Aktualno

Trijumf Opće opasnosti

22.5.2010. @ 19:58 Ljudevit Cikač Ciky

Prvi samostalni nastup Opće opasnosti u Zagrebu ostat će, vjerujem, zlatnim slovima zapisan u analima benda, ali i kultnog Boogalooa.

Zagrebački klub, ispunjen gotovo do iznemoglosti svog kapaciteta, u svojoj će utrobi još dugo 'čuvati' atmosferu kakva je bila na koncertu županjskog hardrock benda.

Ovako dobro sam se osjećao samo nakon koncerta Helloweena 2006. i lanjskog Iced Eartha & Saxona. Ludo dobra, nekome gotovo nestvarna za hrvatske pojmove, totalna fuzija benda i publike, iznjedrila je koncert o kakvom će se dugo pričati, i kojeg će se mnogi sjećati još duže.

Boogaloo Club je bio krcat / foto: Božidar Breški

S posebnim naglaskom na zaista impresivnu publiku, našu publiku, kojoj se često prebacuje da ignorira rock, da ga ne cijeni dovoljno, da se u njega ne razumije i štošta drugo. U ovom, baš kao i nekim drugim slučajevima, pokazalo se da baš i nije tako, i da nije problem općenito u rocku, nego u - bendovima. Ukratko, jako dobro zna prepoznati kvalitetu, i na to sam strašno ponosan, jer uvijek zagovaram tezu da ima dobrih i manje dobrih bendova, nikako ne dobrog i manje dobrog rocka.

Naravno, to što mislim je (naj)manje bitno, jer u konačnici, rock ne postoji zbog nas, izvjestitelja, novinara, reportera, fotografa, ne postoji zbog bendova. Postoji isključivo i jedino zbog nje, zbog publike, a ona je na koncertu Opće opasnosti bila - odlična. Dokazavši, između ostalog, da bend ne treba biti 'pokriven' sa svim mogućim i nemogućim mainsteamsko-žuto-ružičastim medijima da bi ga se prepoznalo. Kako bi se reklo, ono što je dobro, ne treba se reklamirati.

Uključujući i onaj dio u kojem je sasvim dobro podržala tri predgrupe, Cenzuru iz Dugog Sela, te Baltazar i Run Rabbit Run iz Zagreba.

Cenzura

Cenzura su mladi dečki, koji sviraju punk-rock, na momente nalik na miks starijih Psihomodo popa i Hladnog piva, dali su si truda, odsvirali korektno svojih pola sata i dobili adekvatnu potporu već tada nazočnih dvjestotinjak ljudi. Simpatičan bend, još uvijek na razini klupskih svirki, ni bolji ni lošiji od svojih vršnjaka koje sam gledao, čiji je nastup obilježio dosta loš sound, pogotovo na početku, kad je bilo problema sa mikrofonima i, naročito, basom, koji je bolno 'tutnjao' dvoranom.

Baltazar

Starija, ili bolje reći ozbiljnija ekipa, okupljena pod imenom Baltazar, također je dobila pola sata, i u tom periodu odsvirala žestoki, gotovo pa hevijanistički hard rock, kojeg karakterizira energično pjevanje, i koja je dobila puno jaču i brojniju potporu publike od svojih prethodnika. Svoju prestatičnost basist je kompenzirao 'grunfovskom' koreografijom, no novo 'tutnjanje' basa' nije mogao ničim spasiti. Općenito, sound Baltazara se prema kraju koncerta pogoršao, pomalo čudno, no to nije utjecalo na bučnu reakciju publike.

Iščekivanje sljedećeg nastupa malo je bilo neobično, i to zbog George Michaela i Eltona Johna, čije su stvari lagano i tiho izlazile iz razglasa, baš i ne u skladu s koncepcijom večeri, no zato je Procol Harum ipak bio logičniji izbor najave koncerta akustičnog tria Run Rabbit Run.

Run Rabbit Run

'Boogaloo Unplugged' bio je dosta dobro koncipiran, s jako glasnim gitarama, poglavito za akustične standarde, i oslonjen na covere, uglavnom Led Zeppelina (mislim da je bilo i Nirvane i još nešto). Što i ne čudi, jer pjevač doista ima kvalitetan vokal, poprilično sličan Robert Plantovom, pogotovo u višim, 'kričavijim' tonalitetima, tako da su "Immigrant Song", "Babe I'm Gonna Leave You" i "Whole Lotta Love" zvučale dosta uvjerljivo.

A isto takva je bila i reakcija publike tijekom njihova nastupa, koji je, ne radi kvalitete, nego čisto radi 'štimunga', ipak trebao biti raniji, s obzirom da su se atmosfera u publici, stilska forma, jednako kao i koncert Baltazara, više uklapali u posljednji nastup prije Opće opasnosti.

Nastup Opće opasnosti trajao je više od 2 sata

Čija je svirka započela u 23:10 i potrajala puna dva sata i dvadesetak minuta, i koja je donijela sve (i još dosta toga) opisano u uvodnom dijelu reporta. I to usprkos tome što se i za njih 'zagrijavalo' s (pre)laganim pjesmama Roxy Musica, Johna Lennona, Bee Geesa i Franka Sinatre, ako sam dobro razabrao. No to nije utjecalo na kolektivno isparavanje publike, koja je gotovo pukla od neizvjesnosti skandirajući "Opća, Opća...", na momente, ne i manje glasno i ime grada iz kojeg dolazi - Županje.

