Aktualno
Manowar to može i zna bolje
16.7.2010. @ 08:16
Sve potpuno isto, izuzme li se jedan dodatni štand sa slabašnim merchendiseom, samo drugo ime, Magic Cicle Festival IV @ Metal Camp, i drugi, odnosno novi dan - nedjelja.
Jutro nakon završetka sedmog izdanja Metal Campa. Čak se niti na bini nije pojavio logo festivala koji se održava pod 'patronatom' Manowara i njegove izdavačke kuće Magic Circle, nego je ostalo platno Metal Campa, koje se vijorilo punih sedam dana, pa bi netko tko nije znao teško mogao zaključiti da se nešto novo i drukčije događa.
I događalo se drukčije. Kao prvo, organizacijski kaos u kojem se puno toga nije znalo. Najprije je bilo rečeno da se u nedjelju dižu nove akreditacije za Magic Circle, a onda od toga ništa. Vrijede one iste s Metal Campa, pa su tako svi koji su imali akreditacije bilo novinarske bilo da su svirali neki od ranijih dana na MC-u, mogli nesmetano ući. Kao, nije ništa stiglo na vrijeme, pa zato ovako. Onda su svi ulazi za medije najednom zatvoreni po nalogu organizatora, a vrhunac svega je bila obavijest da se za slikanje Manowara treba potpisati ugovor - olovkom išarano na običnom plakatu, okrenutom na bijelu stranu.
Naravno, to nije ništa novo, ali da nitko nije znao što s ugovorima kada su se potpisali, kod koga i gdje ih treba ostaviti, kome će biti, a kome ne, odobreno fotkanje i kako i kada će se to saznati, e to je već bilo, budimo blagi, neozbiljno. Pogađate, ništa nije došlo, pa se s photo passevima od Metal Campa nesmetano moglo ulaziti, potpisao se ugovor ili ne.
To za posjetitelje i nije bitno i presudno, osim činjenice da se eventualno mogla dobiti koja korisna informacija, možda pokoji intervju koji bi im poslije bio dostupan, ali je dokaz slabašne organizacije od samog početka, nepripremljenosti, neuigranosti, što je kao izravnu posljedicu imalo da je set sjajnih bendova predvođenih velikim Manowarom došlo pogledati jedva oko 3000 ljudi. Očekivalo se, za pretpostaviti je, da će inercijom, onako, samo po sebi, dobar dio ljudi s Metal Campa ostati na MCF-u, no to se nije dogodilo, i to je bilo do kraja jasno već u jutarnjim satima, kada su se kampovi počeli prazniti kao da se više ništa neće dogoditi.
A da bi se dogodio ostanak, prvo se trebalo dobro razmisliti oko cijene ulaznica, koja je bila i više nego ogromna, bezobrazna čak, mnogima i jednostavno neprihvatljiva (60, odnosno 70 eura, dok je cijeli Metal Camp koštao 124 eura, recimo) bez obzira na veliku želju ostanka, pa naći neku normalniju cifru. Drugo, ne bi bilo loše, čak mislim da se to trebalo, svima koji su imali ulaznicu za Metal Camp ponuditi pristojan popust, recimo jedno 50%, pa bi vjerojatnost veće posjećenosti bila i više nego izgledna. Samim tim i bolje atmosfera, a i pokoji euro više za organizatora, što im valjda nije nebitno.
Eat Your Brains / foto: Ivica Cikač
Iako se najavljivao pakleniji dan nego je bila subota, s nešto manje stupnjeva i osvježavajućim vjetrićem, u toj nekakvoj sveopće čudnoj atmosferi počeo je festival, i to nastupom grčkih power metalaca Crosswind, koji, kao i većina novih bendova tog stila, nema puno za ponuditi. A i pjevač bi na vokalima mogao malo poraditi (ako je moguće), jer mu znaju doći do donje granice izdržljivosti.
Nakon njih nešto bolji bend, bolji po svim presjecima, njemački MetalForce, nekadašnji Majesty, koji bi mogli opisati kao moderniju varijantu Manowara, sa pjevačem koji malo podsjeća na Michaela Kiskea.
