Scena
Don Kaćunko: "Bilježim se sa štovanjem, gospodo kritičari!"
14.6.2010. @ 11:29
Kada smo odlučili za novog sugovornika odabrati čovjeka iz redova klera, postavljana su nam besmislena pitanja o tome što uopće time dobivamo, je li percepcija i recepcija glazbe u duhovnoj domeni relevantna, posebice kada se radi o suvremenoj neduhovnoj glazbi i sličan niz inih pitanja.
Čitatelje i prijatelje dodatno je zbunio odabir don Anđelka Kaćunka, no iako se ne radi o osobi u direktnoj relaciji s glazbom ili, iskoristimo ovu nesretnu sintagmu, glazbenom industrijom, dobiti mišljenje o različitim kretanjima upravo u svijetu glazbe od svećenika koji je po svojoj vokaciji ujedno i novinar, bio je zanimljiv pothvat.
Don Anđelko Kaćunko, porijeklom iz Splita, a po vokaciji svećenik, te klasični filolog i novinar, župni je vikar u Gospićko-senjskoj biskupiji. Unatoč svom duhovnom pozivu i dalje aktivno djeluje kao socijalni komentator i kritičar, zbog čega smo inicirali razgovor s njime, motivirani upravo njegovom pisanom riječju na službenom blogu gdje se nedavno osvrnuo i na koncert Metallice u Zagrebu.
Odlučili smo ostaviti izvanglazbene fenomene po strani i fokusirati se na najdražu nam umjetnost, pri čemu smo pristupačnošću, ali i aktualnošću vokabulara i sintakse, te napose informiranošću, ugodno iznenađeni.
Don Anđelko Kaćunko / foto: Marko Čuljat, Večernji list
Za početak bismo voljeli krenuti s onim klasičnim, ali uvijek zanimljivim pitanjem o tome kakvu vrstu glazbe preferirate?
U šali kažem da najradije slušam BMV Band - što je kratica od Bach, Mozart, Vivaldi & comp. Dakle, gotovo sve s područja klasike odnosno tzv. ozbiljne glazbe. Ipak i na tom području preferiram duhovnu glazbu. Tako npr. trenutno slušam Händelova ''Mesiju'', i to neprekidno od Uskrsa.
Zapravo, uglavnom pratim crkvenu godinu pa tijekom četiri tjedna Došašća slušam Bachove adventske kantate, u božićnom vremenu njegov ''Božićni oratorij'' i kantate, u Korizmi također Bachove korizmene kantate i ''Requiem'' od raznih skladatelja (a imam ih deset).
U ostalo vrijeme godine slušam sve drugo, a ponekad za promjenu ubacim i Thompsonova dva albuma "E moj narode" i "Bilo jednom u Hrvatskoj". Od ostale tzv. zabavne glazbe, tj. onoga što spada u pop-ock, ima stvari koje mogu slušati ili koje mogu podnijeti, a golem dio produkcije doživljavam kao agresiju na moje uši, duh i um.
Svirate li kakav instrument?
Što sam stariji sviram sve manje, a sve više tjeram ljude da sviraju kako ja dirigiram, šalim se... U gimnaziji odnosno u splitskom sjemeništu sviranje harmonija bilo mi je obvezno četiri godine, ali sam svirao također flautu u zavodskom orkestru, a učio sam malo i violinu. No najbolje sam svladao tamburu - svirao sam 'kontrašicu' (to je druga bisernica) - tako da sam šest godina nastupao sa sjemenišnim orkestrom koji je vodio sadašnji biskup mons. Ante Jurić, a obišli smo s velikim ansamblom cijelu Hrvatsku izvodeći nekoliko opereta.
Za vrijeme studija naučio sam svirati i gitaru. Po dolasku u Zagreb pohađao sam na Institutu za crkvenu glazbu Sv. Cecilija na Kaptolu glazbeni tečaj za zborovođe i orguljaše, gdje sam dodatno učio klavir. A kako sam u Hrvatskom Leskovcu, gdje sam stanovao kod časnih sestara Karmelićanki BSI, 'upao' u Zajednicu mladih Mi, u jednom sam trenutku morao preuzeti vođenje zbora i tamburaškog orkestra Mi tamburica i to sam činio gotovo deset godina. Imali smo veliki broj nastupa po cijeloj Hrvatskoj ali i u inozemstvu.
Dirigirao sam čak i u uglednim zagrebačkim dvoranama, a nastupili smo nekoliko puta i u KD Vatroslava Lisinskog, u vrijeme kad nas je vodio glazbeni genij prof. Božo Galli (javnosti, nažalost, gotovo nepoznat), s kojim smo snimili i tri nosača zvuka. Eto, nešto od toga je ostalo i danas, premda su me u međuvremenu potpuno okupirali novinarstvo i pastoralni rad.
Što mislite o, tipično američkoj, gospel glazbi?
Amerika je specifična kršćanska civilizacija i njezino se pučanstvo kao glazbena publika - baš kao i sportska - razlikuje od europske. Zato je kod njih gospel, koji se i meni sviđa, sasvim normalan i sastavni dio ukupne medijske produkcije. Dok se kod nas na nj još uvijek gleda s dozom prijezira. Posebno se to odnosi na tzv. duhovnu glazbu koju (pro)izvode crkveni odnosno kršćanski bendovi.
I premda tu ima i u produkcijskom i u muzičko-estetskom smislu vrlo kvalitetne glazbe, ona se ne probija do naših medija - osim do HKR-a, Radio Marije i Radija Mir-Međugorje. A to je velika šteta. Osim toga, premda katolički glazbeni urednici nemaju ujednačen kriterij pa se u eteru doista može čuti 'svašta', smatram da se za golemu većinu tzv. duhovne glazbe mladih može reći tek da je obična kršćanska zabavna glazba.
Posljednjih ste godina prilično prisutni u hrvatskim medijima, a uz to ste dobro upoznati sa socijalnim servisima na Internetu kao jednim od vodećih suvremenih medija i njihovim zajedničkim potencijalom. Što kao pripadnik klera, što je ipak neobično u hrvatskom kontekstu, želite iskomunicirati recipijentima i korisnicima ovakvih medija?
Zapravo, za moju nazočnost u medijima posljednjih godina zna uglavnom tzv. Red Carpet-publika. Oni drugi koji više prate i bolje pamte znaju da sam u novinarstvu već od 1980. godine kad sam se uključio u redakciju lista katoličke mladeži Mi. Ali zapaženiji sam postao tek dolaskom u Vojni ordinarijat, odnosno 2000. godine.
No, tek u studenome 2004. godine dogodio se moj medijski 'boom'. Naime, tada sam sudjelovao na predstavljanju troknjižja o dr. Tuđmanu, autora dr. Hrvoja Šošića. Govoreći o tome koliko je magija prisutna u društvu, rekao sam doslovce ovo: "Mnogima je također nepoznato da je jedan javni magijski obred imao ako ne presudnu onda možda važnu ulogu i u životu pokojnog predsjednika Tuđmana. Naime, na famoznom Samoborskom fašniku nepoznat Netko dao je napraviti golemu lutku tadašnjega hrvatskog predsjednika i hrvatskom puku podvalio da tu lutku u histeričnom zanosu probada iglama kao u magijskom woodoo-obredu." Nakon toga svi su naši mediji, ali i mnogi europski, lansirali vijest: Don Kaćunko izjavio da je magija ubila Tuđmana!
Godinu dana poslije toga pravni tim udruge homoseksualaca Iskorak podnio je protiv mene prijavu na policiju, nakon moje kolumne u Areni, u kojoj sam komentirao famozno 'vjenčanje' Eltona Johna i Davida Furnisha. Nakon toga su novinari sve više tražili od mene komentare o raznim temama pa su neki čitatelji stekli dojam: don Kaćunko je stalno u medijima. A ja se doista nikome nikada ne namećem.
U svim svojim nastupima, i u medijima i u crkvi, želim uvijek i samo jedno: otkrivati istinu, dobrotu i ljepotu te usporedno s time razotkrivati laž, zloću i ružnoću - kojih danas najviše ima u zabavnoj kulturi. Jer čovjek je kao naljepnica - kao što se nju ne može nalijepiti na prljavu i masnu podlogu, tako se ni vrline i krjeposti ne mogu 'nalijepiti' na čovjeka ako se on prethodno ne očisti od zloće i općenito od svega negativnoga. To je na jedan način i moje 'razotkrivanje zamki Zloga'. Dakle - kao što čine i mnogi moji kolege, premda su javnosti nedovoljno poznati - korisnicima suvremenih medija želim iskomunicirati Dobro, a ekskomunicirati Zlo!
Mnogi kritiziraju zbog Vaše vokacije način i prirodu obraćanja putem blogova, odnosno ostalih medija i karakteriziraju ga nerijetko kontroverznim. Štoviše, nerijetko Vam se pripisuje potreba za pojavljivanjem radi pojavljivanja.
Ponavljam, doista iskreno, nikakvu namjeru ni potrebu nemam za pojavljivanjem radi samopromocije. Budući da je moje poslanje posredovati i prenositi određenu poruku - a to je evanđeoska Radosna vijest - neizbježna je moja riječ ili 'faca' u javnosti odnosno u medijima.
Druga je stvar što ja to činim na svojstven način, kao nekakav 'don Antuntun', pa to nekima izgleda kontroverzno. A razlog za to je u šabloniziranom gledanju i na svećenika i na Crkvu. Uostalom, zar i Isus nije nekima bio 'kontroverzan'. Ali baš takve nije nimalo štedio i upravo je farizejima i pismoznancima izgovorio najteže kritike. Tako i ja vrlo često činim - i na blogu, i u propovijedi, i u intervjuima... - drukčije ne znam. A i ne želim.
