Aktualno
20. Jazz Fest Wien - Randy Crawford, diskretno odlična, Al Green natjerao svoju generaciju da pozeleni od zavisti
6.7.2010. @ 11:27
Ovogodišnji Jazz Fest Wien je okupio uobičajeno heterogena imena od kojih neki tek povremeno imaju veze s jazzom, a neka druga imena živa za njega i od njega.
Bogatu ponudu koncerata tijekom šestog i sedmog mjeseca predvode znani macani poput Al Greena, Jeffa Becka, Herbie Hancocka, Al Jarreaua, Bobby McFerrina, ali i dame kao što su Randy Crawford, te mnogi nešto manje poznati, ali svejedno vrlo kvalitetni izvođači.
Randy Crawford & Joe Sample Trio / foto: Zoran Tučkar
Randy Crawford je nastupila 2. srpnja u Bečkoj operi, zdanju iznimne akustike, a društvo joj je pravio Joe Sample Trio.
Klavijaturist Joe Sample te prateći basist i bubnjar su večer započeli serijom toplih, nenametljivih instrumentala, a Sample je između pjesama pričao razne zgode iz svog života. Kada priča, Sampleov glas podsjeća na glas Jimmya Stanića, a njegove pripovijesti još više stvaraju atmosferu da je koncert zapravo susret starih prijatelja koji se susreću navečer jer preko dana peče zvizdan.
Svjetla su prigušena, reflektori su ugašeni. Nije bilo bitno vidjeti i biti viđen, bitno je biti i osjetiti poruku. Komunikacija s publikom je uspostavljena trenutno. Sample je publiku upoznao s time da mu je uzor Nat King Cole, koji je karijeru počeo kao pijanist, a kad je propjevao, svi su zaboravili da je izvrstan pijanist.
"A kad sam ja zapjevao, rekli su mi da začepim i da nastavim svirati klavir", potužio se okupljenima i dodao: "Probat ću odsvirati pjesmu onako kako bih je odsvirao da sam 1943. bio u studiju i čuo Nat King Colea kad je snima... Ali tada sam imao 4 godine."
Nakon 40-minutnog nastupa Joe Samplea na scenu se penje i zvijezda večeri, Randy Crawford. Publiku je oduševila iznimnim interpretacijama "Rainy Night In Georgia", "Me Myself and I", a posebno pjesmom "Street Life", s kojom se i proslavila na početku karijere krajem '70-ih.
Fascinirala je sjajna interakcija Randy Crawford i Joe Sample Trija, njima doista drugi instrumenti nisu trebali jer su iz ponuđenog izvukli, ako ne maksimum, onda jako blizu toga. Na bisu je slijedila još jedna poslastica "Almaz", koja je dobila još više snage odsustvom sirupastih premaza synthesizera koji su bili prisutni na studijskim snimkama.
Publika je bila prava kazališna (i to nije u lošem smislu), veći dio koncerta se pretvorila u uho i na taj način poticala izvođačicu da dade još više sebe u ionako ekspresivne interpretacije poznatih pjesama. Randy Crawford je na sceni provela otprilike sat vremena, što je relativno malo, naročito ako uzmemo duljinu pljeska koji je uslijedio na kraju koncerta. Svjetla za publiku su upaljena za moj ukus bezobrazno brzo, kao da se htjelo poručiti, 'možete vi pljeskati koliko hoćete, Randy se ne vraća na binu.' No dobro. Tako je to s divama.
Na godišnjicu američke Deklaracije nezavisnosti 4. srpnja u Bečku je operu stigao džentlmen iz Amerike Al Green, koji je svojom izvedbom iznio svoju Deklaraciju o nezavisnosti bioloških faktora u koncertnoj energiji.
Al Green
Nekad notorni razvratnik, danas propovjednik, Al Green već odavno spada ne samo među najbolje soul, funk i r'n'b pjevače, nego i među iznimne autore.
Večer je počela inspiriranim koncertom Allan Harris Quinteta koji je na pravi način upoznao s mentalitetom američkog Juga, odnosno čarobnog trokuta New Orleans - Miami - Južna Carolina. Predvodnik kvinteta Allan Harris je često koristio svoje najjače oružje, komunikaciju s publikom. Daleko od toga da je loš pjevač/gitarist (naprotiv!), Harris je šarmantno malo kroz glazbu, malo kroz najave, malo kroz obrade poznatih standarda uspio kvalitetno ispričati svoju glazbenu priču.
Allan Harris Quintet
Druga bitna karika u tom kvintetu je saksofonist Jesse Jones, čiji instrument ima vrlo originalan 'rukopis'. 50-minutni koncert Allan Harris Quinteta je vremenski previše za predgrupu, ali niti jednom se u tijeku njihovog nastupa nije osjetilo da je nešto viška. Allan Harris Quintet je definitivno preporuka za zagrebačke jazz klubove.
Svi koji su mislili da si je Al Green pozvao sjajnu predgrupu da izvuče 'stvar' za njega - debelo su se prevarili. Ukratko, Green je bečkoj publici podario nezaboravan koncert o čijoj snazi svjedoči broj Greenovih CD-a na policama bečkih CD-shopova.
Koliko god su se dugo prije koncerta Greenovi CD-i kiselili u trgovinama nosača zvuka, toliko su brzo 'planuli' nakon njega! Al Green je u 64. godini života u izuzetnoj izvođačkoj formi, njegova dobitna kombinacija glasi: perfektan vokal + komunikacija s publikom + čista pozitivna energija = možda najbolji nastup koji sam u životu vidio!
Ako je Allan Harris preporuka za jazz klubove, Al Green je sugestija za Tvornicu, Cibonu, Šalatu ili neki drugi sjajan koncertni prostor u Hrvatskoj. Greenova scenska energija je na nivou s energijom Jamesa Browna ili Micka Jaggera iz boljih dana, vokal mu je suveren, izražajan i snažan, a prateći pjevači dodaju boju, ne dubinu. 70 minuta koncerta Al Greena nije previše, ali on je na sceni na jednom koncertu u Beču ostavio više energije nego što njegova generacija muzičara učini na cijeloj turneji.
Green i njegov devetočlani prateći bend s publikom čine jedno tijelo i ostavljaju dojam da su u stanju svaku pjesmu prilagoditi publici na način kako bi bilo najbolje da se i publika uključi u nju. Naravno, Al Green nije Mišo Kovač da mu okupljeni pjevaju sve, u glavnoj ulozi od početka do kraja je Green, koji na sceni zabavlja okupljene zaraznim osmjehom, dijeljenjem ruža damama u prvim redovima, te zafrkancijom s pratećim bendom.
Green se istinski veseli publici i takav pristup ne može omanuti. Al se, dok je na pozornici, pretvara u dječaka koji se igra svojom omiljenom igračkom i sretan je kad mu dođu prijatelji jer tada se svi zajedno mogu igrati. "Svaka pjesma je propovijed" rekao je u jednom trenutku Green koji za razliku od drugih propovjednika nema problema prelaziti s riječi na djela.
"Let's Stay Together" i "Take Me To The River" svojom su silinom tresle zdanje Bečke opere (možda bi bilo bolje bez sjedenja?), nježnije pjesme (recimo, "Simply Beautiful") su zazivale na 'stiskavac', a oni kojima nije bilo do plesa samo su trebali otvoriti uši i oči te doživjeti kako stari soul, funk i r'n'b mogu biti moderni, sugestivni i dirljivi ako ih pjeva pravi interpretator. Za soul treba imati dušu, a Al Green je definitivno ima.
