Recenzije

Kao najbolja prijateljica

14.6.2010. @ 08:00 Siniša Miklaužić

Vrckasta cura pod imenom Kate Nash se vratila s novim albumom "My Best Friend Is You" koji je tek nijansu slabiji od prvijenca "Made of Bricks", pa lakoćom 'ubija' konkurenciju oko sebe.

S "Made of Bricks" Kate se probila do slušatelja s nizom prelijepih pop-pjesama koje su koketirale s freak-folkom, pa je rad na drugom albumu mogao biti veliki problem za nju. Na svu sreću, okružila se dobrim suradnicima, sveprisutnim Butlerom koji se specijalizirao za produkciju albuma mladih britanskih pop-nada, a ujedno je ponovno pronašla dovoljno inspiracije da ispuca mnogo zanimljivih stihova i nota.

Nekako mi je najlakše opisati Kate Nash uz kratku paralelu s Amy MacDonald, budući da su krenule u približno isto ime, obje su mlade kantautorice koje miješaju pop i folk i nedavno su objavile svoje druge albume. Dok se Amy s "A Curious Thing" nije pretjerano odmakla od prvijenca, Kate je proširila svoje glazbene kulise koje su sada još bogatije i melodičnije.

Slušajući na prvu, osim već dosadašnjih asocijacija s prvijenca (Regina Spektor, Lily Allen, The Fiery Furnaces), u nekim trenucima bih rekao da mi Kate zvuči kao ženska verzija Mike. To uopće ne mislim po lošem jer su njeni tekstovi mnogo ozbiljniji od dječjih igrarija koje pjeva Mika, već usporedbe ponajviše idu na glazbeni dio s raskošnim aranžmanima koji daju fluidnost pjesmama.

Osim standardnih milozvučnih pjesama koje su spremne poharati radio-postaje, na "My Best Friend Is You" je u nekoliko navrata 'zabrijala' i pokazala da nije jednosmjerna pjevačica kao Amy MacDonald. Najbolji primjer za to je bolno distorzirana "I Just Love You More" s kojom Kate zvuči kao da je željela odati počast Kurtu Cobainu. Krika, bijes, buka... to je samo nekoliko asocijacija kojima se može opisati ova pjesma.

Većina albuma je ipak klasičan pop s velikim primjesama folka, ponajviše u elementima ubacivanja gitara i klavira koji je ponovno vrlo zaigran kao da je najlakša stvar napraviti zarazan niz akorda.

Uvodna "Paris" je pjesma kojom će Kate nepoznatima još više približiti svoj rukopis. U takvim pjesmama, a ima ih više na albumu, Kate ponajviše zvuči kao Mika, ali to je ono što se prodaje i takve pjesme moraju postojati radi komercijalnog uspjeha albuma. Pjesma, iako pomalo netipična za Kate, neće biti preveliki 'odsklizanac' jer je u nju ubacila dovoljno svojeg (u prvom redu mislim na zarazne klavirske dionice).

U "Kiss That Grrrl" zvuči kao da se obračunava s Amy, ali ne MacDonald već Winehouse, na jedan retro-pop način uz jasnu asocijaciju na Katy Perry. U prošloj rečenici je mnogo Katica i Amica, pa da pojednostavnim situaciju, to je još jedna pjesma koja bi mogla postati siguran singl s albuma.

Nakon te dvije uvodne skladbe kreće prava Kate Nash, potpuno svoja, lišena svih pretenzija o uspješnim singlovima i kao takva pokazuje svoje najbolje lice. "Don't You Want to Share the Guilt?" pokazuje zrelost koju MacDonald nije pokazala na svom drugom albumu, budući da je ova pjesma definitivno velik korak naprijed ka pravom i ozbiljnom autorskom rukopisu.

Najavni singl albuma "Do-Wah-Doo" je još jedna klasična navlakuša, retro-pop komad koji oživljava duh The Ronettesa, "Take Me to a Higher Plane" je melodijski vrlo zarazna, u "I've Got a Secret" ju prži The Flaming Lips psihodelija, "Mansion Song" ima neglazbeni dio koji podsjeća na poznate Rentonove riječi iz "Trainspottinga" koji potom dobivaju strgani glazbeni ritam, dok potom slijedi novi pop-biser "Early Christmas Present".

Kraj pripada pjesmama koji se mogu usporediti s Reginom Spektor i A Fine Frenzy, samo što pjesme imaju dodatnu pitkost koja bi mogla privući širu masu ljudi. To svakako najviše ide za pjesme "Later On" (A Fine Frenzy) i "Pickpocket" (Regina), ali je Kate dovoljno autorski jaka da prve asocijacije odvede daleko od čistog copy/pastea.

"My Best Friend Is You" je dovoljno dobar album da naslijedi prvijenac te se na njemu jasno vide pomaci u glazbenom smislu jer Kate širi horizonte (retro-pop, alternativni prizvuci...), a i tekstualno nije podbacila što zadovoljava formu novog izdanja, jer nije tek puko odrađivanje posla. U današnje vrijeme je teško biti pop-zvijezda jer stalno moraš ispucavati hitove da ostaneš na vrhu (najbolji dokaz je Robbie Williams i njegova pomalo uljuljana karijera), pa mali kompromisi s 'Mikinim popom' nisu previše uništili zaraznu suštinu Kateinom rukopisa.

Problem na koji bi mogao naići ovaj album je naljepnica (da, ona standardna 'Parental advisory explicit content') na kutiji albuma koja je nalijepljena ponajviše zbog pjesme "Mansion Song", ali se nadam da to neće biti pretjerani minus jer album u cijelosti ima pregršt toga za ponuditi.

Kad bih usporedio ovaj album s "Made of Bricks", oba albuma su tu negdje, ali je prvijenac je ipak nešto dojmljiviji.

Albumi