Aktualno

Vrijedilo ih je čekati četvrt stoljeća

1.7.2010. @ 22:00 Ljudevit Cikač Ciky

Slobodan dan na Svjetskom prvenstvu u nogometu u nekim bi drugim okolnostima, recimo da igra Hrvatska ili da nije vjerojatno najlošije od svih dosadašnjih pa da se također igra završnica, bio olakšavajuća okolnost u donošenju odluke oko odlaska ili neodlaska na koncert Megadetha.

No u skladu s trenutnom situacijom, o tome se sigurno nije ozbiljno razmišljalo i malo je koga zanimao taj dan kada lopta na jugu Afrike miruje.

A ovako se sve poklopilo, jer ljubitelji nogometa nisu imali potrebu da biraju, a i da se nije, vjerujem da velika većina metalaca koji istovremeno uživaju u nogoloptanju uopće i ne bi dvojila. Jer prvi dolazak Megadetha u Hrvatsku nešto je o čemu se ne smije niti razmišljati da se propusti, a veliki dio ekipe koja ga je došla vidjeti čekala je na to, sanjala da se to dogodi 'cijeli život'.

Dave Mustaine i Megadeth napokon u Hrvatskoj / foto: Davor Veljača

Zato je to bio koncert na kojeg se išlo pod bilo kojim uvjetima, išlo da se vidi istinski, veliki thrash metal bend, bend koji se voli i poštuje godinama, a ne zato da se nakon toga bude 'trendy' i s ponosom (valjda) govori 'i ja sam bio na Megadethu'.

To je bend koji se voli ili ne voli, bend kojeg ne mogu (niti ne znaju) razumjeti oni koji ne vole pravi, beskompromisni thrash metal, bend koji ne priznaje kompromise. I baš zato Megadeth ima odane i privržene fanove kao malo tko. Pa je zato bilo ugodno čuti kada se na ulazu čulo od organizatora ''Na žalost, nema više ulaznica, koncert je rasprodan''. Pa makar to bio i klub i makar se to odnosilo na 1300 ljudi. Nema sumnje, Megadeth je bio i više nego idealan gost za finale koncertne 2009/2010 sezone u zagrebačkom Boogaloou.

Ali je tih 1300 ljudi napravilo u Boogaloou, pa i šire, rijetko viđen i doživljen spektakl i doista se ne sjećam nekog koncerta na kojem su bend i publika bili tako stopljeni, toliko fuzionirani, na kojem je vladala tako euforična atmosfera, na kojem se stalno skakalo, pljeskalo, pjevalo sve pjesme (ne samo refrene), skandiralo (uz ostalo, i na gitarističke riffove), na kojem je bilo toliko oduševljenja, toliko sreće. Jednostavno rečeno, nevjerojatno i rijetko doživljeno.

Definitivno je sigurno da je sva energija, zatomljena u ljudima mnogo godina, naprosto bila katapultirana, a njezina je količina i moć očigledno tolika da ne samo da je bila gotovo na jednakom nivou tijekom cijelog koncerta, nego mi se čini da je ima barem za još jedan Megadethov nastup. Koji neće biti, nadam se, za novih 27 godina, koliko do sada postoji.

Ljudi su se gotovo iscrpili do kraja, stvarno dali sve od sebe, i još više, bez obzira na nesnosnu vrućinu koja je nekoliko njih 'složila' na pod, no srećom, koliko smo vidjeli, bez ozbiljnijih posljedica. Jedino što je u sveopćem 'moshanju', skakanju, sudaranju i sjedenju po leđima, ramenima i na vratu sigurno ostalo mnogo modrica, al' sumnjam da se danas za to mari i da je nekome osobito žao kad ga malo 'pecne' dok se dodirne na neki od tih dijelova tijela.

E tu dolazimo do nekoliko stvari koje nisu valjale, ali nisu, bez obzira što su ga neke ozbiljno uzdrmale, uspjele narušiti opći dojam. Ali naravno, da ne bi netko pomislio da samo hvalimo i da je bio savršen koncert, treba i njih istaknuti. Prvo i najvažnije, nevjerojatno je da je sound opet bio loš, pretih, ponekad muljav i kržljav.