Suvišno je pitati za Vaš stav o ulozi glazbe kod (mladih) ljudi, s obzirom na komentare posljednjih godina gdje ste se dotakli vodećih domaćih glazbenih imena i oštro ih kritizirali zbog poruke koju prenose svojim tekstovima, ali i pojavom. Jedan od primjera jesu riječki rockeri Let3 za koje ste u prilogu Aleksandra Stankovića izjavili kako su u "glazbenom smislu jedan oblik mrtvorođenčeta rocka. U moralnom smislu najteži smrtni estradni grijeh protiv duhovne ekologije. U socijalnom i kulturološkom smislu sramota Hrvatske, najviše grada Rijeke. Zbog toga bih izrazio sućut cijeloj riječkoj kulturnoj sceni". Što konkretno kod imena poput ovoga ili TBF-a može narušiti moral i etiku kod njihove publike?
Doista kod jednog dijela njihove publike ništa ne može narušiti moral i etiku. Ali tzv. zabavna glazba je u globaliziranom svijetu 'orwelovska posvuduša', dakle nju je nemoguće izbjeći čak i ljudima kojima se ona gadi ili je jedva podnose. Međutim, ona je zarazna, lako se uvlači pod kožu djeci i mladima, a njezine osnovne poruke su seks i droga - dvije trećine nesvetog SDR-antitrojstva (sex-drugs-r'n'r).
Jer ako je točna definicija da je rock način života (što je izjavila i jedna banalna 'djevojka sa sela'!), onda će moralni razvrat i sve vrste opijata postati sastavni dio života onih koji su potpuno pod utjecajem estradnih zvijezda lažnog sjaja. Zato sam ponosan na citiranu izjavu. A bendovi koje ste naveli samo su metafora odnosno predstavnici onih koji šire nemoral. Dovoljno je istaknuti notornu Madonnu, a takva je i (po nekima) njezina nasljednica - Lady Guska! Nažalost, ima ih cijela legija...
Bendovi TBF i Discopath su replicirali u svojim pjesmama Vašim kritikama. Što kažete na to i mislite li da publika kojoj se i Vi i oni obraćate, koja je u suštini ista, ipak zbog njihove zabavljačke prirode prije apsorbira njihovu poruku, odnosno kritiku Vas?
Tu nema nikakve dvojbe - poruke zabavne glazbe najčešće su upućene onima koji 'razmišljaju donjim dijelom tijela', a ja ljude potičem da 'ne puštaju mozak na pašu' jer će u tom slučaju lako postati žrtve raznih manipulacija. Svakome je jasno da će poruka 'zamotana' u lakoglazbeni i zabavljački 'celofan' lakše doprijeti do masovne publike - posebno danas kad se cijeli svijet orijentira prema 'kompasu'zamisli život u ritmu muzike za ples! Ali u tom slučaju poruka zahvaća čovjekovu podsvijest i usmjerava njegovo ponašanje na nesvjesnoj razini. Naravno, najpodložniji i najpodatniji 'materijal za obradu' u tome smislu su djeca i mladi. Uostalom, sve je to dobro poznato iz psihologije, a time se bavi i muzikologija. A to znaju i glavni protagonisti tzv. kulture slobodnog vremena. Samo 'glupi konzumenti' o tome pojma nemaju. Na kraju, za one koji ne znaju, sa članovima grupe Discopath sam se sprijateljio nakon što sam ih ugostio u Gospiću na druženju u restoranu Maki.
U pjesmi "Nostalgična", primjerice, TBF-ovci pjevaju: "Neki bolji dan, pun smija i vica / Di su sritni ljudi i njihova dica / I gledaju u sutra, ozarena lica / Puni nade, u tom svitu pravde / Jednakosti, bratstva i slobode / U svit ljubavi me misli vode / I još uvik virujen da će na ovoj planeti / Jednog dana svi ljudi moć živit sretni / Razum, ljubav i znanje izgradit će raj" Što mislite o ovim stihovima?
Jako lijepo, ali vrlo naivno. Pritom je zanimljivo kako i TBF i mnogi 'filozofski' bendovi i izvođači, posebno tzv. klasici rocka, redovito ističu ono što i ja - da žele ljude promijeniti na bolje, potaknuti ih da misle, da se opiru totalitarnim ideologijama... itd. Ali bitno je kako to čine, tj. čime!
A oni su zapravo u totalnoj kontradikciji - mržnjom žele potaknuti ljubav, nasiljem uvode pacifizam, mrakom hoće donijeti svjetlo itd. Dakle, bukom i bijesom odnosno ideologijom seks-droga-rock ne može se svijet promijeniti niti potaknuti u pozitivnom smjeru. To su liberalističke zablude, naglašeno prisutne u zapadno-europskoj civilizaciji posebno od konca 18. stoljeća.
Zato je i kod TBF-a, koji je izrazito 'antiklerikalno' orijentiran - a to je eufemizam za prikriveni antikatolicizam - lako uočljiva ideologija Francuske revolucije koja je - premda je imala planetarno prihvatljiv moto "sloboda-bratstvo-jednakost" - bila u temelju protukršćanska (a to se, što je vrlo znakovito, ne nalazi u školskim udžbenicima!). Kod 'tebeefovaca' se ta tzv. lijevo-liberalna orijentacija manifestira kroz svojevrsni 'titoizam'. Zato sam taj bend svojedobno definirao kroz sljedeću 'formulu': JBT+TBF=JBTBF! Samo rijetki to kuže.
