Aktualno
Mogli smo tugovati samo zbog Olića
23.5.2010. @ 21:32
I dok Olić ipak nije upio postati pobjednik i najbolji strijelac Lige prvaka, istu večer u Teatru &TD dogodio se još jedan prelijepi moment u bogatoj zagrebačkoj koncertnoj sezoni - Ted Leo & The Pharmacists.
Ovo čudnjikavo vrijeme koje nas prati posljednjih tjedana pokazalo je da je mnogo sigurnije ići na nekih klupski koncert, nego stadionski, a kada nastupaju dva vrlo interesantna benda, večer ne može biti loša.
Kao što sam i pretpostavio u nedavnoj recenziji albuma "The Brutalist Bricks", koncert Ted Lea & The Pharmacistsa je bio pun pogodak s pregrštom punk-energije pretočene u niz žestokih rock-skladbi gdje je rijetko koja premašivala standard od 2-3 minute po pjesmi.
Marshmallows na tonskoj / foto: Dražen Smaranduj
A večer su započeli Marshmallows, bend koji prerasta u jednu od glavnih perjanica hrvatskog indie-zvuka.
Čekao se kraj finala Lige prvaka, pa je tek tada svirka započela. Marshmallows su započeli svoj set nešto poslije 22:30 i iskreno me oduševili iako su imali problema u svirci. Pomalo je teško opisati glazbu koju bend svira, jer su u njoj isprepleteni mnogi žanrovi u jedan, rekao bih, klasičan indie pop-rock zvuk, kao mješavina The Hold Steady i My Buddy Moose, odnosno kao vesela verzija Willard Grant Conspiracy.
Matija Habijanec, frontmen Marshmallowsa
U osnovi gitara, klavijature, bubanj, bas i violina uz poneki dodatni instrument čine kombinaciju koja tako lagano teče, kao da je nešto najlakše napisati pjesmu koja će se sviđati svakom slušatelju. Marshmallows su svakako svjetla budućnost našeg indiea i jedva čekam da vidim njihov daljnji razvoj jer je ovo bend za velike stvari. Ipak, nije sve teklo po planu.
Zna se da je Matija Habijanec 'alfa i omega' Marshmallowsa, pa mi je bilo pomalo čudno da nema nikakav kontakt s publikom jer je za taj dio bio zadužen bubnjar koji je bio smješten u pozadini. Njegovi pokušaji su većinom ispadali simpatični, a i publika ga je prihvatila u njegovoj zbunjenosti u novoj poziciji frontmena.
Matija je imao malih problema s gitarom osim uobičajenog malog naštimavanja prije svake pjesme. Prilikom pucanja žice uskočio je u backstage po novu gitaru (drugog gitarista iz Ted Leovog benda), a za to vrijeme bubnjar je htio zabaviti publiku, ali mu je glavnu rolu uzeo klavijaturist ispričavši jednu priču/vic koju je malotko od prisutnih mogao skužiti. Brzim Matijinim povratkom s gitarom u ruci Marshmallows su s još dvije pjesme dovršili svoj zabavan nastup.
Ted Leo & The Pharmacists
Nakon kratkog 'brejka', na stage su došli Ted Leo & The Pharmacists te odmah od početka krenuli s vrlo žestokom i energičnom svirkom koju je ugodno popunjeni Teatar &TD odmah prihvatio.
Razlog dolaska Teda Lea & The Pharmacistsa je njihov posljednji album "The Brutalist Bricks", pa ne čudi da je većina tog albuma i odsvirana. Kao i na albumu, tako i uživo, bend zvuči vrlo poletno, britko i bez dlake na jeziku, ispucavajući i zadnje atome snage što se najbolje vidjelo na samom Tedu koji se znojio kao malo prase.
Naravno, osim pjesama kao što su "The Mighty Sparrow", "Mourning in America", "One Polaroid a Day", "Where Was My Brain?", "Woke Up Near Chelsea", "Bottled in Cork" i "Even Heroes Have to Die" s posljednjeg albuma, našlo se mjesta i za niz ranijih uspješnica benda koje su s posebnim oduševljenjem primljene kod publike s kojom je Ted imao poseban odnos, kao pravi zabavljač spreman zadovoljiti svakog prisutnog.
Možda već malo stereotipno zvuči kada svaki strani izvođač nauči 'hvala', ali ovaj puta se to činilo vrlo iskreno jer se vidjelo na Tedovom licu oduševljene stvorenom atmosferom, posebno iz razloga što je dodatno napomenuo da smo mu priuštili bolji prijem nego je imao u Njemačkoj. Dobro nam došli opet Ted Leo & The Pharmacists.
Nakon 70-ak minuta bend je pokupio krpice s bine, ali je svima bilo jasno da će se vratiti i svirati još. Vratio se samo Ted s gitarom u ruci i odsvirao sam dvije i pol pjesme prije nego mu se bend pridružio. Iz tog vremena svakako treba istaknuti izvedbu uvijek rado slušane "Dirty Old Town".
Svaki koncert, pa tako i ovaj, treba imati veliko finale, a to nam je bend i priuštio u završnoj pjesmi u kojoj su se ispreplitale mnoge solaže koje su povremeno dovodile do vrlo skladne kakofonije i noise-popa. Tih 7-8 minuta totalne brijačine značilo je da je koncert priveden kraju. Koncert koji će se pamtiti kao jedan od najboljih 'malih' koncerata u ovoj godini. Kažem 'mali' jer sam siguran da je mogao biti i mnogo veći da je cijena ulaznice bila malo pristupačnija.
Završni dojam Tedove ekipe je i više nego odličan jer se vidi da su svi članovi prekaljeni muzičari u naponu forme. Bradati bubnjar (Chris Wilson) lupa svoj bubanj s toliko kulerskim stavom da je teško ne primijetiti njegovu lakoću zglobnog udarca štapom, basist (Marty Keys) je odlično usuglašen s njime, dok je druga gitara (James Canty) sinkronizira s Tedom. Sve do posljednjeg tona usuglašeno je za pravi klupski rock-spektakl kojeg smo imali prilike i vidjeti uživo.
Ted Leo & The Pharmacists i Marshmallows su bili super kombinacija za subotnju večer, a vjerujem da će Zagreb postati jedna od sigurnih stanica na budućim turnejama glavnih zvijezda večeri jer je ljubav rođena, kao i s mnogim drugim 'manjim' bendovima koje je Zagreb objeručke prihvatio i ne rastavlja se od njih.