Mislim da je prvi koncert s novim razglasom Boogalooa bio Dark Funeralov, i da smo tada procijenili kako to nije pravi test, nego će to biti - Megadeth. E pa, taj test nije položen. Na početku koncerta vokal se jedva čuo, gitare tek jedva bolje, tonovi su se premiksavali i tako to, pa je bubanj, izgleda jedino što je štimalo relativno, ispadao preglasan.

Predgrupa Prospect

Još je lošiji bio tijekom nastupa predgrupe, Slovenaca Prospect, dobrog prog metal benda s Crimson Glory, Fates Warning ili Queensryche idejama, čiji je nastup popratilo gotovo pola dvorane. Naravno, razlog tome bilo je zauzimanje 'prvih linija bojišnice' za 'napad' Megadetha, pa, iako su se predstavili širem auditoriju u dobrom svjetlu, teško je očekivati da su pridobili puno sljedbenika. Ipak je to preveliki stilski raspon, pa zato preporuka da se idući puta nađe sličniji bend, a Prospect obvezno pozove ako dođe (daj Bože) neki od gore imenovanih bendova.

Što se pak tiče sounda, on se negdje nakon trećine koncerta Megadetha ipak kako-tako (ili koliko-toliko) posložio, no i tada nedostojno vrhunske svirke kakvu je prezentirao Megadeth na svim razinama. Na nekim nedavnim koncertima moglo se vidjeti i čuti kako se, recimo, površno pjevanje i promašeni prijelazi dosta dobro mogu sakriti. Ovdje nešto takvo nije bilo potrebno, jer je svirka bila jako dobra, pa stoga još jedna otegotna okolnost za 'izgled' sounda.

Sva je sreća da imamo tako sjajnu publiku, koja je stalnim 'movingom' svih dijelova tijela 'pokrivala' ovaj bitan nedostatak koliko je najviše mogla. A mogla je puno i to je napravila, i pod uvjetom da je sound bio idealan, u mnogo bi ga trenutaka svojim sinkroniziranim kretanjima, pjevanjem i skandiranjem nadjačala.

Definitivno, Boogaloo i dobar sound su neprijatelji, očito nešto imaginarno, nešto što se tek tu i tamo zna spojiti tankim špagicama koje brzo pucaju. Dokle tako, ne znam, ali nešto se mora poduzeti, jer ovo je već i više nego za zabrinuti se.

Nadalje, iako je veliki problem bila vrućina, treba reći da je bilo zraka, da ventilacijski sustav dobro funkcionira u okolnostima pune dvorane. Bilo bi i više zraka, ali, vjerovali ili ne, bez obzira na zakonska ograničenja, nekakvo sveopće poštovanje, a i, najvažnije, na činjenicu da to doista smeta svima, jer neminovno donosi nedostatak svježeg zraka kojeg ionako nema u izobilju, veliki broj ljudi puši sasvim normalno, kao da se sve to njih ne tiče. Tako nešto doista ne treba komentirati.

Nekoliko dobrih strana smo spomenuli, a njima treba dodati i sasvim solidnu, čak vrlo dobru set-listu, s kojom nezadovoljni mogu biti tek fanovi zadnjih albuma, jer je čast pet posljednjih 'spasila' tek "Head Crusher" s aktualnog "Endgame". Zato onih koji vole osamdesete i devedesete mogu biti i više nego zadovoljni, jer je najviše pjesama bilo s "Rust In Peace", pet, pa tri s "Countdown To Exctinction", po dvije s "Peace Sells... But Who's Buying?" i "Cryptic Writings", te po jedna s "So Far, So Good... So What!", "Youthanasia" i "Hidden Treasures".

Nezadovoljni mogu biti i oni koji su očekivali cijeli "Rust In Peace", no on je, izgleda, otpao u zadnji tren, s obzirom da su roadiei desetak minuta prije početka koncerta otkidali dužu, i na pod stagea lijepili novu, kraću set-listu. Taj je koncert malo neprofesionalno kasnio dvadesetak minuta, pa je svaki bljesak reflektora (e da, light je bio nešto bolji nego inače u Boogaloou) izazivao gotovo histerično skandiranje dvorane.

