Recenzije

Nisu toliko matori, ni toliko pokvareni

19.5.2010. @ 11:14 Zoran Tučkar

Novosadski sastav Atheist Rap postoji već dvije dekade, a prošlogodišnji album "Priče matorih pokvarenjaka" donosi novu količinu 'svakidašnjih jadikovki' praćenih žestokim bubnjarskim ritmovima i gitarističkim riffovima.

Smisao za humor, prepoznavanje apsurda, režeće gitare i pretakanje istih stvari u rime još uvijek ih dobro služi, a žestina sviranja svjedoči o tome kako je punk prije svega duhovna kategorija.

Album počinje s dva audio skeča, a "Voglio una donna" i "Ne bi bilo fer" su odmah direktni pogoci 'u rašlje'. Prva je dramatična priča o ženi koja bi više razgovarala, a manje spolno općila, što izaziva glavnom junaku nepopravljivu štetu, a o duševnim bolima da ne govorimo. "Ne bi bilo fer" je topla ljudska priča o dobrom mužu i ocu koji se, sluđen od obiteljskog života, voli napiti. Razdiranje njegove duše prate režeće gitare.

Slabiji dio album predstavljaju "Spritzerboyz!" i "Uprava - napolje!", nogometne himne u kojima Atheist Rap ne djeluju dovoljno nadahnuto. "Samo droga državu spasava" je izlet u progresivnije vode, s duljim i ponavljajućim gitarističkim dionicama koje će podsjetiti na tjeskobni i nihilistički američki punk. "Samo droga državu spasava" je sjajna pjesma, ali dojmom odskače od ostatka albuma - što će neki protumačiti kao dobro došlo osvježenje, a neki kao iritantno odskakanje od zamišljenog koncepta. Možda će je neki doživjeti predugom: objaviti stvar koja traje preko 7 minuta nije baš punkerski.

Bonus na albumu donosi dvije obrade, ponovljenu snimku "Waltzer-Eliminator" i pjesmu "Vanredno stanje je redovno stanje".

S ovim se albumom Atheist Rap doimaju kao novosadski rođaci Hladnog piva - ne braća blizanci, nego rođaci, u smislu da im je senzibilitet sličan, uz zadržanu samosvojnost i originalnost izričaja. Ujedno je to i dobra preporuka za sve ljubitelje žestokih gitara, oporih tekstova i dobrog humora da preslušaju ovu ploču, koja će im osvježiti uvid u ponekad sivu svakodnevnicu.

Albumi