu "Knights of Cydonia".

Po spuštanju gitara i palica iz ruku, trojka se povukla s mlakim pozdravom 'Hvala', a momci iz tehnike u sekundi su već razmontirali ponešto reduciranu pozornicu u odnosu na one sa samostalnih (stadionskih) nastupa.

Besprijekorno, korektno, apatično i mehanički odrađeno.

Set-lista:
Uprising
Supermassive
Map of the Problematique
New Born
Interlude
Hysteria
Nishe
United States Of Eurasia
MK Jam
Undisclosed Desires
Resistance
Time Is Running Out
Starlight
Stockholm Syndrome
-bis-
Plug In Baby
Knights of Cydonia

Naposljetku, treba spomenuti razloge koji Sziget Festival čine vodećim mađarskim, a uz novosadski Exit jedan od vodećih u regiji (bivše Austro-Ugarske). Naime, brojne su paralele s našim otužnim INmusic Festivalom: fizička izoliranost od centra grada na otoku, premda opet vrlo dostupnom, brojne pozornice i vodeća svjetska imena. No, Sziget je festival s renomeom, doduše, stariji 15 godina od naše 'otočne' varijante, no uz brojnost pozornica on u vrijeme festivalskih dana postaje mali svemir, živa i ležerna košnica prepuna najrazličitijih sadržaja, utočišta i skloništa za najrazličitije afinitete.

Festival je strukturiran i organiziran tako da posjetitelji koji se broje u desecima tisuća, osim eventualne turističke znatiželje, nemaju potrebe izlaziti iz okvira otoka zbog dobrog sanitarnog čvora, dostupnosti prehrambenih namirnica i pristupu različitim oblicima zabave organiziranim u svakom kutku otoka, bez obzira na doba dana ili noći.

Uz ciljanu zapadno-europsku publiku i dalje uspijeva polučiti interes koji se iz godine u godinu multiplicira, a ponuda u vidu hrane i pića, za razliku je od našeg INmusica, ali i brojnih festivalčića koji se svake godine kote kao gremlini nakon kiše, raznolika i jeftinija. U pauzama između nastupa dosađivati se je nemoguće; naprosto svatko pronađe svoj kutak gdje u interakciji s različitim ljudima kvalitetno krati vrijeme ili, što definitivno nije slučaj INmusica, koji pretendira na ovakve festivalske dimenzije i proporcije, odnosno ovakav status može poslušati više zanimljivih i kvalitetnih izvođača, dok se na zagrebačkom otoku u tri dana za iste ili veće novce možete 'ogrebati' za dva, maksimalno, ako vam se konstelacije pogode, tri izvođača, a i njih, usput budi rečeno, za manje para pogledate u Ljubljani, Beču, Budimpeštu ili Beogradu u datom vremenskom periodu na samostalnom koncertu za, ponovno, manje para.

Ne treba se uvijek ugledati u susjeda, ali u festivalskoj hiperprodukciji koja rijetko iznjedri kvalitetan glazbeni festival treba dobro sjesti razmisliti o ključnim problemima: tko nam je ciljana publika? Što nudimo? Što želimo ponuditi? Što nudimo pored glazbe? Čime privlačimo ostalo ne-domaće i privlačimo li ga uopće u značajnom broju u Zagreb?

Izvještaji