Mnogi su reagirali na Vaše kritike spomenutim bendovima s komentarima kako smatraju da ne shvaćate socio-političku, odnosno kulturnu kritiku s njihove strane koja je 'tek' kontroverzna. Možete li to prokomentirati?
Hajde da se odmah 'uhvatim za riječ' - zašto onda i ja njima nisam 'tek' kontroverzan, tj. kako ne shvaćaju da i ja možda igram na tu kartu? Ali neću se igrati riječima, nego ću, bez imalo potrebe za bilo kakvim razmetanjem, istaknuti da sam nakon klasične gimnazije završio teološko-filozofski studij, zatim sam apsolvirao studij klasične filologije i studirao novinarstvo (u kojem sam 'duboko' već 30 godina), ter da ipak imam nekog pojma o tome što mi predbacuju. Dakle, bilježim se sa štovanjem, gospodo kritičari!
Što mislite o Marku Perkoviću Thompsonu i njegovoj glazbi koja, unatoč njegovom eksplicitnom i odlučnom ograđivanju od fašističke ideologije i ikonografije, ipak takvu ideologiju i ikonografiju na koncertnim nastupima redovito ima? Naposljetku, priznao je pjevanje "Jasenovca" i "Stare Gradiške", za što se nikada nije ispričao.
Pročitao sam sve Markove intervjue u novinama i zato odgovorno tvrdim da se protiv njega vodi organizirana hajka. Denis Latin je zlonamjerno u svojoj emisiji cijelom svijetu laž prodao kao istinu. Ako želite pronađite intervju koji je obavio Branimir Pofuk a na svojemu portalu ga objavio Jutarnji list, 15.4.2007. u 09:47 sati.
Na novinarovo pitanje: ''A što s onima koji dolaze okićeni ustaškim simbolima?'', Marko Perković Thompson je odgovorio: "Što se ikonografije tiče, često sam s pozornice grmio i pozivao da svi koji imaju potrebu nositi vojnička obilježja, nose obilježja hrvatske pobjedničke vojske iz Domovinskog rata. To uvijek ističem, a opet, ponavljam, ne mogu određivati što ljudi nose. Uostalom, ako je tu nešto protuzakonito, postoje službe koje su odgovorne baviti se time." Zatim, bio sam na njegovu velebnom koncertu u Maksimiru i nigdje ni u jednom trenutku nisam vidio nikakvu spornu ideologiju i ikonografiju pa ni onu koju spominjete. To je, zajedno s odgodom koncerta prethodne večeri, zbog jake kiše, bilo čudo od koncerta i svjedočenja dostojanstva i hrvatske uljudbe. Ja u životu nisam nešto slično vidio, niti mogao zamisliti.
Marko Perković Thompson / foto: Novi List
A šačica budalastih i nezrelih provokatora (koje je mogao netko i potplatiti da budu 'remetilački faktor' - jer je znakovito kako ih fotoreporteri uvijek lako nađu!), ne mogu zasjeniti ljepotu i značenje toga kulturnog događaja. O tome sam 20. lipnja 2007. na blogu objavio post pod naslovom Korijeni thompsonofobije. Već sam na početku rekao da je Thompson, a uz njega je još samo Gibonni, jedini čije CD-e imam svojoj fonoteci. Marka Perkovića vrlo cijenim i smatram Božjim darom našem narodu. Kao što je papa Ivan Pavao II kardinala Stepinca proglasio 'kompasom za orijentaciju' hrvatskom narodu, to se može reći i za Thompsona. On svojim životom i radom skuplja 'bodove' za povijest i za Nebo. Naime, BOD je kratica za tri glavne teme njegove lirike: Bog, Obitelj, Domovina. Zato razmišljam o analizi pod naslovom: ''Teologija Thompsonova pjesništva''.
Zlatko Sudac je nedavno debitirao albumom "Put, istina i život" prikazavši sebe na naslovnici albuma poput Krista, što je izazvalo negativne konotacije kod javnosti koja je to percipirala kao licemjerje, auto-glorifikacijom i auto-idealizacijom. Slažete li se Vi s takvim činom (unaprijed moram upozoriti kako dizajner i izdavač nisu mogli tiskati naslovnicu bez njegova pristanka)?
Zanimljivo je da su se svojom kritikom okomili na Zlatkov album najprije oni koji su inače kritički negativno raspoloženi prema Crkvi. To bi trebalo biti dovoljno kao znak i odgovor, a uostalom to je tek jedan vrlo mali dio javnosti koju spominjete. No i o tome sam pisao na blogu. Album ima izvrstan naslov i vrlo je lijepo opremljen.
Kolega Sudac je tom idejom htio samo poslati evanđeosku poruku da onaj tko vjeruje može i po vodi hodati - kao što je Isus mnogo puta istaknuo. I još nešto - na glazbu na albumu jedini sam se ja osvrnuo. Gotovo svi drugi upirali su prstom u ono što ne razumiju, samo zato da vlč. Zlatka i njegovu djelatnost diskreditiraju! Prozirno i žalosno.