Second stage MCF-a također je, poput Metal Campa, ponudio nastupe nekoliko bendova, a pogledali su se, zajedno sa 19 ljudi, Talijani AreA, pa hrvatski metalci Eat Your Brains, koji su se pridružili koloniji naših bendova, ne samo radi radi popunjenja kvote, nego i kvalitetom nastupom, kojim 'dirigira' sasvim dobar pjevač, te skupinu Vaalnor, koja svira muziku čiji je (valjda) glavni smisao i razlog postojanja lamatanje glavama.
Virgin Steele / foto: Ivica Cikač
Nekako mi se činilo da je i Virgin Steele u svoj toj situaciji platio ceh početne slabe potpore, koja se do kraja nastupa možda navukla do tisuću ljudi, a i sound i nije bio baš nešto. Valjda se 'čuvao' za Manowar. Mada, bez obzira na sve, njihov je nastup bio dobar ("A Symphony of Steel", "Through Blood and Fire", "Kingdom of The Fearless - The Destruction of Troy"...), vidjelo se da momci znaju i da svi prog-poweraši od njih trebaju i imaju što naučiti.
Usto, rođendanskom čestitkom bubnjaru počelo je čestitanje tog tipa, koje će kulminirati kasnije na nastupu Manowara. A da su pravi profesionalci i da duboko uvažavaju ljude koji ih poštuju, pokazali su kasnije, kada su se, na čelu s Davidom, nekoliko sati družili, pričali i slikali s fanovima. I negdje oko 21:00, kada su odlazili, došli su se ponovno pozdraviti. Definitivno, po tome su bili najbolji bend, ne samo u nedjelju, nego u svih sedam dana.
Holyhell / foto: Ivica Cikač
Holyhell je sljedeći bend koji je izašao na pozornicu, heavy metalci sa simfonijskim elementima i pjevačicom Mariom Breom s odličnim operatic vokalima (studirala modernu operu), no već od početka nije krenulo dobro, jer je nisu pravo pustili 'van'. Odnosno, uopće se nije čulo da pjeva, samo se vidjelo da otvara usta.
Razglas je bio koma, a iz zvučnika na kojeg je bio spojen mikrofon s bas bubnja nekoliko puta je bolno 'zakrčalo', kao da su popucale ne samo opne, nego i sam box. To je dosta utjecalo na nastup, pa je ostavljeni dojam jedva prosječan. Isti je malo popravljen završnom uspomenom na Ronnie James Dia, no izvedba pjesme "Holy Diver" bila je katastrofa i moglo se i bez nje okončati. Bilo bi dovoljno samo se sjetiti Dia.
Kamelot / foto: Matilda Rudec
Kamelot je bio bend koji je, uz Manowar, koliko sam primijetio, bio najzanimljiviji većini ljudi, i svojim su nastupom dokazali da su stvarno veliki. A nastup je (opet) pokvario sound, pogotovo se slabo čulo pjevanje, pa je, iznimno raspoloženom i stalno nasmijanom Royu Khanu, koji je bio u movingu i komunicirao sa svim dijelovima publike, tijekom izvedbe pjesme "Center of The Universe" od prevelikog naprezanja (tko zna, možda i nečeg drugog), jer je i sam shvatio da se gotovo ne čuje, glas naprosto - pukao.
Malo vode, sjajna pjevačica grupe Amaranthe, Elize, te članovi benda, izvukli su donekle stvar, a Roy se u formu nije uspio vratiti do kraja nastupa. Šteta, jer poznato je da se radi o jednom od najboljih metal pjevača današnjice, i ovo što se dogodilo moglo bi kod nekih izazvati sumnju u njegove vokalne mogućnosti.
