Recenzije

Tony bi bio ponosan

15.8.2010. @ 22:34 Stjepan Vrečko

"Blues for Tony" album je posvećen bubnjaru Tonyu Williamsu, tvorcu prepoznatljivog jazz-fusion zvuka iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Williams je preminuo 1997., a dvojica nekadašnjih kolega iz zajedničke im grupe, uz pomoć dva gosta, serijom su koncerata maestralno demonstrirali što im predstavlja Williamsovo naslijeđe.

Tony Williams jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih jazz bubnjara (karijeru je započeo 1960-ih. s Milesom Davisom), no možda je najupečatljiviji trag ostavio kao pionir žanra koji je kasnije dobio ime jazz-fusion. Spajajući rock, R&B i jazz naišao je na ignoriranje puritanske jazz zajednice, ali kako to obično biva, album "Emergency!" danas je klasik.

Tony Williams / foto: kalamu.com

U jednoj od mnogobrojnih inkarnacija bendova The Tony Williams Lifetime i The New Tony Williams Lifetime u kojima se izmijenilo dvadesetak glazbenika, svirali su i gitarist Alan Holdsworth, te pijanist Alan Pasqua. Njih su dvojica 2006. pokrenuli niz koncerata u spomen na Williamsa, a na pozornici su im se pridružili bubnjar Chad Wackerman i basist Jimmy Haslip.

Potaknuti uspjehom koncertnog DVD-a, došlo je vrijeme objaviti i dvostruki CD. Premda niste u mogućnosti vidjeti glavne protagoniste, osjećaj prisutnosti, kao da ste baš ondje na koncertu u tom trenutku je zagarantiran.

Čitava set-lista koncipirana je na ponajboljim pjesmama iz solo-karijera glavnih izvođača i onima koje se vežu uz ime Tonya Williamsa: jedina je razlika što su im minutaže znatno produžene kako bi svaki član ovog tribute-benda mogao potvrditi svoje mjesto na pozornici. I doista, o razlozima zašto je baš ta četvorka na pozornica može se govoriti jedino u superlativima.

Neprecizno je utrpati album u jazz kategoriju, jer šetnja kroz žanrove (uz Holdsworthove briljantne igrarije na gitari) toliko je nadahnuta da klasificiranje predstavlja više štete no što koristi. Možda su u početku i imali samo tribute koncert na pameti, no on se pretvorio u nešto puno više. Je li za to zaslužena savršena kemija izvođača ili Tonyev duh koji je - bez sumnje - bio nad njima, teško je reći. Vjerojatno oboje.

Naravno, kao kod svih sličnih albuma, trajanje samih pjesama ponekad može predstavljati problem. No kada su one čitavo vrijeme zanimljive, u pokretu, i kada nikada niste sigurni kamo će vas odvesti, onda ste na pravom tragu ovu progresivnu kombinaciju rocka i jazza nazvati savršenstvom.

Albumi