Recenzije

Vrijeme je za povratak vještica

13.8.2010. @ 08:27 Muzika. hr

Necronomicon je kanadski bend, osnovan još 1991. godine, a "The Return Of The Witch" mu je, vjerovali ili ne, tek treći album.

Definitivno tek, jer mnogi bendovi u toliko godina znaju 'šibnuti ' i 4-5 puta više albuma, često u korist kvantitete, još češće nauštrb kvalitete, ali što ćemo. Nije da je i ovo neki posebno kvalitetan album, ali je - dobar.

Donosi žestokih 40 minuta svirke kroz devet pjesama u trajanju od 45 minuta. Slušajući ih od početka, redom iz pjesme u pjesmu, dobiva se dojam stopljenosti glazbe Behemotha i Morbid Angela. Dakle, radi se uglavnom o brzom death metalu sa 'izlomljenim', brutalnim zvukom, dubokim, malo i modulativnim vokalima, i 'grmljavini' koju proizvode bubnjevi kroz mahnite blastbeateve i duplo pedaliranje brzinom od blizu '200 na sat'.

Uz brzotrzajuće atonalije, u riffovima se može čuti i snažnije oslanjanje na čišći, heavy sound, a kompletan ugođaj je i više nego tmuran, kojeg dodatno 'podebljavaju' i sporiji dijelovi nekih ili pak kompletne pjesme ("Necropolis"), značajno obogaćeni pianom, nešto ipak karakterističnijim elementima za black metal. Naravno, za takav ugođaj potrebni su i adekvatni tekstovi, a oni se 'bave' okultizmom, mitologijom i - smrću. A i što bi drugo odgovaralo.

Od pjesama-favorita izdvajaju se brzopotezna "Into The Fire" s duboko-tamnim, sporijim središnjim dijelom 'ukrašenim' sa zborskim 'aaa-aaa-njem', pa progresivnija, sedam minutna "The Order Of The Moom", ritmički promjenjiva, glasna, 'mrak' atmosferična pjesma s piano dijelovima.

"The Return Of The Witch" možda je ovdje i najtipičniji death/black uradak, s kratkim riffičkim početkom na kojeg se nadograđuje urnebesno i brzo blastbeatanje i pedaliranje, te brzinom na kojoj bi mogle pozavidjeti ostale pjesme.

Naslov koji dobrim dijelom odudara od ostalih je "Alpha i Omega", i mnogi bi mogli pomisliti da je 'naslijeđena' od Dimmu Borgira, pogotovo u sredini, a i jedna je od rijetkih koja sadrži smisleniji gitaristički solo. U potpunosti drukčija od ostalih je "Lillith". Lagani bubnjevi, klavir, ambijentala, instrumental-intermezzo, posve netipično za ekstremni metal. Zanimljivo bi bilo čuti od strane banda što su njome htjeli 'reći', iako nisu prvi koji su ubacili na album nekakvu kompletno drukčiju pjesmu.

Atmosfera u njoj je krajnje mračna, morbidna, grobno sablasna, pa bi možda bilo bolje da su je stavili kao uvod, a usput i dali nekom filmskom redatelju da je stavi u horor u kojem se leševi broje na lopate!! A to je dio u njoj koji ne odudara od ugođaja ostatka albuma.

Morbidno, ubojito, beskompromisno, death/blackerski do granica bola. Baš onako kako treba biti.

Tekst: Ante Veršić Wera

Albumi