Zaista, Kamelot je, uza sve to, imao vrlo kvalitetan nastup s povremenim pirotehničkim efektima, ispomoći dama s bubnjevima, a za popravak dojma, nudi se mogućnost skorog nastupa na Szigetu u Budimpešti s Iron Maiden, što nam je potvrdio basist, te ujesen i u Ljubljani, što je najavio Roy tijekom koncerta. Zašto ne i kod nas, pitanje je sad.
Set-lista:
Rule The World
Ghost Opera
The Great Pandemonium
When the Lights are Down
The Haunting (Somewhere in Time)
Center of the Universe
Hunters Season
The Human Stain
The Pendulous Fall
Karma
Forever
March Of Mephisto
Arch Enemy / foto: Matilda Rudec
Bend čiji je angažman na ovom festivalu bio najčudniji, s obzirom da je stilski najviše (u biti i jedini) odskakao, bio je Arch Enemy, no s njime se nikada ne može promašiti. Možda malo rutinski ("Ravenous", "Dead Insanity", "Nemesis", "I Will Live Again", "Dead Eyes See No Future", "We Will Rise"), ali uvijek odličan show priredila je i ovoga puta uobičajeno rastrčana Angela i ekipa, koja je, za razliku od prethodnika, imala zahvalan sound, pa su se gitare, što je bila velika 'boljka' ranijih nastupa, čule dosta dobro, a o pjevanju ne treba trošiti riječi. Angela je bila sjajna kao i uvijek.
Nastup Arch Enemya kombinirao se s finalom SP-a na drugom stageu, čije je okončanje i slavlje Španjolaca označio početak nastupa Manowara. Malo se kasnilo, ne i previše, a duži intro nagovijestio je dolazak benda koji je o skandinavskim bogovima, ratovima i osvajanjima, pobjedama i porazima pjevao i svirao dok su mnogi koji si danas pripisuju velike zasluge za tako nešto još bili u vrtićima. Neki i u pelenama.
Na žalost, nastup kao cjelina nije opravdao očekivanja, bez obzira što se svirci Manowara, pa čak i bitno poboljšanom soundu nema puno toga za prigovoriti, a pogotovo ne fantastičnom Ericovom glasu, koji je i dalje u velikoj formi. Možda bi sve bilo drukčije da je bilo više ljudi, no i ovih cca 3000 moglo je napraviti pravu atmosferu, koju je ukrasilo nekoliko visoko podignutih zastava, među kojima i naša. No sve je to izgledalo nekako premlitavo, nekako čudno.
Manowar / foto: Matilda Rudec
Nedostajalo je eruptivne energije, dokaza moći, snage, baš onoga što Manowar godinama krasi. Vidio sam gomiletinu koncerata u životu, među kojima i sve, ili skoro sve velikane metal scene osamdesetih, no ovdje se nisam osjećao kao, recimo, kad smo već kod 'ratnika', na koncertima jednog Saxona, gdje je osjećaj da se nalaziš u centru velikog događanja nazočan od prve do zadnje sekunde.
Najkraće rečeno, prije nastupa nije se osjećala prava napetost, neizvjesnost, uzbuđenje, želja za 'iskakanjem' iz kože, kakav je redovito na koncertima Manowarovih suvremenika. Interakcija je bila sve samo ne onakva kakva se očekivala, pa su Eric i Joey mnogo truda uložili da bi digli publiku, i to im je znalo uspjeti tek na momente.
Čini se kao da dobar dio ljudi i nije došao da napravi spektakl i da je najvažniji razlog dolaska bio 'da se vidi Manowar', pa što bude, no s druge pak strane, dojma sam da je set-lista puno utjecala na ovakav ugođaj. Čak mislim i najviše. Objektivno, veliki broj nazočnih očekivalo je nastup kojem će biti okosnica stare pjesme, s albuma iz osamdesetih, pa čisto sumnjam, čak sam i siguran da ih se većina sa zadnja dva albuma, "Warriors Of The World" i "Gods of War", previše usrećila.
