Recenzije

Lako za pamtiti, još lakše za zaboraviti

31.7.2010. @ 22:37 Ljudevit Cikač Ciky

Kada bi im "In Your Honour" bio prvi album, onda bi Black Majesty doista mogli svrstavati u vrh modernijih power-metal bendova. No kako se radi o njihovom četvrtom albumu, evidentno je da je došlo do kreativne stagnacije i da se više-manje ponavljaju.

Obrazac pjesama je isti ili sličan, 'ispucaju' se riffovi i bubanj, otpjeva koja kitica, pa refren, pa na red dolaze 'hevijanerizirane' solaže, i tako ukrug.

Iako treba istaknuti da je posebnost njihovih refrena, koji nisu prepjevni, premelodični, da ne kažem preljigavi (jesam, sorry) i ovdje zadržana. Naravno, nema se u toj branši nešto puno toga za izmišljati, slično rade im i kolege po žanru, no ovdje se drži sheme k'o pijan plota. Progresija koja se naslućivala na prošlom albumu očigledno nije izrealizirana do kraja.

Žestoki i zarazni, na momente galopirajući riffovi s jakim duplim solažama, te vrlo dobar vokal Johna 'Gia' Cavaliere i dalje su perjanice Black Majestyeve muzike. Mada, treba se reći da iako solaže nisu preinovativne, ugodno ih je čuti i zvuče dosta bolje nego kod većine srodnika i u svakoj im se noti osjeća totalne pripadnost pjesmama.

No, uz opetovano isticanje dužnog poštovanja prema vokalu kakvog ima malo power bendova, ostalo i nije nešto po čemu bismo ovaj album mogli izdvojiti. Za razliku od prošlog, sada više nisam siguran da bi, u slučaju da mi ga je netko pustio 'bez oznaka', lako mogao prepoznati da se radi o Black Majestyu.

Čini mi se da bi me 'spasio' jedino prepoznatljiv, potentan Giov vokal. Novost u odnosu na "Tommorowland" je i ta da ima više pjesama srednjeg i laganog, odnosno baladnog ritma, da sve više i više sliče HammerFallu, te da još više vuku na heavy, nekako u smjeru Judas Priesta.

Stara 'bolest' da se bas-gitare gotovo ne čuju nije izliječena, a je li tome razlog što im je basist u session-ulozi ili nešto drugo, nebitno, ali jest bitno da jako nedostaju i na njima bi ubuduće trebali ozbiljnije poraditi. Snaga, britkost, energija, melodija, glasnoća i isijavajući pozitivitet koji izlaze iz svake pjesme je nešto što se ne može osporiti, a to ne bi niti bilo dobro da promijene.

Mislim da bi i najpovršniji heavy metalac već po prvim trzanjima po žicama otvarajuće pjesme "Far Beyond", u koju su dobro ukomponirani back-vokali, lako mogao prepoznati utjecaj Judas Priesta koji u 'slijepljenoj' kombinaciji solaža i ritmika ili duplih solaža djeluju kao da su kopirani. Naravno, produkcijski su oni čišći, usavršeniji, izaranžiraniji, no koncepcijski je to otprilike to.

'Poweroljupci' će svoju himnu pronaći još u up-tempo naslovu "Further Than Insane", a od srednje brzih pjesama nekako najupečatljivije djeluju "Wish You Well" i "Follow", potonja s izrazito epiziranim gitarističkim soundom.

Pjesma kontrolirane, varirajuće brzine je "God Of War", s posebno lijepim riffanjem, te laganijom međuigrom solaža i bubnjeva koji rade 'bezbolan' prijelaz u brži dio. "Break These Chains" je, ha, pa recimo to kao i obično, klasična power-balada s vrlo žestokim riffom i bubnjem u središnjem dijelu.

Ima se, dakle, ovdje što čuti, i teško da album neće zainteresirati fanove benda, dapače, vjerujem da će im se dopasti, kao i nekim starijim, možda više mlađim power-metal fanovima, jer je činjenica da je postigao jedan od svojih osnovnih nauma – pamtljiv je.

No čini mi se da je problem taj da koliko god je brzo i lako pamtljiv, isto je toliko, ako ne i još brže i lakše - zaboravljiv.

Albumi