Aktualno
Metal Camp 2010 - najbolji i najpakleniji do sada
15.7.2010. @ 13:54
Kakav bi to bio Metal Camp bez kiše?!
I to, naravno, ne bilo kakve kiše, ne normalne, ne 'obične' kiše, nego kišurine, kišetine, kišuretine, praćene pravim prolomom oblaka, 'nebeskim eksplozijama' nalik onima iz najtamnijih scenarija kataklizmičkih filmova prirodnih katastrofa, a na žalost, sve više i iz svakodnevnog planetarnog nam života.
Srećom, ovoga puta našu je ekipu nevrijeme uhvatilo negdje oko Idrije, pa smo pet kilometara prije Tolmina odstupili pred naletom neprijatelja i 'sakrili' se na sigurno mjesto u fini lokalčić kod Soče.
Što je, kasnije se ispostavilo bio kukavički, ali mudar potez, s obzirom da je nekoliko metara od mjesta u kojem smo se utaborili, kako su nam rekli naši sarajevski prijatelji iz The Aebyssa, tresnula munja. Nakon tih nebeskih prijetnji, prvo što smo pomislili reći organizatorima 'maknite više taj Metal Camp iz Tolmina, ovo više nije normalno', no nastavak Metal Campa vremenski je protekao bolje nego ijedan do sada, pa su početni strahovi bili neutemeljeni. I ne samo vremenski, no o tome u nekom drugom dijelu teksta.
6.7. - utorak
Buka koja je dopirala do VIP kampa kada smo stigli bila je proizvod momaka iz Crowbara, čiji je nastup bio prvi kojeg smo odgledali. Nastup koji zaslužuje najmanje ocjenu dobar. Istina, ne baš s bogzna kakvom potporom publike, nekih 500-600 ljudi, ali bez obzira na to, bend je bio na, u najmanju ruku, očekivanoj razini. Što 'timing' nastupa (od 16:30), a što stil muzike kakav baš i nema znatniju potporu posjetitelja ovog festivala, kumovali su tome, no Crowbaru se doista nema puno za zamjeriti. Vrlo žestoka, agresivna, 'napadačka' i glasna svirka, u kojoj se ipak možda očekivao malo više 'movinga' performera, ali i ovako je ispalo i više nego pristojno.
Zadovoljni početnim nastupom, nestrpljivo očekivasmo Nevermore, bend koji je bio 'krivac' što smo u Tolmin stigli u utorak, a ne u četvrtak, a da skratimo vrijeme pogledali smo na drugom stageu austrijske gothic metal(k)ce Illuminata. Bend je to s dvije 'operatic' pjevačice, klavijaturisticom i tri momka na ostalim instrumentima, koji zvuči dobro i zahvalno ga je pogledati. Toliko.
Nevermore
17:40 sigurno nije termin primjeren nastupu benda kakav je Nevermore, koji iz Amerike donosi vrhunski, moderni, a ne 'frutek' thrash metal. Za njihov se nastup ne može reći da je bio vrhunski, ali da je bio jako dobar, to je sigurno. Kraće i drukčije (crvenkastije) boje kose otkako smo se zadnji puta vidjeli, Warrel je suvereno vladao stageom od početka, a publikom je to uspio nakon 3-4 stvari, dok ih se okupilo negdje do 2000.
Počela je tada i značajnija međusobna komunikacija, atmosfera se dizala iz minute u minutu, i sve je to malo 'mlačniji' početni dojam, kome je pridonijelo i podešavanje sounda, odvelo do vrlo dobre završne ocjene. U kompletnom nastupu najzanimljiviji dio je svakako bio kada je Warell najavio 'title track from new album', no onda su ga dečki korigirali, pa se odsvirala balada "The Heart Collector" sa, vjerojatno njihovog najboljeg, albuma "Dead Heart In A Dead World".
Nakon nje Warell je rekao da 'sada zna koja pjesma ide', pa se s "The Obsidian Conspiracy" i "Enemies Of Reality" nastup polako privodio kraju. Prije toga, čule su se "Beyond Within", "The River Dragon Has Come", "Your Poison Throne", "Born", od koje se poboljšao sound i interakcija publike, pa "Inside Four Walls", "The Termination Proclamation" i "This Godless Endeavor".
Kako je već navedeno, u najmanju ruku dosta dobar nastup, ako ni zbog čega drugog, onda zbog neusporedivo boljeg, mada niti sada ne baš do kraja dotjeranog sounda od onog održanog na istom mjestu prije četiri godine, i jedino što stvarno nije baš jasno je to zašto je Nevermore 'smješten' u kasno poslijepodnevni, a ne večernji termin. Jer je nesumnjivo bolji bend od većine koji su nastupili u danima nakon njega, a samim tim bi i kompletan ugođaj, atmosfera, 'feeling', a i sama posjeta bila neusporedivo veća, što takav bend nesumnjivo zaslužuje.
Six Feet Under
A prvi koji se popeo na stage na čijem se nastupu publika već počela ozbiljnije okupljati bili su floridski brutalci Six Feet Under. Kao i prije dvije godine, ako ne i malo bolje, odradili su svoj nastup, u kojem je, kao i obično, dojmljivija od ostalog bila kombinacija granično melodičnih gitarističkih riffanja i Barnesovog pjevanja (na momente i skvičanja) koje kao da dolazi iz najdubljih grobnih raka, iznad kojih su još barem dva nova groblja naknadno 'pozicionirana'. Kraj je došao s "TNT" od AC/DC i par riffova "Smoke On The Water".
Brutalce su zamijenili brutalci, izmijenili se po pjevačima 'bratski' bendovi, pa su tako stigli headlineri prvog dana, mnogim deatherima nenadmašni Cannibal Corpse, što se vidjelo i ovdje. Definitivno, to je - Motorhead death metala. Uobičajeno ludo glasni, ultrabrzi i beskompromisni doveli su pred stage većinu ljudi koji su taj dan bili na festivalu, barem onih koje je više zanimala muzika nego prvo polufinale SP-a Urugvaj - Nizozemska, koje se pratilo na drugom stageu.
Cannibal Corpse
Tijekom sedamdesetak minuta dugog showa glavni je bio George, koji je konstantno 'lamatao' glavom ukrug, pa s obzirom da to stalno radi, baš i nije jasno kako može tako dugo izdržati. Vokali su mu neznatno 'viši' of Barnesovih, ali ih i on izvlači iz dubina jama za koje valjda nitko ne zna gdje su i postoje li uopće. Bilo je tu pjesama 'za sve generacije', ali i onih posvećenih svim curama, pa je ovaj nastup bio pravi uvod u Metal Camp. Baš kako se i očekivalo od CC-a.
Set-lista:
Scalding Hail
Unleashing The Bloodthirsty
Savage Butchery
Sentenced To Burn
The Wretched Spawn
I Will Kill You
Pounded Into Dust
Gutted
Evidence In The Furnance
Shattered Their Bones
Make Then Suffer
Priests Of Sodom
Staring Through The Eyes Of The Dead
Devoured By Vermin
A Skull Full Of Maggots
Hammer Smashed Face
Stripped, Raped And Strangled
Soulfly
Soulfly i Max Cavalera privukli su također dosta ljudi, no vidljivo manje od Cannibala. Standardno, stage je krasila brazilska zastava, a Max je veći dio nastupa odradio s gitarom obojanom istih boja. Kako se Soulfly doživljava (i) kao 'produžena' ruka stare Sepulture, očekivano su od početka nabrijanu publiku u delirij dovele stvari poput "War For Teritory" (najviše), pa "Roots Bloody Roots", "Arise", čak i Panterin mini "Walk" u kombinaciji s "L.O.T.M", a daleko manje Soulflyeove izvorne pjesme "Blood Fire War Hate" "Prophecy", ili "Back To The Primitive". Sve u svemu, bio je to još jedan dobar nastup, u kojem se ponovno dokazalo da je Soulfly bolji od Sepulture. Ove sadašnje, naravno.
Čekajući finalni show prvog dana, onaj finskih veseljaka Korpiklaani, pogledali smo veći dio nastupa slovenskih heavy metalaca Shutdown, i zaključili da se radi o solidnom bendu, koji je na neki način nagovijestio dominaciju hevijanera 'u šumi'.
Susrećući se s dečkima iz Korpiklaanija tijekom dana u festivalskom prostoru, mnogi su se pobojali kako će sve to izgledati u ponoć, s obzirom da su imali 'navigacijskih' problema, koji su se do večeri pojačavali, no ako ga je i bilo, taj je strah bio neopravdan. Naime, Korpiklaani je održao sigurno najveseliji i najneobavezniji nastup od svih kojima smo ranije nazočili. Na svim Metal Campovima, ne samo Korpiklaanijevima.
Svirački, bilo je tu totalnih promašaja, bilo je laganih 'padova', ali zato neusporedivo težih dizanja pjevača Jonnea, koji je cijelo vrijeme trčao po stageu, pri kraju se omotao kablom mikrofona, pa srušio ventilator i pao zajedno s 'kosturiranim' stalkom, violinist je također malo 'nestao', no pozitivna energija koju su imali, poput lakoprenosive zarazne bolesti prešla je na publiku bez obzira na te nestašnosti.
Korpiklaani
Pjevalo se, skakalo, pljeskalo, plesalo kolo, istinski uživalo na nastupu, koji je, uza sve to, imao i jako dobru set-listu, kojoj je, s obzirom na okolnosti, nedostajala možda tek "Let's Drink". Možda je nekome taj bend dosadan, čemu u prilog ide i 'štancanje' albuma zadnjih godina, no malo tko im može reći da ne znaju 'prouzročiti' jebeno dobar provod.
Koji je započeo s "Vodkom", trostruko žešćom nego na albumu, pa nastavljen s "Journey Man", na kojeg se Jonne vratio nakon 'potrage' za njim, "Korpiklaani", "Kirki", "Pellonpekko", "Wooden Pints", pa tako sve do finalnog dijela, u kojem su se našle "Happy Little Boozer", pa "Beer Beer", na kojem je pjevač pao i srušio skoro sve što mu do tada nije uspjelo.
Odličan nastup, na kojem se uživalo uz muziku, ali i iskreno nasmijalo, baš pravo zabavilo, završio je prvi dan Metal Campa na main stageu na impresivan način, i mislim da nitko ne bi imao ništa protiv da je bio na kraju festivala, jer toliko pozitivne energije malo je koji nastup ponudio.
Prvi pak dan festivala okončan je nastupom estonske skupine Metsatoll na second stageu. Folk metalci, poput Korpiklaanija, samo daleko manje veseli, daleko više žestoki, održali se manje zabavan, ali zato svirački bolji show, a i pred sasvim solidnim brojem ljudi, s obzirom da je najveći dio njihovog showa bio posljednji koji se održavao u utorak (tada već u srijedu).
7.7. - srijeda
Drugi dan našeg obitavanja na festivalu otvorili smo sa skupinom Raven Death na second stageu, naličkanim i preglasnim, solidnim black metalcima koliko to mogu biti, koji bi bili primjereniji za ranojutarnje, a ne ranopopodnevne sate. Ako ništa drugo, barem bi sačuvali najveći dio šminke lica.
Glavni stage su nakon Vulvathronea, čiju smo buku čuli iz kampa, zaposjeli talijanski death metalci Sadist. Zanimljiv tehnički bend, s dobrim pjevačem, ali i pomalo, za death metal, netipičnim ambijentalnim ugođajem, kojeg izbacuju kroz klavijature, koje je tu i tamo zasvirkao gitarist, te matrice, što je ipak previše za probaviti kada se radi o death metal bendu.