Zlatko Sudac hoda po vodi na coveru svog albuma
Poznato je i spočitavanje Sucu zbog prodavanja toga albuma po 79 kuna, čime se očigledno ipak ne radi o duhovnom, već profitnom projektu. Nije li to licemjerno?
U čemu je tu problem, molim Vas ne budimo naivni. Pa ne košta CD 500 kuna, i nema tu nikakva licemjerja Ako se nešto prodaje, ne znači da je zarada jedini cilj, to je barem jasno. Tako je i sa svime što se prodaje u humanitarne ili karitativne svrhe. A poznato je da vlč. Zlatko želi sagraditi novi centar u kojem bi mogao lakše i uspješnije činiti dobro, tj. pomagati svima koji su u potrebi.
Smatrate li da glazba ima edukativnu i moralnu ulogu i, ukoliko smatrate, na koji način?
Teško je ukratko odgovoriti na to pitanje, jer o toj temi postoji i hrpa knjiga. Stoga evo tek nekoliko poticaja za razmišljanje. Glazba je neodvojiva od ljudskoga života. Njom čovjek izražava svoje najdublje osjećaje i raspoloženja, od najtužnijih do najradosnijih. Ona nije samo rezultat određenih emocija, nego može utjecati na čovjeka, odnosno u njemu proizvoditi određene emocije. Ona se, dakle, usmjerava na naše osjećaje ter utječe na naše tjelesne i psihosomatske procese.
Danas, kako sam već istaknuo, u gotovo orwelovski organiziranom načinu života u svjetskom globalnom selu, jedva je moguće akustički izbjeći glazbu kojoj smo izloženi sa svih strana iz raznih medija. Glazba je danas postala gotovo sveprisutan čimbenik sredine u kojoj živimo, ponekad do te mjere da postaje nepodnošljiv teror. Pojedinac, dakle, u raznim prigodama može biti prisiljen na neprestanu potrošnju glazbe tako da nema slobodu odlučivanja kada i gdje će slušati (određenu) glazbu.
Osim što u suvremenom mentalitetu, naviknutom na trošenje gotovih proizvoda pa i nekreativno konzumiranje duhovnih sadržaja, najveća većina potrošača glazbu doživljava tek kao zabavu, danas je mnogi, u tržištem opsjednutom okruženju, također tretiraju kao najobičniju - robu. Glazba je, dakle, općenito (ne samo ona tzv. popularna) postala biznis. Međutim, ona je još nešto (a toga većina nije svjesna) - sredstvo utjecaja i oblik manipulacije! Danas se najveći dio popularne, zabavne glazbe prodaje s etiketom rock-glazbe. Međutim, ne postoji dovoljna preciznost u uporabi termina rock-glazba. Čak i vrsni znalac na tom području Zlatko Gall, u uvodu ''Pojmovnika popularne glazbe'' kaže da su 'termini pop ili rock glazba onaj 'idealan' nazivnik pod koji će se nagurati i delta blues i rap i trance; i definicija nekih aktualnih studijskih postupaka i žanrova (koji se neprestano mijenjaju i dobivaju nove mutirajuće vrste) ter spomen nekih od temeljnih podvrsta, stilova i žanrova jazza'.
U svakom slučaju rock-glazbu u biti pogrešno razumijemo ako je smatramo samo vrstom glazbe. Povijesno gledano (izvan svih muzikoloških analiza), rock i kao izvanglazbeni simbol predstavlja, među ostalim, prosvjedni simbol mladenačke pobune protiv postojećeg svijeta odraslih. Tako je rock, sviđalo se to nekome ili ne, po definiciji jednoga stručnjaka, 'postao najvažnijom točkom kristalizacije jedne mlade kulture, izraz svjetonazora koji se proteže daleko izvan glazbe'. Mnogo je primjera kako su neke rock-zvijezde svojim pobunjeničkim imidžom (koji sadrži nesveto antitrojstvo sex-drugs-rock'n'roll) postale vodiči i idoli milijunima mladih, koji su se dali zavesti njihovim prevratničkim porukama. Glavni je problem zapravo to što mnogi interpretatori rocka područje popularne glazbe prljaju moralno dvojbenim tekstovima pjesama, zatim sumnjivim životnim stilom ter uzdizanjem seksualnih nastranosti, čime doslovce postaju promicatelji nekršćanskoga novog morala.
Naravno, ne želim generalizirati, jer na popularnoj rock-sceni ima i mnogo normalnih ljudi koji se svjesno trude ne dati nikakav loš primjer i koji su rijetko u medijima ter njihova djelatnost ne zanima novinare gladne senzacija. Zbog svega navedenog, barem bi svjestan kršćanin morao pokušati temeljito prosuditi koji duh nadahnjuje određenu glazbu i utječe na životne stavove glazbenikâ, ali i na dizajnere omotâ ploča, koji također mogu slati određene poruke.
