Aktualno
Još uvijek su nešto što se rijetko viđa
6.6.2010. @ 16:22
U subotu su se zagrebačkom Domu sportova pred hrvatskom publikom ponovo ukazali jedni od posljednjih hodajućih izumitelja hard rocka, Deep Purple.
Zanimljivo je kako eventualno ponovno okupljanje Led Zeppelina izaziva stalni interes u medijima, te bi se tu vjerojatno zavrtjela lijepa svota novca isključivo na račun nostalgije (jer Zeppelini su zadnji studijski album objavili 1979.), dok se Deep Purple podosta percipira kao olinjale rock-dinosaure koji podgrijavaju staru juhu, premda albume objavljuju više-manje konstantno, te stvari s njih uredno sviraju na koncertima. Izgleda da se ponekad uistinu više isplati stati kad je najbolje i otići u legendu.
Kaitner Z Doka Group
Kao predgrupa nastupili su Kaitner Z Doka Group, hrvatsko-engleski trio sastavljen od vrhunskih instrumentalista koji su kao session-glazbenici surađivali s brojnim poznatim imenima rocka, pa tako i u bendovima članova Deep Purplea. Svirali su impresivni prog-rock fusion blizak bivšem bendu Stevea Morsea, The Dreggs.
Ian Gillan / foto: Davor Veljača
Purpleovci su koncert otvorili s "Highway Star" koja već desetljećima služi kao odlična uvodna stvar. Već od prvog vriska bilo je vidljivo da Gillanov glas nažalost sve više slabi, no boja glasa mu je srećom još uvijek nepromijenjena. Zato Morse nastavlja pumpati svježu krv i mišiće u ovaj bend, dok je Ian Paice, sijedoj kosi unatoč, i sinoć pokazao kako je jedini razlog zašto ga se ponekad izostavlja iz rečenice u kojoj se spominju najbolji rock-bubnjari svih vremena vjerojatno samo taj što je on za razliku od Keitha Moona i Johna Bonhama još uvijek živ.
Steve Morse
Morseovo i Paiceovo virtuozno sviranje, u kojem svaka solaža služi melodiji i dinamici pjesme, a ne samo kao poligon za prezentiranje tehničke istreniranosti, je nešto što se rijetko (i sve rjeđe) može vidjeti u rocku.
"Highway Staru" unatoč, koncert je počeo u nižoj brzini. I bendu i publici (koja je veliku dvoranu Dom sportova ispunila negdje oko 60-70% kapaciteta) je trebalo neko vrijeme da se zagrije kroz "Strange Kind Of Woman" i nekoliko stvari s posljednjeg albuma "Rapture Of The Deep", tako da su u početku Purpleovci zvučali kao da bi im bolje legla klupska atmosfera, što je bilo pomalo neobično za nekad 'najglasniji bend na svijetu'.
Ian Paice
Atmosfera se počela dizati s furioznom izvedbom "Fireball", iza koje je uslijedio Steveom emotivni 'svemirski' intro u "Sometimes I Feel Like Screaming" s "Purpendicluar" koja je zajedno sa stvarima iz zlatne faze tzv. Mark II postala jedno od ključnih koncertnih mjesta.
Do kraja koncerta pored općih mjesta poput "Lazy" i "Perfect Strangers" bilo je i nekoliko iznenađenja za fanove poput "Mary Long" s "Who Do We Think We Are" ili "No One Came" s "Fireball". Don Airey je imao svoju solo-točku tijekom koje je nakon malo klasike i boogiea ubacio i nekoliko taktova "Ljubav se ne trži".
Žestoki "Space Truckin'" i jedna 'slabo poznata stvar' zvana "Smoke On The Water" su potpuno zagrijali publiku za bis. A na bisu su prvo "Green Onions" Booker T. & the M.G.s bile uvod za "Hush", a onda je Roger Glover imao svojih pet minuta na basu kao intro u "Black Night" i zborno zavijanje publike, nakon koje su palice i trzalice poletjele s bine, čime je zaključeno još jedno druženje Deep Purplea i hrvatskih fanova.
Premda su im se godine osjetile više nego na nastupu u Splitu prije dvije i pol godine, ovaj legendarni sastav još nije za staro željezo, što znači da ovo nikako ne mora biti i njihov zadnji posjet Hrvatskoj.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