Uobičajenih 200-300 ljudi vidjelo je Sadist, triput manje Captivity na second stageu, dok su Trails Of Tears na mainu imali već pristojniju potporu. I zaslužili je. Dugo 'se znamo' s tim bendom, no ovako dobar nastup je ugodno iznenađenje. Jedan od boljih uopće na festivalu. Kombinacija visokih ženskih i grubih muških vokala dosta dobro funkcionira, a niti ekipi za instrumentima nema se što prigovoriti. Set od četrdesetak minuta bio je prožet najviše pjesmama s novog albuma "Bloodstained Endurance", poput istoimene ili "Once Kissed By The Serpent (Twice Bitten By Truth)", pa starije "Deceptive Mirrors", a najuočljiviji problem bilo je usuglašavanje vokala, koji od početka nisu bili dosta 'dignuti', no ubrzo se i to sredilo, pa je svirka poprimila prave karakteristike gothic koncerta.
Čast da 'otvore' hrvatsku koloniju na ovogodišnjem Metal Campu pripala je skupini Flamethrower, koji su dobili pola sata i u tom se periodu prikazali kao zahvalan heavy bend sa primjesama powera, i što se tiče naših izvođača, sasvim uspješno probili led. Ima tu nekih stvari koje treba još malo iskoordinirati, što će morati brzo napraviti, no dojam je da to mogu.
Nakon njih na drugi stage izašla je 'all-female' skupina Hellcats, koja je od svih ranijih privukla najviše ljudi. I ne bez razloga. Curke peru po heavy & hardu 'sve u šesnaest', pa kad se malo više usuglase i dogovore koja, što i kada, kad savladaju 'magiju' soliranja, bit će još bolje. Najjači segment im je pjevačica, koja uz to što ima dosta jak vokal, i više nego kvalitetno 'surađuje' s publikom. Nastup su započele sa Judasovim "Breaking The Law", a završile sa svojom pjesmom "Hellcats".
Glavni stage tijekom i između tih nastupa pripadao je ruskoj folk metal skupini Arkona, za koju se već u srijedu moglo konstatirati da će im nastup ući u uži izbor za najboljeg na festivalu. Tehnički uigrani do maksimuma, konstanto u movingu i sa pjevačicom kakvu doista ima malo bendova. Naime, osim što odlično pjeva, Maša 'nosi' cijeli bend, stalno razgovara s publikom i nešto je što doista vrijedi vidjeti. Naravno, kao i bend u cjelini, čija je slavenska tematika razrađena do u sitnice, a uključuje i vrlo decentnog čelistu, nenametljivog, onako sa strane smještenog u stolici, ali itekako uočljivog sounda.
Još da su i tonci od prvih stvari pratili razinu benda (Maša im je nekoliko puta prstom pokazala da je 'dignu'), bilo bi skoro pa 'sve pet'. I vs. I je na drugom stageu nastavio 'agresiju' heavy bendova, a povratak na glavni donio je druženje sa skupinom Leave's Eyes, bivše pjevačice Theatre Of Tragedy, Liv Christine, muža joj Alexa Krulla i ekipe iz Atrocitya.
Leave's Eyes
Upravo je ona najveća vrijednost benda, Alex je dobro nadopunjuje growlinzima i stalnim movingom, pa je čak i iz dijela pomalo 'umrtvljene' publike izvukao maksimum, no sve je to nekako preprozirno, i ne čudi što i nije baš nešto puno ljudi vidjelo njihov nastup. Dobro se svira, no s vremenom postaju pomalo dosadni, pa je dojam da su se njihova i satnica Trail Of Tearsa, a pogotovo ona Arkone, trebala zamijeniti. Što u konačnici potvrđuje i podatak da je Leave's Eyes imao dosta manje ljudi pred pozornicom, no zahvaljujući stalnoj Alexovoj komunikaciji i 'nagovaranju', feedback je čak i bio solidan. Pjesme "Njord", "My Destiny" i "Take The Devil In Me", sa zadnjeg albuma "Njord" neki su od izvedenih naslova.
Dok je second stage ponudio prijenos drugog polufinala SP-a i veliku tugu njemačkim, te radost manje brojnijim španjolskim 'fanovima', na glavnom je došlo do promjene rasporeda, pa je umjesto Overkilla nastupio DevilDriver. Ne znamo baš razlog, a i nismo se, iskreno, interesirali, u konačnici bilo je nebitno, jer je ta promjena bila i više nego dobrodošla. Bilo je daleko više onih koji su htjeli kombinirati nogomet s muzikom, i na uštrb toga ne propustiti Overkill. Iako, DevilDriver je sasvim dobro 'odgroovao' svoj nastup, Dez se potrudio da čim zornije prikaže 'čari' kalifornijskog metala, što mu je u konačnici, sudeći po reakcijama dijela publike, i dosta dobro uspjelo, bend je maksimalno kooperativan, glasan i mobilan, no definitivno je, po ovogodišnjoj konstelaciji snaga, za termin je negdje oko 18:00.
A kakav je pravi američki metal, kojeg se ne treba posebno najavljivati i nahvaljivati, pokazali su Overkill. Fantastičan nastup benda čija se stvar "The Beast Within", snimljena 1981., smatra prvim pravim thrash metal naslovom. Gotovo bezgrješna svirka, sa sjajnim, gotovo do bola prodornim Bobyevim vokalima, parala je više od jednog sata tolminsko nebo i u delirij bacila starije (više) i mlađe (malo manje) ljubitelje metala.
Overkill je odsvirao jedan od najboljih nastupa u povijesti Metal Campa, pokazavši kako to rade stari thrash majstori, koji nisu odstupili sa svog pravca kretanja niti za dlaku i koji dan danas zvuče nestvarno dobro. I retro i moderno. I koji ne moraju dodatno pojašnjavati kakav je to njihov metal. Svi koji do tada nisu, ovdje su se mogli uvjeriti da je vrhunski.