Premda većina ljubitelja glazbe izjavljuje da ih zanima samo melodija, valja posebnu pozornosti obratiti na tekstove pjesama jer oni sadrže obavijesti, apele i poruke. Navest ću, za kraj, što o tome vrlo poučno kaže njemački glazbenik M. Siebald: ''Tekstovi pjesama govore mi, htio ja to ili ne. Moram slušati kritički, kako bih mogao bolje razumjeti i u sebe prenijeti dobre, sadržajno bogate tekstove, a uočiti loše i razorne ter se naoružati protiv njih. Ono što u tekstovima cilja ispod pojasa, ono čime nas želi zadojiti ideologija besmisla i neodgovornosti ili potajice poduprijeti naš bijeg od stvarnosti, prečesto je zapakirano u lakopamtljive melodije''.
Zaključit ću onim što sam rekao na početku ovoga odgovora, i to riječima Malcolma McLarena, menadžera nekoć popularne engleske punk-grupe Sex Pistols: "Rock and roll nije samo glazba. Prodaje se i stav." Zato ću ponovno istaknuti - kad se kaže da glazba nije samo glazba, to znači: glazba je zabava, glazba je biznis, glazba je ideologija, tj. utjecaj na svjetonazor. Zbog toga je važno da uživajući u glazbi ne šaljemo mozak na pašu, jer bismo mogli primijetiti da nas je izmanipuliralo upravo nešto tako divno kao glazba. Iz svega je, dakle, očito da nije slučajno i bez razloga već stari grčki mudrac rekao otprilike da se glazbom može i država srušiti!
Je li onda nužno da duhovna/sakralna (crkvena) glazba bude jedina moralna, odnosno, može li prema Vašem mišljenju ne-crkvena glazba biti edukativna, moralna i podobna za suvremenog čovjeka, te koja bi to glazbena imena bila?
Nomina sunt odiosa, kaže latinska izreka (odnosno, imena nisu ovdje uopće bitna). Iz prethodnog odgovora jasno je da crkvena glazba ne nosi etiketu edukativne ili moralne ekskluzivnosti, nego je bitno da glazba, bez obzira na njezin 'ideološki izvor', bude 'konstruktivna' odnosno da izgrađuje i oplemenjuje, da širi takvu 'vibru' da čovjeka potiče na plemenitost, na dobro.
Glazba ima nesumnjivo veliku društvenu ulogu posljednjih četvrt stoljeća, čemu svjedoče humanitarne manifestacije započete 1985. Live Aidom. Međutim, ovakve manifestacije okupljaju najpopularnija, nerijetko i najkontroverznija imena glazbene scene čiji je moral nesumnjivo dubiozan. Je li u tom slučaju sredstvo ipak opravdano ciljem?
Malo ću Vas dopuniti: glazba u našem kulturnom okruženju ima veliku društvenu ulogu barem od srednjega vijeka, premda ju je imala oduvijek. Ali njezin je globalni značaj započeo sredinom prošloga stoljeća. To je, među ostalim, izvrsno obradio njemački stručnjak Udo Bäumer u knjizi "Rock - revolucija 20. stoljeća". A fenomen spomenutih humanitarnih manifestacija govori više o publici nego o glazbenicima, jer pokazuje kako je lako u ljudima pokrenuti osjećaj za dobročinstvo, ali je očito i koliko su ljudi ovisni o svojim idolima. Zato je velika mogućnost zlorabe, pa mi je drago što ste istaknuli kako se neki ponašaju doista makijavelistički i kroz dobrotvorne nastupe reklamiraju svoj dubiozan moral.
Neki od glazbenika bili su žrtve pedofilije i to od strane svećenika te su svojim medijskim prisustvom i slavom pokušali skrenuti pažnju na ovaj problem u društvu. Koji je Vaš stav o tome?
Isto tako neki su glazbenici pedofili, ali zato ne smatram sve glazbenike spolno nastranim tipovima. U svakom slučaju, pedofili ma gdje bili najodvratnija su stvorenja koja čine najgnjusnija djela i, premda nas Biblija uči da nikoga ne osuđujemo, njihova nedjela zaslužuju naš najveći prijezir, a vjerujem da ni kod Boga neće dobro proći ako se ne pokaju i svoja zlodjela okaju.
Nedavno ste reagirali na nastup Metallice u Hrvatskoj, nazvavši ga sotonizirajućim, referirajući se na njihove tekstove i vrlo poznati 'fenomen poruke' sviranja pjesme unatrag. Možete li ukratko iznijeti svoj stav o utjecaju Metallice na slušatelje?
Taj fenomen koji ste spomenuli u mome je tekstu sporedan. Ja sam želio staviti naglasak na fenomen magije na estradi, a to je izrazito upravo kod heavy-metala i kod 'crnjih' žanrova. Bit onoga što sam htio reći sažima članak "Rock & crna magija" u časopisu o glazbi Spotlight (iz studenoga 1978.). Citiram: "Da bismo shvatili vezu koja postoji između glazbe i okultizma, moramo posegnuti u prošlost, u vrijeme kad su vračari (ili šamani) otkrili da glazba posjeduje snagu koja može izazvati određene načine ponašanja, što se nije moglo protumačiti na naravan ili shvatljiv način. To stanje stvari odavno je već spoznato, ali ne i objašnjeno, i Shakespeare nije bio prvi koji je rekao: 'Glazba može umiriti čak i zvijeri!' Ljudi koji su razmišljali, zaključili su da glazba može izazvati i suprotno djelovanje dakle izmijeniti ljudska raspoloženja - a to je ono što magija i okultizam žele, što se tim sredstvima želi postići."