Vulkanska lava izbačena je u 21:49, kada su na stage počeli redom stizati Shawn Drover, Chris Broderick, David Ellefson, i na kraju, Dave Mustaine, koji je nekoliko puta tijekom koncerta dobio pravu 'porciju' skandiranja 'MegaDave', valjda spontanu jer je, iako nešto raspoloženiji nego inače, ipak premalo komunicirao s publikom. Ali on je takav, što ćemo. Čak mislim da smo od njega dobili više nego mnogi.

Chris Broderick

"Wake Up Dead" možda i nije bio najidealniji početak, dojma sam da bi odmah sa "Skin O' My Teeth" bio pogodniji, no koga briga, bitno je bilo da je Megadeth stigao, i 'potres' u dvorani je 'krenuo'. Jako raspoložen Megadeth, s vrlo dobrim, ali i nekako samozatajnim Chrisom, koji se stalno smijuckao, te s Ellefsonom s kojim bend, bez diskusije, opet dobiva novu dimenziju. Očito, uz to što je sjajan basist i jako dobar komunikator, zaštitni je znak skoro kao Mustaine, i s njim na stageu Megadeth izgleda, kratko rečeno - nekako drukčije.

"Head Crusher" i "In My Darkest Hour" nastavljaju održavati atmosferu pri točci usijanja, koju se prelazi s "Holy Wars... The Punishment Due", pa "Hangar 18". I kada su se već, valjda svi, pripremili za cijeli "Rust In Peace", stiže "Five Magics", što znači da je preskočen "Take No Prisoners" i prve naznake da od "Rust In Peacea" u kompletu nema ništa. Nema veze, više mi je bilo žao što je preskočena ta stvar, nego cijeli album, s kojeg su odsvirane još dvije pjesme; "Poison Was The Cure" i "Tornado Of Souls" (dobar izbor, kada se već biralo, ako mogu primijetiti), a nakon njih slijedi novi eruptivni vrhunac, najprije uz "Trust", pa onda i s "A Tout Le Monde".

David Ellefson

"Sweating Bullets", legendarna "Symphony Of Destruction", te "Peace Sells/Holy Wars... The Punishment Due" dovode koncert do kraja. Skoro. Jer je uslijedio neplanirani bis, a čini mi se da bend uopće nije napustio stage tijekom skandiranja publike i otišao u 'back'. Kažem 'čini', jer sam tada bio decentno 'izguran' do izlaza iz dvorane, pa nisam vidio stage preko ekipe koja se smjestila na šanku.

Nebitno, nije mi žao niti milimetra kojeg sam 'izgubio' u odnosu na svoju poziciju s početka koncerta, niti sam zamjerio silnim ljudima koji su me udarali, gurkali, zalijevali znojem i pivom. Niti ne smijem, jer sam i ja nekima sigurno priuštio isto.

Spontani bis bio je malo neuobičajen, da ne kažem iznenađujuć, pa smo za kraj čuli "Angry Again" (inače i dio soundtracka "Last Action Hero") i "She Wolf", nakon čega je uslijedio novi, ovoga puta definitivni oproštaj s Megadethom. Nadam se, ne zadugo. Ne zbog njih, ne zbog mene, nego zbog, doista to moram ponoviti, fantastične publike, koja nije zaslužila da na novi koncert čeka toliko dugo.

Imao sam više sreće, a manje pameti i mogućnosti da vidim mnogo koncerata u drugim zemljama i upoznam drugu i drukčiju publiku, i mogu reći da sam se s našom uvijek ponosio, a nakon Megadetha ću još i više. Bend koji od nje ne doživi nešto kao, recimo, Megadeth, Saxon, Iced Earth, Helloween, Children Of Bodom, In Flames ... morao bi se malo zamisliti i razmisliti koliko je - dobar. A bilo je i takvih, samo ne znam jesu li razmislili.

Zato nećemo Megadethu reći zbogom', nego samo 'sretan put i još sretniji povratak'. Dobili ste dva prsta u zrak.

Set-lista:
Wake Up Dead
Skin O' My Teeth
Head Crusher
In My Darkest Hour
Holy Wars... The Punishment Due
Hangar 18
Five Magics
Poison Was The Cure
Tornado Of Souls
Trust
A Tout Le Monde
Sweating Bullets
Symphony Of Destruction
Peace Sells/Holy Wars... The Punishment Due
-bis-
Angry Again
She-Wolf

Izvještaji