Kraj s "Fuck You/Overkill/Fuck You" bio je genijalan i ponudio mogućnost razmišljanja da Motorhead možda i nije 'najbrži bend na svijetu'. "The Green And Black", "Rotten To The Core", "Wrecking Crew", "Hello From The Gutter", "Coma", "Ironbound", "In Union The Stand", "Elimination", "Bring Me The Night" repertoar je Overkilla, na kojeg, da je netko i jako htio, ne bi trebao imati primjedbi.
Glasan španjolski bend Lujuria prekratio je vrijeme do nastupa njemačkog pagan-folk metal benda Equilibrium, koji, iako u relativno svježe rekonstruiranoj postavi, zvuči jako dobro i njihov je nastup bio još jedan kvalitetan završetak dana, s primjedbom da se ipak malo previše koriste matrice.
Finale srijede (već je ustvari bio četvrtak) je bilo na nastupu riječke grupe Ashes You Leave, s kojom smo prvi puta vidjeli, valjda frišku, flautisticu. Na njega je tek nešto uočljiviju 'mrlju' stavila ekipa tehničara, kojima je dosta dugo trebalo da podese sound, a i nije im baš uspjelo do kraja, pa je nastup potrajao skoro do 02:00. Šteta da ga je pokvario sound, jer su AYL opet pokazali da su prva liga HR metala, a i bilo je 'stranih' bendova koji su za njih 'mačji kašalj'. "Fire", "Taints", "Shadow of Somebody's Else Bear", "Song of The Lost", "Your Divinity", "Miles Of Warm Out Days", "Apathy Overdose", "Every You, Every Me", "The Passage Back To Life" i "Manservant" bile su njihove pjesme.
Tako je završio drugi dan, s manje posjetitelja od prvog, ne i manje dobrim nastupima, i po njegovu završetku bilo je jasno da će ovo biti najbolje izdanje od svih dosadašnjih.
8.7. - četvrtak
Po nesnosnoj vrućini dan su oko 14:45 otvorili slovenski deatheri Gonoba, koje je vidjelo blizu 200 ljudi. Što je ogromna razlika od recimo, našeg INmusica, čije prve nastupe ne gledaju čak niti konobari udaljeni 20 metara od stagea. Ovdje svaki bend dobije barem minimalnu potporu. Koja nije izostala niti na nastupu Šveđana Demonical, momaka koji neodoljivo podsjećaju na rani Entombed.
Mlade grčke nade Suicidal Angels, bend koji je, bez ikakve dileme, Kreatorov 'sin', fino su odradili svojih 45 minuta, na kojima im je zahvalna bila i publika, koje je bilo cca 500, a i oni sami su bili zadovoljni, što je bilo očito dok su nakon nastupa stigli među istu, koja je čula većinu pjesama s lanjskog albuma "Sanctify The Darkness", poput "Bloodthirsty" ili "The Pestilence Of Saints".
Gotovo u potpunosti rekonstruirani Decapitated održao je još jedan dobar nastup, nova ekipa se i više nego kvalitetno uklopila, i tragedija koja im se dogodila očito nije ostavila previše traga. Vidjelo se da su ovih nešto oko pola godine otkako su na okupu imali dobre probe, i da su spremni za nastavak priče.
Baš kao i naša grupa Monox, za koju možemo reći da je u zadnjih godinu, otkako smo je vidjeli u Celju, u određenim segmentima napredovala, i dojam je da im je thrash još više ušao u 'pore' deatha. Dobra, uobičajeno agresivna svirka, koja je izgledala puno bolje od nasljednika im na stageu, All Seasons Remainsove, benda koji pomalo sliči Metallici, a pjevač vikingu, te Abinochvaine, nekakakvih pagan blackera, s violinisticom i klavijaturisticom kao najdojmljvijim i najkorisnijim članovima.
Epica
Vjerojatno zbog velike stilske razlike između nje i Decapitateda, Epica je nastup na main stageu započela s desetak minuta zakašnjenja, ali to nije nimalo utjecalo na ono što je bend ponudio. A to je vrhunski nastup, kojim dominiraju Simonnini vokali, jak naglasak na orkestralne izvedbe s pokojom matricom, kojima povremeno 'u pomoć' uskaču growlinzi i screamovi.
Ovaj bend definitivno preuzima primat u symphonic metalu, što je dokaz da je njihovu svirku u neatraktivnom terminu došlo vidjeti oko 2000 ljudi, koji su zaista mogli uživati u uigranoj i razigranoj svirci, kojom je upravljala Simone, za što je dobivala spontane reakcije i interakcije publike. Treba još svakako reći da Epica uživo zvuči bolje nego na albumima, i nešto je što stvarno treba vidjeti i doživjeti. Njihov nastup bio je možda i najugodnije iznenađenje, ako Epica uopće i može biti iznenađenje. Odlično.
Set-lista:
Samadhi
Resign to Surrender
Sensorium
Unleashed
Martyr of the Free Word
The Obsessive Devotion
Quietus
Cry for the Moon
Sancta Terra
Consign to Oblivion
Za The Exploited je bio dojam da su na pozornici ostali još od 2008., našli smo ih kako smo ih i ostavili, i dalje brzi i energični, s neumornim pjevačem Wattiem, koji je napravio valjda nekoliko kilometara po stageu, ispljuvao možda pola litre sline, i dalje 'fuckao' sistem i to mu je najvažnije. Iako se stilski nikako ne uklapaju, treba reći da su opet bili dobri i raspoloženi, pogotovo Wattie, koji je hodao i oko štandova, naslikavao sve, sa svakim ko je htio malo popričao, poslikao se uvijek sa srednjakom u glavnom kadru s fanovima i onima koji to nisu, a i svaki ga je bend zanimao, pa si je i on fotkama 'nakrcao' karticu na fotoaparatu.