"Thunder In The Sky", Brothers of Metal", "Call To Arms", "God Or Man", "Sleipnir", "Warriors of The World United", "Swords In The Wind", "House of Death", "Sons of Odin", "King Of Kings", "Let the Gods Decide", "Black Wind, Fire and Steel" su pjesme protiv kojih nitko nema ništa, ali da se morao naći bolji, ili poštenije reći podobniji izbor, to je jako sigurno. Manowarovu jezgru publike tvori ekipa koja je danas nadmašila 40., i teško da će je netko uspjeti uvjeriti da su na "Gods of War" bolje pjesme nego na, recimo "Kings of Metal". A s povećom dozom sigurnosti se može reći da se i mlađim naraštajima više dopadaju 'stare' stvari. Zna li se da su upravo pjesme te koje 'nose' svaki koncert, ovdje je njihov, pa neću reći pogrešan, jer to nije bio, radije problematičan izbor, bio najveći problem.
U takvom odnosu snaga, gitaristički solo, Ericovo nadmetanje s publikom tko će bolje i jače vrištati, pa Joeyovo soliranje i 'fuckanje' svih koji nisu fanovi metala i Manowara, čestitanje rođendana Mariji i Ericu, s iznimkom čestitke pokojnom Diu, koja je zdušno pozdravljena, umrtvili su ionako ne baš nešto preživahnu atmosferu. Bar ne kontinuirano živahnu.
Čak je i 'Happy Birthday To You ...' od publike otpjevan, zvučao više sintetički, nego spontan. Ne znam jesu li manje Eric i više Joey baš trebali ljude gnjaviti svojim solo točkama jedno desetak minuta i tako dodatno 'zatući' ionako ne baš lepršavu atmosferu. U biti, znam - nisu. Kao što nije jedan namrgođeni momak iz securitya, pretpostavljam benda ili organizatora, trebao nadgledavati cijeli nastup s ograde i pratiti tko slika, ulaziti među ekipu, i nekima prijetiti da će im oduzeti foto aparate ako nastave slikati. Mislim, što je previše, previše je, samim tim što nikakva obavijest o zabrani slikanja nije bila istaknuta. Barem ne javno i vidljivo svima.
Zbog svega navedenoga i usprkos skandiranju 'Dio, Dio...', koje ju je malo uzdiglo, niti "Heaven & Hell", izveden u spomen na jednog od najvećih pjevača svih vremena, nije izgledao nešto posebno dojmljivo. U nekim drugim okolnostima, sve bi 'gorjelo', ali ovdje baš i nije to bio slučaj. Tako je i finale nastupa s DeMaiovim kidanjem žica s bas gitare, 'upakirano' u outro (pre)dug jedno pet minuta, 'ubilo' i zadnju nadu da će barem oproštaj biti prepun emocija. I nije bio, jer su se ljudi razišli nekako u prevelikoj tišini i prebrzo, što je još jedan dokaz da Manowar nije ovoga puta bio 'pravi'. Barem ne u kompletu, no oni koji su došli izričito zbog sviračkog umijeća, da ih vide i naravno, da su im novije stvari jače od ranijih, teško da mogu puno prigovarati. A i nije svirao najavljena dva sata, da se ne zaboravi to.
Curi li im pješčani sat sve više ili se radi o jednoj večeri koje se svakome događa, to će se moći provjeriti tek na nekom od sljedećih koncerata. Tko će ih imati volju i želju pohoditi. Završni, pomalo sramežljivi vatromet, okončao je i službeno nastup Manowara, kojeg će mnogi pamtiti baš kao nastup. Neki biti sretni što su opet, a neki što su po prvi puta vidjeli Manowar. A to je, mislim, ipak nešto najvrjednije što se odnosi s ovog koncerta.
Magic Circle IV @ Metal Camp okončala je američka core skupina Who Am I, koju dočekalo i otpratilo stotinjak ljudi.
To je ujedno bio i kraj sedmodnevne tolminske avanture koja za mnoge nije imala najsretniji i najočekivaniji završetak, no život ide dalje, a Manowar - ostaje...
... jedan od sinonima za heavy metal. To ne može samo tako promijeniti sat i pol vremena i jedan koncert.