Dakle, i 'glazbeni šamani' i razni drugi okultisti mogu ljude dovesti u trans. A to je izmijenjeno stanje svijesti u kojem čovjek više nema potpunu kontrolu nad sobom i u kojem strani duhovi mogu djelomice ili potpuno preuzeti kontrolu nad mozgom i tijelom čovjeka.
Metallica, Zagreb, 2010. / foto: Tomislav Capan
Pa i slavni je gitarist Jimi Hendrix prije svoje smrti bio duboko upleten u spiritizam. Priznao je da ima viđenja, da komunicira s duhovima, i da je u kolovozu 1969. na festivalu u Woodstocku vidio nebo puno NLO-a. Jednom prilikom je otkrio: "Ljude je moguće hipnotizirati glazbom; kada ljude na taj način pogodimo u najslabiju točku, možemo njihovoj podsvijesti reći sve što želimo... Glazba struji iz zraka; stoga mogu stupiti u vezu s duhom." A znajući za vezu između okultnih pojava i glazbe, parapsiholog W. F. Bonin rekao je: "Glazba očito ima stimulirajuće djelovanje, koje može pospješiti parapsihičke pojave. Glazba može promijeniti stanje svijesti, dovesti npr. do transa, ili jednostavno pospješiti primanje informacija 'nadosjetilnog opažanja'."
Eto, ispričavam se što sam predugo 'znanstveno docirao', ali na kraju ću dodati još samo zaključak jednoga eksperta: preglasna glazba, praćena ritmom koji zaglušuje i neprestano 'nabija9, mirisi, mrak, izmjene boja i svjetlo koje para poput munje, mnogobrojni slušatelji koji sugestivno utječu jedni na druge - sve su to zbiljske oznake rock-koncerata i diskoteka.
Vrijedno je spomenuti da su to isti čimbenici koji se koriste i u magijskim postupcima, kako bi sudionici zapali u stanja slična transu, u kojima su osobito prijemljivi za sugestije i hipnozu, kao i otvoreni za ulazak zlih duhova. Opojna stanja i zamagljenost razuma instrumenti su Sotone. A Biblija nas upozorava na trijeznost i budnost! Ali kaže također: "Što tko voli, to će mu se dati!" Jer Bog nam je dao slobodu.
Ako pjesme (heavy) metala sviranjem unatrag evociraju Sotonu, znači li to da sakralna glazba ima ekvivalentan utjecaj odsvirana unatrag?
Ma nije sviranje unatrag samo po sebi sotonizam. I ozbiljni glazbenici rabe slične postupke. Ponavljam što sam rekao: sve ovisi o svrsi i poruci. Međutim, postoji nešto drugo. Za primjer uzimam grupu Enigma. Većini nije poznato da je riječ o tipično ezoterijskom bendu, čiji je specifikum u tome što je pomiješao gregorijanske napjeve (koral) s ritmom modernoga plesa. Njihov stil podsjeća na staru tradiciju sotonista koji su obeščašćivali kršćansku liturgiju da bi slavili đavla.
Najpoznatiji slučaj je onaj s pjesmom "Principles of Lust" (''Principi požude'' ili ''Načela strasti'') s prvog albuma grupe Enigma "MCMXC a.D." (''Anno Domini 1990.''). Na određenom mjestu pjesme čuje se jedan gregorijanski napjev koji je namjerno snimljen naopačke. Tako, ako bi se ploča svirala u suprotnom smjeru, dobila bi se ispravna rečenica na latinskom: "Cum angelis et pueris fideles inveniamur. In nomine Christi. Amen", što na hrvatskom znači: "Ostanimo vjerni zajedno s anđelima i djecom. U ime Kristovo. Amen." Međutim, taj gregorijanski napjev nije izmišljotina Enigme, već je sastavni dio katoličke liturgije na Cvjetnu nedjelju. A ima vrlo precizno značenje. Riječ je, naime, o pozivu na čistoću: nastojati da budemo čisti kao anđeli i djeca! No Enigma to predlaže naopačke. Dakle, u ovom slučaju, to zadobiva suprotno značenje. Nije više poziv na čistoću, već poziv na nečistoću, što je istaknuto također u naslovu pjesme: "Principles of Lust". A zna se da je upotreba izgovaranja kršćanskih molitava naopako - tipična u sotonističkim ambijentima. Ima tu još nekih elemenata, ali - sapienti sat!