Eluveitie
Birth Of Horus nije dao naslutiti ništa zanimljivo, pa se preselismo (ionako bismo) na nastup Eluveitiea na glavnom stageu. Treći nastup ovih Švicaraca, iako i više nego dobar, bio je najslabiji od svih do sada na MC-u. Činjenica je da im je sound bio u početku jedva prosječan, najslabije se čuo Chrigelov vokal, nekako Merina violina, problematične su bile i gitare, hurdy gurdy, no sve u svemu, bilo je solidno. I dosta žestoko, atraktivno i nabijeno, no na braću Kirder, odnosno na Eluveitie bez njih, još se valjda teško priviknuti. Oni su uvijek 'nosili' nastup, a sada je to spalo samo na Chrigela. Treba jedno vrijeme da se nove okolnosti prihvate, no da su Eluveitie i dalje vrhunska koncertna atrakcija, to nema dvojbe.
"Otherworld", "Nil", "Thousandfold", "Gray Sublime Archon", "Inis Mona", "Quoth The Raven", "Kingdom Come Undone" (tijekom koje je Chrigel 'natjerao' ekipu na 'mosh'), "(Do)Minion", "Tegernako" pjesme su koje daju naslutiti da je okosnica nastupa bila u zadnja dva albuma, a posebno je lijepo što su u repertoar opet uvrstili naslovnu baladu sa prošlog albuma "Slania".
Second stage je nakon Eluveitiea, koji je 'kriv' što smo propustili čuti i vidjeti kako zvuči rekonstruirani Stribog, na pola sata dobio melodic death thrash bend Titana, a nakon toga - Behemoth. Za razliku od prošlog puta, 2008., kada su se sve sila zla s neba srušile na Tolmin tijekom njihova nastupa, ovoga puta sve je prošlo gotovo idealno, izuzmemo li problem sa soundom, pogotovo u segmentu Nergalovog pjevanja, koje je na momente i vrhunskim mu poznavateljima bilo malo nerazumljivo.
Vrlo dobar show, kojeg je podebljao i bubnjar riganjem vatre, pratilo je najviše ljudi od svih koji su održani na festivalu i nema sumnje da je Behemoth trenutno jedna od najjačih brutalnih metal atrakcija na svijetu. Vremena otprije desetak ili malo manje godina kada nisu mogli napuniti niti klub veličine Močvara i 'bili supporteri' očito su iza njih, i u ovim trenucima ispisuju najslavnije stranice svoje povijesti.
Behemoth
"Ov Fire And The Void", "Conquer All", "LAM", "As Above To Bellow", "Slaves Shal Serve", "Antichristian Phenomenon", "Deacde Of Therion", "Chant For Eschaton 2000" pjesme su koje mnogi ljudi znaju i koje, očito je, imaju visoko mjesto u aktualnim metalnim kretanjima.
Jedno od ugodnijih iznenađenja festivala bio je i nastup Ex Dea, projekta pjevača Kataklysma Mauricia Iacona, koji je imao vrlo glasan i naglašeni epski, pravi ratnički nastup, doduše s malo previše matrica, pa i opet slabijih vokala, no sve u svemu, nastup je to koji je pobrao ponajviše simpatija.
Odsvirane su stvari s jedinog albuma "Romulus", od istoimene, preko "Storm the Gates of Alesia", "Final War" ili "Legio XII", a kako u tom projektu sviraju svi članovi Kataklysma, predstavljena je i nova pjesma "Push The Venom" s nadolazećeg albuma "Heaven's Venom". Zašto ne iskoristiti prigodu kad se već pružila, a i nitko nije imao ništa protiv, jer osim što je Ex Deo imao dobar jednosatni nastup, odavno se zna da se Metal Camp i Kataklysm vole, pa ne bi bilo nikakvo iznenađenje da nastupe iduće godine na njegovom 8. izdanju. Treći dan je ponajboljim nastupom na second stageu okončao australski death metal bend Destroyer 666.
9.7. - petak
Već i pri samoj objavi line-upa, za očekivati je bilo da će predzadnji dan biti najjačiŽ i najdojmljiviji. I upravo to se i dogodilo. Crvenom bojom obojani po tijelu, njemački blackeri Abstinenz, koji su započeli vrlo rano, već u 14:10, i koji su se nakon 2008. ponovno vratili u Tolmin, no za razliku od tada, ovoga puta dobili priliku da nastupe na glavnoj pozornici, nisu nešto takvo nagovijestili. Iako je i taj dan tolminsku udolinu obasjavalo užareno sunce, nastup Abstinenza pratio je sasvim zavidan broj publike, njih tristotinjak kojima su se odužili energičnim, ali ne odveć zanimljivim nastupom.
Baš kao niti zemljaci im Varg, napadno crveno-crno obojana ekipa, koja je blackerski odgovor na Amon Amarth, a vratili su se u Tolmin nakon četiri godine. Njihov performans bio je, istina, djelomice zanimljiv, sa zapaljenim bakljama uz rub stagea i vatrom kod bubnjeva, no kako je to bilo po danu, upitan je bio njihov efekt. Sve u svemu, još su i dobro prošli, jer im je na početku prve pjesme 'zablokiran' razglas, pa su morali krenuti 'Jovo nanovo'.
Prvi 'pravi' bend koji je izašao u petak bio je Ensiferum, koji je održao nastup za pamćenje. Najbolji u dnevnom terminu, bez dileme. Iako su dobili samo 45 minuta, pokazali su i dokazali da im sigurno nije mjesto na stageu od 16:20, jer su odlično zabavili, čak i rasplesali mnogobrojnu publiku koje se već okupila na još uvijek uzavrelom prostoru ispred pozornice.
Ensiferum
Neiscrpna finska mitologija i odličan bend doveli su više od 3000 ljudi na nastup, a samo se može nagađati koliko bi bilo da su svirali oko recimo, 21:00 ili 22:00. Od poznatijih pjesama iznenadio je možda izostanak "Lai Lai Hei", no i uz "By The Dividing Stream", "From Afar", "Twilight Tavern", "Into Battle", "Token of Time", "Elusive Reaches" ili "Heathen Throne" teško da je moglo biti dosadno.
Jako dobar Ensiferum zamijenili su legende floridske death metal scene, Obituary, u čijim se redovima predstavio i novopridošli basist, legendarni Steve DiGiorgio (Autopsy, Death, Iced Earth, Testament, Sadus, Scariot, Control Denied…), čija je pojava izazvala ogroman interes.
Pri spomenu njegova imena treba spomenuti kako je imao i više nego uspješno krštenje, tijekom kojeg je mnoge očarao svojim neubičajnim stilom sviranju na bas gitari sa tri žice. U svom se standardno dobrom nastupu, sa čak i solidnim soundom, baš kao i Ensiferum, Obituary 'prošetao' više od dva desetljeća dugom karijerom. Koliko je to bilo moguće u sat vremena. "Find The Arise", "List of Dead", "On The Floor", "Threatening Skies" "Dying", "Chopped In Half", "Turned Inside Out", "Final Thoughts", "Evil Ways", "Slowly We Rot", pjesme su koje su se mogle čuti.
Nakon tradicionalnih Obituarya, te osvrta na Omega Flare na second stageu, u 18:45 iskoristismo priliku da vidimo prvo predstavljanje Sonata Arctice na Metal Campu. Te večeri prvog od tri velika imena heavy-power metala tog dana. U svom jednosatnom nastupu bend je uz skladbe s novog studijskog albuma "The Days Of Grays", izveo neke od svojih najpoznatijih pjesama koje su im uvelike i priskrbile status kojeg danas uživaju, poput "Black Sheep", "Fullmoon" ili "Dont Say A Word"...
Sonata Arctica
Iako odlično prihvaćeni od publike, dio njih im je zamjerio što su izostavili "Replicu", "Victoria's Secret" ili "My Land", no i u ponuđenima je bilo dosta toga za odabrati za publiku, kao i prostora da bend pokaže koliko vrijedi. I jest. Bez obzira na nezahvalan termin, koji je doveo na nastup znatno manje publike nego je on realno vrijedio. No bilo je toliko bendova da je netko morao pokriti i manje atraktivne sate, a da smo svi mogli birati, kako bi to izgledalo. Valjda bi 98% bendova sviralo između 22:00 i ponoći.
Set-lista:
Flag In The Ground
Black Sheep
Paid in Full
The Last Amazing Grays
Juliet
FullMoon
The Dead Skin
In Black and White
Don't Say A Word
Vodka (Hava Nagila)
Everything Fades To Gray
U skandinavski heavy-power trio koji je vladao Tolminom tog petka, od 20:15 ubacili su se engleski velikani, ili su barem to bili, gothic metala Paradise Lost. Taj je nastup mnoge malo uplašio prije nego se i održao, jer je bend zadnjih godina sve samo ne dobar uživo. Pogotovo nas, koji smo vidjeli užasan zagrebački koncert u veljači. Ipak, tijekom debitantskog nastupa na MC-u, bend se predstavio brojnoj publici daleko energičnijim nastupom, malo (ne previše), 'oživio' je i Nick Holmes, a pridodamo li tome provjereno dobrog Gregora Mackintosha (s, istina, malo pretihim gitarama), te novopridošlog majstora za setom bubnjeva Adriana Erlandssona (At The Gates, Cradle Of Filth, The Haunted...), jasno je da je ovaj nastup bio bar malo drukčiji od onih u zadnje vrijeme. Naravno i ovaj put bend je izbacio neke od svojih najboljih pjesama, kako onih starijih tako i novijih aduta.
Set-lista:
The Rise Of Denial
Pity The Sadness
Erased
I Remain
As I Die
The Enemy
Enchantment
Frailty
One Second
Requiem
Faith Divides Us - Death Unites Us
Say Just Words
HammerFall
Gotovo ispunjeni prostor ispred pozornice dočekao je headlinere petog dana, HammerFall, koji su krenuli oko 22:00. Za razliku od prethodnika, HammerFall je bio prvi bend kojemu je pozornica bila 'ustupljena' na sat i pol, što im je i omogućilo da se predstave u punom sjaju i odsviraju cijeli materijal predodređen za posljednju turneju u sklopu koje promoviraju aktualni "No Sacrifice, No Victory". Odlična svirka, prepuna pozitiviteta i intenziteta, bez praznih hodova, s vrlo raspoloženim Joacimom, koji se prije pjesme "Heeding The Call" našalio na račun loših kritika koje su dobili za album "Legacy Of Kings" iz 1998., najavio novi za ljeto 2011. i još štošta drugo ispričao.
Uz naslove sa spomenutog albuma, bend je odsvirao i neke od svojih najpoznatijih, poput "Renegade", "Riders Of The Storm", "Let The Hammer Fall" i "Hearts Of Fire". Dobro raspoloženi Šveđani održali su lekciju iz heavy metala i zasluženo imali gotovo ispunjeni festivalski prostor, s tek nešto manje ljudi nego Behemoth.
Spontani nastup začinio je i jedan fan, koji se najednom jednom stvorio na bini i zamolio Joacima da mu se potpiše na šlapu, na što mu je ovaj odgovorio 'sve za tebe moj prijatelju'. To isto je napravio i bubnjar Anders, a nakon toga je 'uljez' od strane redara otpraćen sa stagea. "Punish And Enslave", "Crimson Thunder", "Hallowed Be My Name", "Renegade", "Last Man Standing", "Blood Bound", "Heeding The Call", "Any Means Necessary", "Riders Of The Storm", "Let The Hammer Fall", "Hearts On Fire" pjesme su među kojim je svatko 'ko voli HammerFall mogao odabrati nešto za sebe.