I ta 'Opća' napokon je stigla, počela svirat', ali onda nije bilo - Pere. Pa 'ajmo sada, uz riffove i ritmove "Treba mi nešto jače od sna", malo zvati i njega. Zaista, bila je ludnica kada je frontmen Opće opasnosti stupio na stage, vidno oduševljen (kao i svi ostali članovi benda) brojem i, što je još važnije, reakcijama publike, od koje se gotovo nije čula spomenuta pjesma. Dobro, ima nešto i u loše naštimanom soundu u početku koncerta, u kojem su se slabije čule obje gitare, a (opet) prejako bas, no uzvici odobravanja nadmašili su očekivanja i najoptimističnijih fanova Opće opasnosti.

Ruke gore, zaglušujući pljesak, glasno pjevanje refrena i novi urlici "Pero, Pero" pratili su i pjesmu "Ti", a slično je bilo i u slučaju "Ruskog ruleta", nakon čije su izvedbe ugledni rock novinar Goran Bakić i predstavnica Croatia Recordsa uručili 'srebrne ploče' za album "Ruski rulet", još uvijek aktualno studijsko izdanje benda.

"Sad znate što će vam se dogoditi ako krenete našim stopama. Zato, gitare u ruke, i pravite pjesme" rekao je Pero, dodavši kako je ovo priznanje stiglo nakon 13 godina, a mi bismo dodali ono 'izlizano' što je, valjda, on zaboravio reći, u svoj toj silini emocija koje su izbijale iz njega - 'Bolje ikad nego nikad'.

"Uzalud sunce sja" samo u pjesmi, jer, iako tmurnog eksterijera i klupskog zamračenja, ova je pjesma sve to zasjenila, zasvijetlila punim sjajem i donijela ogromnu eksploziju oduševljenja među publikom, koja je u više od njezine polovice pjevački participirala, 'tjerajući' Peru od mikrofona. Jednako ili slično bilo je i u slučaju "Put Another Dolar", "Amerika", "Ima nešto", "Progoniš me", "Ratujem sa ženama" i "Mjesečar", a nove pravilno raspoređene eksplozije ekstatičnosti izazvala je balada "Ti mi nećeš reći zbogom", nakon koje je Pero rekao "Doći ću vam pjevat' svaki dan ako hoćete, toliko me iznenadite svakom pjesmom."

"Rock 'n' Roll ne trpi Mol", 'podebljan' sekvencama pjesama Deep Purplea ("Smoke On The Water"), Bon Jovija ("You Give Love A Bad Name"), Metallice ("Enter Sandman"), AC/DC-a ("Highway To Hell"), te najviše Status Quoa i "Rockin' All Over The World", žestoko je, sa obje strane, benda i publike, okončan prvi dio koncerta.

Drugi je započeo dobro poznatim zavijanjem sirene, povratkom benda na stage, pa nastavak s "Opća opasnost", čiji se refren orio dvoranom. Nakon "Čudnog plesa" Pero je konstatirao otpočetka jasnu činjenicu rekavši 'pa vi znate sve što sviramo'. I da, tako je i bilo. Uključujući i nove pjesme, "Tri rijeke", na kojoj je trebao gostovati Zoran Mišić, ali nije zbog bolesti, i koja daleko bolje zvuči uživo nego studijski, jednako kao i "Nisam rođen pod sretnim zvijezdama", otpjevana uz pratnju akustične gitare 'na struju'.

"Mačka" je bila uvod u završni, opet žešći dio koncerta, koji se nastavlja s "Doktore" i novim 'drmanjem' dvorane uz jednoritmični pljesak, "Nebo" je bila prava ludinca, tijekom koje je Peri iz publike 'stigao' i crni grudnjak, koji je završio 'okačen' na bubnjeve, jednako kao i "Grad", nakon koje je predstavljen fan club benda i zastava koju je objesio na binu. To je bio uvod u finale, koje je stiglo s "Jednom kad noć". Što reći za nju? Možda tek kratko - što ju više slušam, to mi se više čini najboljom baladom koju je ikada napisao i izveo neki naš kompozitor i bend.

Sličnog mišljenja bila je i publika koja ju je gotovo cijelu otpjevala, uz neskriveno (to se i nije moglo) oduševljenje benda koji je na momente izgledao kao skup preplašenih tinejdžera, koje je uhvatila trema kada su im cure kojima su izjavili ljubav, uzvratile istom mjerom. No usprkos tome, treba reći da su odsvirali odličan koncert u kompletu, koji je bio sve samo ne profesionalno odrađen, na kojem se, btw., i sound bitno popravio nakon 2-3 stvari, i zasluženo su (i jako glasno) pozvani na bis.

"Srce zna" i (opet) "Uzalud sunce sja", doveli su ovo sjajno večer (u biti već polako i jutro, jer je sve okončano oko 1:30) do kraja. Večer u kojem je bilo svega što treba imati pravi koncert. I dobrih, i nekih lošijih strana, ali u kontekstu svega viđenog, manje bitnih.

No ono što je nakon njega postalo još jasnije je to da je Opća opasnost dokazala da spada u vrh HR-rocka, što po kolekciji pjesama (Perina (a i naša), zahvala Mariu Vestiću), što po live-izvedbama, da ima odanu publiku (među kojom puno mladih, još jedan razlog za veselje), kao malo koji naš bend, i da je - jako, jako nedostajala dok je nije bilo.

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji