Recenzije

Operna diva izgubljena u paralelnom svemiru

12.8.2010. @ 10:45 Stjepan Vrečko

Renée Fleming američka je operna pjevačica i njezino ime nije nepoznanica ljubiteljima klasične glazbe.

A kako se ova sopranistica snašla u obradama kao što su one grupa Muse, Band of Horses, Jefferson Airplane, The Mars Volta, Arcade Fire, Death Cab for Cutie ili izvođačkih veličina poput Petera Gabriela i Leonarda Cohena? Najblaže rečeno - nije potpuno kiksala.

Renée Fleming ostala je najupamćenija izvedbama u "Figarovom piru", "Otellu", "La Traviati", a dirigent Sir Georg Solti jednom je prigodom rekao kako je u životu čuo samo dvije tako kvalitetne sopranistice; jedna je Fleming, druga Renata Tebaldi.

Trideset godina je u operi, a sada se odlučila okušati u pop i rock pjesmarici zanimljivih, ali teško povezivih pjevača. Daleko od toga da Fleming ne voli izazove, no problem albuma "Dark Hope" nešto je kompleksniji: jednostavno je mehanički produkt bez duše. Više je komercijalan nego umjetnički projekt najvjerojatnije pomno iskalkuliran na sastanku kakvih marketinških magova.

Suradnje između opernih i pop-zvijezda nisu novost (pokojni Luciano Pavarotti nekako se prvi nameće u ovom kontekstu), ali kada operna zvijezda cijeli album pjeva najmanje dvije oktave niže od koloraturnog soprana po kojem je poznata ljubiteljima opere, onda nešto nije kako treba biti. Možda će netko reći da se na taj način smanjuje jaz između školovanih i onih priučenih vokala, ali to onda nije Fleming. Ovako ona zvuči kao Marianne Faithfull (jasno, da Faithfull zna pjevati), te kao da se bori protiv vlastitog glasa.

Fleming je priznala kako uopće 'nije upućena u indie-rock scenu' (što se i primijeti iz nepreciznog kategoriziranja), pa su izbor pjesama koje treba otpjevati napravili rock profesionalci, menadžeri Metallice Cliff Burnstein i Peter Mensch. Njihov izbor nije ništa drugo već prosječan kolaž radio-hitova novijih izvođača kojima su pridodali nekoliko podsjetnika iz nekih davnih vremena.

Nitko se ovim albumom nije osramotio, no premda Fleming ne želi da se "Dark Hope" naziva crossover albumom, on to ipak jest. Nije ovo vrsta crossovera u kojoj dva ugledna glazbenika spajaju svoja dva različita žanra, te tako prave nešto novo i zanimljivo, već puno bliži onoj u kojoj izvođač smatra da mu jednako dobro leže svi žanrovi ako je vrhunski u svome.

Talent je prisutan, no čini se da se pristup 'ako ćemo, ta nije ovo opera već obična rock pjesma' iznimno efektno obio nekome o glavu.

Albumi