Priliku da zatvore peti dan (prvi je bio ponedjeljak, u kojem s nastupili samo Negligence i Noctiferia) imali su Sabaton, bend čija popularnost u posljednje vrijeme vrtoglavo raste, a dokaz tome je i mnoštvo publike koja je čekala njihov nastup. Doduše, jedno četvrtina manje nego HammerFallov, ali i brojka od valjda 5000 ljudi za zadnji nastup dana i više je nego zahvalna.
Sabaton
Bend se odužio još jednim sjajnim nastupom, opravdavši sve što je o njima rečeno. Baš sve. Odlična svirka, razglas na razini, a pjevač Joakim se pokidao trčeći po bini, održavao stalni kontakt s publikom, a spontanost je došla do usijanja kada je pri kraju nastupa skinuo svoj zaštitni znak - tamne naočale. U jednosatnoj svirci, vidno raspoloženi bend podigao je atmosferu do vrhunca, a i kao da sami nisu mogli vjerovati u takav prijem. Ne znam zašto, jer su stvarno odradili fantastičan nastup, popraćen manje ili više eksplozivnom pirotehnikom, pa oduševljenje koje je dolazilo iz publike bilo je sve, samo ne nezasluženo. Sabaton su i inače super momci, pred nastup smo se malo podružili, i kad smo im rekli da smo iz Hrvatske bili su sretni i rekli da se nadaju kako ćemo se vidjeti u Zagrebu. Naravno, hoćemo.
Set-lista:
Intro/Ghost Division
Panzer Battalion
Coat of Arms
Saboteurs
Cliffs Of Gallipoli
Attero Dominatus
The Price Of A Mile
Screaming Eagles
Uprising
The Art Of War
Primo Victoria
Metal Machine
Posljednja dva benda koja su nastupila na second stageu bili su naši gothic industrijalci Omega Lithium, koji su se predstavili uobičajenim repertoarom novog albuma "Dreams In Formaline". Imali su dobar nastup, ali i dalje zagovaramo 'živog' klavijaturista, umjesto tona matrice. No sve u svemu, spadaju u bolju polovicu bendova drugog stagea, a u sam vrh možda i na njega, The Devil's Blood. Ovi moderni psihodelični rockeri odsvirali su tehnički zahtjevan, za konzumaciju većini vjerojatno čak i prezahtjevan nastup, koji je bio samo za slušanje, baš ništa drugo. Tri gitarista savršeno sviraju, ukomponirani su i izvježbani (očito i talentirani) do maksimuma, čuju se sjajno razabrajući tonovi, a poseban dio priče je korpulentna pjevačica, s vokalima kojih se ne bi sramila niti jedna sopranistica. Impresivan kraj polufinala festivala.
10.7. - subota
Finalni dan je također nudio vrlo jaka imena, no za razliku od prethodnog, kojim su dominirali heavy-power metalci, ovaj je bio predodređen više za ljubitelje žešćeg zvuka, a sve je započelo već u 14:25 kada su stage zaposjeli relativno nepoznati i dosadni nekakvi core metalci D-Swoon iz Italije, koji su svirali pred nešto prijatelja i stotinjak zainteresiranih ljudi.
Pakleno vrući, najteži dan, netko je rekao čak i s plus 37, pa su redari od samog početka polijevali (doduše malo prerecesijski) prve redove publike i asfalt. I to intenzivnije za vrijeme odličnog nastupa finskih progressive melodic deathera Insomnium, još jednih naših skorih gostiju. Iako je u vrijeme njihova 45-minutnog nastupa Tolminom 'vladala' nesnosna vrućina, pratio ga je poveći broj, kako fanova tako i onih koji su se tek željeli upoznati s kvalitetom njihove glazbe. I imali su što za čuti.
Ubrzo nakon njihova nastupa na pozornicu su stupile još jedne nade, nizozemski viking-folkeri Heidevolk. Kao i njihovi prethodnici, i Heidenvolk se uspio u najboljem izdanju predstaviti publici, te zainteresirati mnogobrojne promatrače za svoju na trenutke čak i zaraznu glazbu koja je odzvanjala riječnom dolinom. Posebnost joj daju i dva vokala, koja su u početku djelovala malo disharmonično, no brzo su se ukomponirali i sve je bilo u najboljem redu. Kupid's Kurse svirali su na drugom stageu, i za sobom nisu ostavili ništa značajno.
Nakon Heidevolka pozornica je ustupljena legendama thrash metal scene Exodusu, koji su je razvalili i, baš kao i Overkill, pokazali mladima, a starije podsjetili, zašto je thrash metal thrash, a ne trash. Uspio je Dukes i malo sekreta iz nosa, te pljuvačke izbaciti po photo pitu, možda i dalje, no iako nekulutrno i ne baš obzirno, sve je to ostalo u sjeni kvalitetnog nastupa. Ni blizu Overkillovog, ali niti predaleko. "The Ballad of Leonard and Charles", "Iconoclasm", "Bonded By Blood", Blacklist", War Is My Shepperd", "Strike of The Beast" i "Good Riddance" veći je dio pjesama koje je izveo Exodus.
Dark Tranquillity
Na još uvijek paklenoj vrućini u 18:55 stiglo je jedno od najvećih imena melodic death metala, švedski Dark Tranquillity. Vidi vraga, još jedni koji će nas uskoro posjetiti i koji se tome vesele. Barem su nam tako rekli. Pa ako je i radi reda, lijepo je bilo čuti. U jednosatnom nastupu bend je okupljenu masu počastio svojim prepoznatljivim zvukom koji i dalje ne podilazi trendovima, i pjesmama koje su praktički, kako njihovi, tako i zaštitni znakovi i himne kompletne melodic death scene, čiji su jedni od rijetkih čuvara.
Vrijedno i svakako pohvalno za spomenuti je kako je pjevač Mikael Stanne još dugo nakon nastupa ostao kraj publike s kojom se slikao i dijelio autograme po njihovim željama, iako vidljivo umoran i iscrpljen od sunca koje je i oko 20 h nemilice pržilo. "At The Point of Ignition", "The Fatalist", "The Wonders At Your Feet", "Final Resistance", "Misery's Crown", "Dream Oblivion", "Lost To Apathy", "The Grandest Accusation" moglo se čuti iz razglasa tijekom nastupa Dark Tranquillitya.
