Recenzije

Rapsodija u plavom

2.6.2010. @ 11:04 Ljudevit Cikač Ciky

Svašta se od 2006. godine i albuma "Triumph Or Agony" događalo s ovim tršćanskim bendom.

No izuzmemo li uspješnu turneju koja je iznjedrila DVD "Visions From The Enchanted Lands", drugo baš i nije bilo nešto za dulje pamćenje pa je, a ne znam ni sam je li to pravi izraz, u zadnje 2-3 godine nekako opasno 'padao' u zaborav.

Naravno, napeto i nezanimljivo je možda bilo nama, ali zato bendu sigurne nije, poglavito u okolnostima 'razračunavanja' s bivšim izdavačem, što se, kao i druge okolnosti, dosta dobro skrivalo od šire javnosti. Istina, razlog takvom osjećaju ležao je vjerojatno i u činjenici da zadnji albumi i nisu baš ponudili prevelike razloge za zadovoljstvo.

Iako dobri, kvalitativno nisu bili u rangu benda kojeg se može smatrati začetnikom jednog značajnog subžanra kojeg su neki prozvali 'phantasy metal', neki 'Hollywood metal', mnogi još kojekako drukčije. Praktički, nakon "Down of Victory", tada Rhapsody, danas Rhapsody Of Fire, ušao je u neki vrtlog, neku monotonu kolotečinu, čega li, prosječnosti, sličnoobraznosti i predvidljivosti, izgubivši dobar dio autentičnosti koja ga je krasila na najranijim djelima i zasluženo mu priskrbila status metal velikana i jednog od najznačajnijih bendova devedesetih.

Često sam pomislio da je razlog što je tome bilo tako u tim, 'sušim' godinama, zaokupljenost Luce Turillija (i) solo-albumima, od kojih su neki ispali bolji od onih koje je radio s bendom. Ipak, i u okolnostima koje nisu baš bila pogodne (i ugodne) za bend, a za koje 'vanjski svijet' očito i nije previše znao, spremao se još jedan studijski album, uz debitantski, pa i prošli, nekako najmanje najavljivan.

Stoga je vijest da je zgotovljen i da će biti objavljen za novog izdavača, Nuclear Blast, nekima donijela iznenađenje, ali mnogima ipak veselje i olakšanje. Više se nisu morali pitati što se događa s Rhapsody Of Fire, jer sada se napokon s njim nešto - događa. A kada je album napokon i stigao, ispostavilo se da je ovaj veliki bend i dalje baš to. Velik, snažan, bombastičan, nabijen, borben, teatralan i – pobjednički nastrojen.

Je li se vratio korijenima ili nije, potpuno je nebitno, ali je li napravio jedan od svojih najboljih albuma, to jest bitno i to je napravio. Bez dileme. Od prvih, najuočljivijih karakteristika, samog naslova albuma "The Frozen Tear Of Angels", preko slike naslovnice (kolumbijski artist Felipe Machado (Blind Guardian, Iced Earth…)), pa do onog najvažnijeg, muzičkog izgleda, jasno je da je Rhapsody Of Fire jak, čak možda i jači nego ikada.

Vjerujem da će mnogima koji dobro poznaju njegovu diskografiju već nakon prvog preslušavanja albuma u uho upasti brži i žešći ritmovi, klinički britka i glasna produkcija (Luca & Alex), a pogotovo 'nakrcanost' gitarama koje nikada nisu bilo toliko izražene, nikada toliko snažne, nikada toliko 'hevijanerizirane', ali i nikada tako kooperativne. Bilo da se radi o ritmičko/riffičkim ili virtuoznim, visokostandardiziranim solo-izražavanjima u kojima se ponegdje 'doziva' Iron Maiden, pogotovo u 'twin' verzijama.

Svugdje se osjeća njihova ekstremna snaga, ali isto tako, neupitna podređenost kolektivu. Nadalje, ovo je, sigurno, atmosferski najmračniji, najdramatičniji i najdublji album benda ikada, sa dosta 'teškim' orkestralnim aranžmanima i opernim zborskim pjevanjima, a teatralnost dobiva punu vjerodostojnost stalnim naratorskim angažmanom grofa Drakule & čarobnjaka Sarumana, točnije Christophera Leea, čiji su duboki, sablasni vokali jednostavno stvoreni za koncepciju ovog albuma.

Bilo muzičku, koja se formski kreće u okvirima heavy-power-symphonic-opera metala, ili kraće, neoclassical metala, bilo tekstualnu, u kojoj se vodi vječna, nikada završena borba dobra i zla. Treće poglavlje "Dark Secret Sage" opisuje dug put u smrznute sjevernjačke krajeve sa neistraženim granicama, i to da bi se pronašao način kako zaustaviti demonsko proročanstvo.

Stalna neizvjesnost, strahovi, emocije, nada, ali i bijes, borbeni duh, pravednost misije i velika hrabrost, neke su od karakternih osobina koje iskazuju likovi i koje se kroz muzički dio jasno prepoznaje, tako da bi kombinacija lyricsa i instrumentalija mnogim redateljima mogla poslužiti za snimanje filma baziranog na ovoj priči, s već gotovim soundtrackom. I ne bi trebalo puno toga mijenjati. Ako bi nešto uopće i trebalo.