Američkog pjevača Marilyna Mansona prepoznali ste kao 'pomaknutog mahnitala' u istom tekstu, žaleći za tim što ga niste komentirali u kolovozu 2005. kada je nastupio u pulskoj Areni. Međutim, podignutu prašinu uoči koncerta komentirao je ponajprije, zbog prijetnji o otkazivanju koncerta, sam Marilyn Manson (pravim imenom Brian Warner) rekavši za Dnevnik HRT-a: "Mislim da bi se hrvatski narod ipak trebao zapitati koliko mu je vjera jaka ako je može poljuljati jedan Marilyn Manson." Na koncertu, ni nakon njega nije se dogodio nijedan incident, kontroverznoj sotonističkoj ikonografiji nije bilo ni traga, a čak mu je u obranu stao svećenik Anton Bobaš rekavši kako ga kler krivo osuđuje zbog tekstova i implikacija, iako se nitko od njih nije prihvatio čitanja njegovih tekstova. Dakle, što mislite o Marilynu Mansonu kao izvođaču čija se poetika zasniva na učenju Biblije, književnosti, povijesti umjetnosti i, prvenstveno, na oštroj kritici postkapitalističkog konzumerističkog društva?
Imam svoje razloge zbog kojih ne želim kontrirati kolegi Bobašu. No ipak sam Mansona komentirao - za mjesečnik Solinska kronika napisao sam u rujnu 2005. tekst s naslovom "Glazbena mansonerija & medijska đavlomanija" (objavljen je u mojoj drugoj knjizi ''Hrvanje sa svijetom''). O tome pjevaču najbolje govori on sam. Najvažniji album naslovio je ''Antichrist Superstar''. Na prvom javnom nastupu razderao je mormonsku bibliju, a koncerti su mu redovito ukrašeni simbolima sotonizma, sadomazohizma, nacizma; izvodio je 'umjetničke' simulacije snošaja sa životinjama, pljuvao je i urinirao po raspelu ter činio još veće blasfemije. Manson je u Puli (nakon što mu je u Sloveniji koncert bio ponovno otkazan!) nastupio u sklopu europske turneje pod naslovom "Protiv svih bogova" (''Against All Gods'')! Kršćani, koji su ustali protiv toga koncerta, svjesni su njegova negativna utjecaja na djecu i mlade (pretežito pubertetlije) koji nemaju formiranu vjeru ni čvrste životne stavove.
Osim toga, njegovi stihovi potvrđuju da laže, jer u pjesmama ipak govori protiv religije, a kod mladih potiče perverzne snove i maštu. U pjesmi ''Love Song'' Manson 'propovijeda': "Do you love your gun? Your God? Your Government? Fuck you!" A Mansonovu vrhunsku umjetnost pokazuju i njegovi stihovi: "Ja sam sveamerički Antikrist, proizveden sam u Americi koja me mrzi zbog toga kakav sam, ja sam vaše govno, sram vas bilo što jedete..." Normalan čovjek, kad osjeti tu umjetnost – spontano začepi nos!
Plakat za koncert Mariyln Mansona u Puli 2005.
A iz osvrta na njegov nastup u Areni, koji je napisao kompetentni Zlatko Gall, lako se zaključuje kako je u Puli publika bila i ne htijući uvučena u simulirani ritual nalik nacističkom skupu. Također, komunikacija se na koncertu svodila na Mansonove potmule baritonske uzvike "Croatiaaaaaa", a to je u Areni izazvalo uzvik pobjede nad mračnim silama koje su željele spriječiti dolazak najkontroverznije američke 'noćne more'. Iz toga je opisa očito da je pjevač turbulentnim showom, koji je bio taman, bučan i prijeteći, na pozornici svjesno izvodio određeni ritual, čega publika nije bila svjesna. Zato je svoju završnu poruku izrazio riječima: ''Be Obscene!''.
Kako je Arena bila prepuna, najviše 'tinejdžera, u svim nijansama crne boje i s naušnicama na raznim mjestima', Manson je poručio ''kako mu je žao što i prije nije došao u Hrvatsku, ali da ga sada nisu uspjeli spriječiti ni svećenici koji su mu htjeli platiti da ne dođe, zaključivši riječima: 'I came for you, motherfuckers!'" Eto dakle, a što bi tek bilo da se istodobno u istarskim crkvama nije održavao antimansonski molitveni program!?
Naposljetku, volio bih razgovor završiti pitanjem kolege Zorana Tučkara koji kaže kako je The Band imao veliki hit 1969. godine s pjesmom "The Night They Drove Old Dixie Down" u kojoj je opisan kraj američkog građanskog rata iz perspektive poraženog Južnjaka koji je izgubio brata. Da se u Hrvatskoj pojavi pjesma "Dan kada je pala Krajina" pjevana iz perspektive borca iz vojske Republike Srpske Krajine, što biste mislili o tome? Bi li to, po Vama, bio napad na domoljublje?
To uopće nije za usporedbu. Svi dobro znademo da u Hrvatskoj nije vođen građanski rat, nego je srbijanski agresor upao u Hrvatsku, okupirao naš teritorij i vršio zločine! Međutim da je hrvatska vojska npr. 1995. godine prodrla do Niša - kao što je mogla do Banje Luke, da je nisu zaustavili Amerikanci - pa da su nakon toga nastale neke slične pjesme, onda bih Vam rekao što mislim o tome. Zato smatram besmislenim davati ikakav odgovor na Vaše pitanje, jer ne vjerujem da Vam je borac iz vojske Rrepublike Srpske Krajine brat!
Na kraju, ispričavam se ako sam, u ovom odgovoru ili u prijašnjima, bio grubo iskren!