Finntroll
Slični njima bili su Sempiterna na drugom stageu, a kada su konačno vrućine koliko toliko ostale iza nas, na pozornici su se pojavili još jedni folkeri, Finntroll. Mada, mnogi bi termin Ensiferuma zamijenili s Fintrollovim, no što je tu je. Finntroll je također, u odnosu na zadnje koncerte, kompletno zvučao bolje, pa eto, neka je njima nastupa pred 5 soma ljudi i šest minuta slave.
Set-lista:
Nedgang
Drap
Slaget Vid Blodsälv
Den Frusna Munnen
Nattfödd
Ett norrskensdad
Trollhammaren
Under Bergets Rot
Svartberg
Maktens Spira
Jaktens Tid
Solsagan
Segersang
Immortal
A finale finalnog dana, baš kao i 2007., pripalo je legendama black metal scene, kraljevima leda i tame ili kako ih već sve ne prozivaju, norveškom Immortalu, radi kojih je mnogo ljudi odabralo subotu za posjet Tolminu. Nakon uvodnog introa, na pozornicu je konačno stupio norveški trojac.
Nastup su započeli naslovnom pjesmom novog albuma "All Shall Fall", nakon koje je uslijedila "The Rise Of Darkness". Uz nekoliko očekivanih naslova s novog albuma, najbolji dio činili su nešto stariji, poput "Solarfall", "Pure Holocaust", "Damned In Black", "Withstand The Fall Of Time", tijekom koje je, već tradicionalno, Abbath obavio svoje 'riganje' vatre.
Pjesma kojom je okončan nastup još je jedna himna Immortala "One By One", a možda jedini nedostatak je neočekivani izostanak pjesme "Blashyrkh" (Mighty Ravendark)". A u odnosu na 2007., ovo je bio nešto slabiji nastup, s manje čujnim gitarama i bubnjem, nekako i manje dinamike, slabijom atmosferom, čemu je pridonio i bitno manji broj posjetitelja, no i u takvom omjeru, Immortal je pokazao svoju snagu i namjeru da tron black metala ne planira tako brzo 'ustupiti'.
Set-lista:
All Shall Fall
The Rise Of Darkness
Sons Of Northern Darkness
Solarfall
Tyrants
Hordes Of War
Norden On Fire
Grim And Frostbitten Kingdoms
Damned In Black
Pure Holocaust
Withstand The Fall Of Time
Beyond The North Waves
One By One
Nakon odličnog nastupa Immortala, uslijedila je brza trka prema drugoj pozornici na kojoj su se za svoj nastup pripremali melodic death metalci Kalmah. Čini se kako su ih čekali mnogobrojni fanovi, budući da se po prvi puta na festivalu prostor ispred šumske pozornice u potpunosti popunio. Velika je šteta, pomalo i iznenađenje, da nisu dobili prigodu nastupiti na glavnom stageu, što zaslužuju, a i definitivno bi im pristajalo, s obzirom na 'teži' zvuk koji je taj dan dolazio sa glavnog stagea. Treba reći da im je u prilog išlo to što se nastup nije niti u jednoj sekundi poklopio s Immortalovim, a niti je to što im, mada među najboljima, sound nije bio do kraja 'sređen'.
No ipak čini se kako ih to nije nimalo zabrinulo, a dokaz tome je sjajan nastup, definitivno i apsolutno jedan od najboljih na festivalu. Uz pjesme s aktualnog "12 Gauge" albuma, bend je publiku 'rešetao' skladbama iz cjelokupne karijere, poput "For The Revolution", "Black Waltz", "Heroes To Us" i "Hades" na bisu, kojom su okončali kako svoj nastup tako i cjelokupni festival budući da je nekoliko minuta ranije na glavnom stageu završio nastup novih nada heavy metala, švedskog Steelwinga, za kojima žalimo što ih nismo vidjeli, jer i oni stižu k nama.
No da se vratimo još trenutak na Kalmah i prisjetimo se vremena kada su ovoj bend nazivali klonom Children Of Bodoma, što su oni uistinu i bili, ali ipak, činjenica je kako su svojim razvojem i kvalitetom glazbe preskočili svoje uzore i danas uživo zvuče, neka se ne ljute fanovi COB-a, bolje od njih. Sve u svemu, bio je ovo jedan od nastupa za sjećanje i sjajan način da se okonča Metal Camp i počnu pripreme za naredni, za kojeg će se, ako će se htjeti nadmašiti ovaj, morati dodatno 'upregnuti'.
Set-lista:
Hook The Monster
Swamphell
For The Revolution
The Groan of Wind
Heritance of Berija
They Will Return
Rust Never Sleeps
The Black Waltz
Better Not To Hell
One Of Fail
Heroes To Us
Hades
Ovaj Metal Camp je bio najbolji (i najvrućiji) od svih, a zadovoljni mogu vjerojatno biti svi, ili barem skoro svi. Bilo je organizacijskih propusta, bilo je problema sa soundom, možda fali VIP šator, u kojem bi svi, a ne bi samo pojedinci s monopolom na korištenje interneta u hotelu Paradiso, imali mogućnost komunikacije s vanjskim svijetom. No i s tim nedostacima, bio je to najbolji Metal Camp do sada.
Nakon kojeg i mi možemo biti zadovoljni, jer osim što smo imali najbrojniju koloniju bendova, svi redom su se dokazali i pokazali da metal u Hrvatskoj itekako ima što za reći. Istina, skoro svi moraju još malo 'peglati', neki više neki manje, no generalno, straha za naš metal ne bi trebalo biti.
Izvještavaju: Ante Veršić - Wera, Ivica Cikač, Ljudevit Cikač - Ciky
Foto: Ivica Cikač, Matilda Rudec