Isto tako, ovog su puta 'skresani' sporiji prijelazi unutar pjesama, ponegdje nadomješteni kratkim, finim, osvježavajućim instrumentalnim međuigricama koje održavaju napetost i(li) donose dašak osvježenja, rasterećenja, a zavidan je broj izrazito pijevnih, melodičnih, opuštenijih i pamtljivijih refrena.

Unikatnost 'boje' i stila Fabiovog pjevanja, koje se fantastično nadopunjuje sa naratorskim, a napose sa zborskim dijelovima, i ovdje je 'trademark' kompletnog sounda, dok su se klavijaturističke izvedbe više podredile koncepciji u kojoj glavnu riječ vode gitare, pa su malo manje izražene. No zato je njihova orkestralna magičnost, jednako kao i profilirani epic-power sound, još jedan segment koji nudi prepoznatljivost i potvrđuje autentičnost Rhapsody Of Fire.

Zlokobni intro "Dark Frozen World", s ledenim naratorstvom koje kao da dolazi iz dubine glečera, te orkestralnom dramatikom i zborskim pjevanjem sjajna je najava priče albuma, a već u samom uvodu pjesme "Sea Of Fate", prve koju su zajedno napisali Luca Turilli, Alex Staropoli i Fabio Lione, kroz brze, snažne i glasne riffove najavljuje se gitaristička orijentacija albuma. 'Hevijanerizirane' solaže, nadopunjene klavijaturističkim segmentima s neoprogressive/classical tendencijom, pa kratkim emocionalnim gitarama nalik na Mikea Oldfielda i vrlo umješnim vokalnim izmjenama Fabia i Christophera, pjesmu, samim time i album, izbacuju u orbitu. A zna se koliko je bitno da početak bude upečatljiv. Ne i presudno, no ne i nevažno.

Neobarokne melodije, tečni refreni, novi 'kontingent' gitara, mini bas-solo, neke su od značajnijih karakteristika pjesme "Crystal Moonlight", a "Reign of Terror" žestoka je, 'powerizirana', brza, ponajbolja je pjesma na albumu, sa slojevitom strukturom iz koje 'iskaču' dijelovi sa brzim, gotovo death bubnjanjem, harsh pjevanjem, zborskom dominacijom u pjevačkom dijelu, duplim solažama, te umirujućom akustikom i emocionalnim pjevanjem koji pred kraj malo spuštaju tenzije.

Kontinuitet dobrih pjesama nastavlja medieval/folk balada "Danza Di Fuoco E Ghiaccio" ('Ples vatre i leda', op.a.) u koju nas uvodi naratorski dio i koja je krasna, osjećajna pjesma, ispunjena izvedbama frule i lutnje, smirenim vokalima, ali i povremenim žešćim uletima gitara, zbora i orkestralija.

"Lost In Cold Dreams" Rhapsodyevska je balada s akustičnim početkom i piano završetkom, te sa najviše kontinuiranih emocija, nekoliko logičnih izmjena ritmova, od spore do srednje razine, koja također u sebi nosi nekoliko glasnijih dijelova sa puno odmjerenih, laganijih solaža.

Highlight ili 'grand finale' albuma je završna, totalno epizirana, najdramatičnija pjesma "The Frozen Tears Of Angels" koja nešto takvo nagovještava već u početnom orkestralno/opernom, kao i u tekstualnom dijelu ("Beware my friends, for you face the demonknight's prophecy you see now the fearsome Har-Kuun is not a myth. 3.000 year ago in the age of the red moon the lords of the Darklands defeated the army of the Nordic Plains...").

I koja u svoji 11 minuta nudi obilje harmoničnosti, promjena ritmova, umjerenih melodija nadograđenih s power ubrzanjima, s gitarama koje i ovdje daju puni naboj, akustikama koje raskošniju atmosferu malo smiruju, izvrsnom trostranom glasovnom suradnjom naratorstva, solo i zborskog pjevanja iz kojeg iskače i sopranistički solo, te najljepšim, najdojmljivijim refrenskim dijelovima, otpjevanim na talijanskom. I naravno, još puno toga, jer radi se o stvarno dobroj pjesmi koja u sebi, kako to volimo istaknuti, objedinjuje priču cijelog albuma.

Ne samo zato što volimo to istaknuti, nego i zato što je tome tako. Jer, kada bi trebalo izdvojiti jednu pjesmu koja najbolje prezentira opis albuma iz nekoliko gornjih stavaka, to bi bila upravo "The Frozen Tears Of Angels". Uz dopunu, ne samo najbolja ovdje, nego jedna od najboljih koje je bend komponirao otkada postoji.

Ona okončava jednu lijepu priču, jedan jako dobar, dinamičan, napet album, kakvi se od Rhapsody Of Fire i očekuju, i kakvi su već ozbiljno počeli nedostajati. Zato, do nekog novog njihovog albuma i nekog novog okršaja dobra i zla, svijetla i tame, topline i hladnoće, uživajmo u ovoj pobjedi. Novoj pobjedi heavy-metala nad stereotipima.

Albumi