Aktualno

I kad žeđa, čini pravu stvar

18.5.2010. @ 13:26 Ljudevit Cikač Ciky

"Mi smo počeli na vrime. Tko je doša, doša je, a tko nije, svirat' ćemo za njega opet. Svirat' ćemo večeras za vas sve što hoćete, dok god ću moć' pivat i dok mi ne spadnu gaće."

...rekao je Gibonni nakon prve pjesme varaždinskog koncerta, posljednjeg u sklopu "Toleranca Toura 2010", a prvog velikog nakon 2007. i veličanstvenog nastupa pred 20.000 ljudi na ŠpancirFestu. A ta je pjesma bila "Žeđam" i naznačila sa svojim prvim taktovima kako će ovo doista biti posebna večer.

/ foto: Božidar Breški

Posebno za publiku koja je dokazala da naprosto obožava splitskog kantautora, koji pak je dokazao da ni u kom slučaju nije najveća hrvatska muzička zvijezda. Nikako. Jer on uopće nije zvijezda. On je najobičniji čovjek, najobičniji muzičar, a jedina razlika između njega i drugih je ta što je – daleko bolji od njih. Posebno je bilo i za njega, to se vidjelo po svakom pokretu, u svakoj otpjevanoj, svakoj izgovorenoj riječi, svakom naklonu, svakom smiješku. Svemu.

Iskreno, u svojoj koncertnoj povijesti, koja je po godinama i broju odgledanih nastupa, mislim zavidna, rijetko kada sam vidio toliko iskrenosti, toliko spontanosti, toliko uzajamnog poštovanja, dakle, sveopćeg pozitiviteta, koliko je svega toga bilo na ovom koncertu, i to kao produkta svih vrijednosti koje zagovara Gibonnijeva muzika, a u konačnici i njegov stav prema životu. Mislim, u potpunosti ispravan. Zato i ima takvu publiku i takav ugled.

Doista, tu nemam što tajiti, nisam neki zaluđeni Gibonnijev fan, mada volim tu i tamo čuti pokoju njegovu stvar, no nakon ovoga što sam vidio i doživio, ostavio je toliko snažan dojam na mene da je u budućnosti jedan od high-priority izvođača na listi onih koje ću ponovno rado vidjeti uživo. Ne poput mnogih fanova koji su, kako je i sam rekao i dubokim naklonom im se zahvalio, pratili ga tijekom cijele turneje, ali prigodu da ga pogledam kad mi se ukaže, sigurno neću propustiti.

Bez obzira što nisam pobornik pjesama ljubavne tematike, ali Gibove su mi jako ok, jer su iz neke druge priče, neke druge dimenzije, ali tako jednostavne, posebne, realistične i pokazuju put kojim i kako doći do nje, ukazujući istovremeno da to i nije baš jednostavno, i ne dolazi samo po sebi, kako to mnogi prezentiraju. Samo što mi to jako često ne vidimo. Ili ne znamo vidjeti. No dobro, da ne razvlačim, krenimo dalje s opisom koncerta.

Koncerta kojeg bi se moglo podijeliti u tri stavka; prvi dio bio je brži, glasniji, žešći i vatreniji, središnji, ujedno i najduži, emotivniji, intimniji, čak bih rekao i melankoličniji (uključujući i sjajne motive na platnu (sasušene grane, tmurni oblaci...)), te finalni koji uključuje i dva bisa, kombinacija je prva dva dijela. No, usprkos tome izvedbe pjesama koje u sebi ne nose brže ritmove nisu niti u jednom momentu utjecale na sjajnu interakciju, sjajnu simbiozu publike i izvođača koja je vladala tijekom cijelog koncerta.

Taj prvi dio bio je sastavljen od pjesama "Ovo mi je škola", "U ljubav vjere nemam", "Činim pravu stvar", "Zamoli me" (za koju je Gibo rekao da mu je posebna i da je mora otpjevati dok ga još glas služi, a k tome je i prva od nekoliko u kojima je svirao gitaru), "Ne odustajem", te "Dvije duše", tijekom koje se čuo i kraći keyboard-solo.

"Projdi vilo" obilježeno je pozivanjem dviju cura iz prvih redova publike koje su malo zapjevale na stageu, više prestajale uz njega, ali i početkom spomenutog, drugog dijela koncerta, koji je bio toliko bogat 'događanjima' da bi trebalo barem deset stranica da ih se sve opiše.

Naravno, tek ukratko. Od uzimanja kamere 'profesionalcu' s namjerom da se fokus zbivanja stavi i na muzičare, koji su izvrsno sinkronizirani i opet odradili veliki posao, pa 'priključivanja' fenomenalne Maye Azucene, koja je doletjela iz Dublina, i to u pjesmi "Anđeo u tebi", preko izvanrednih izvedbi Gibonnijevih možda i najboljih pjesama "Posoljeni zrak i razlivena tinta" i "Libar", pa umirujuće "Tempere", upečatljive a capella izvedbe "Ako me nosiš na duši" i "Sve ću preživit'", i to na ljestvama, uz publiku s lijeve, pa onda s desne strane stagea. "Doktore, osvitli mi ljude' i 'drži skale, sad nemoj snimat', preuzeo je Gibo i dirigentsku palicu nad 'pomoćnim' osobljem tijekom spomenutog 'akrobatskog' performansa.

"Mirakul" s Mayom, koja je pjevala većinu pjesama nakon "Anđela" i opet prezentirala savršene vokale, pokazala koliko pripada Gibinim pjesmama (i one njoj), koliko uživa u nastupima, a i hrvatski, bilo u refrenskim dijelovima pjesama, bilo u pozdravima, odlično joj ide, trijumfalno je završio s "...it's a Varaždin to me ...". "Čemu se nadaš srce moje", pjesma s novog albuma, baš kao i ranije "Zamoli me (Možda ti je ispod časti)", dobro je poznata publici, a nakon nje uslijedio je, uz desetke dugih, apsolutni vrhunac koncerta.

Naime, Gibo je ušao u publiku, prošetao parterom, 'natjerao' ekipu da s njim sjedne na pod, zatim se popeo na ogradu, pa ušao na tribine, i prošetao kroz 2/3 njih, pozdravljao se s ljudima, grlio, slikao, a usput i otpjevao "Oprosti". A oprostio se s "Vrime da se pomirim s svitom".

Ne i zadugo, s obzirom da je uslijedio bis, najprije sa kratkim drum-solom, pa "Tolerancom" i "Zlatnim godinama", možda i premalo cijenjenom pjesmom, apsolutno jednom od svega nekoliko njih koje zaslužuju da se kaže kako su obilježile najnoviju hrvatsku povijest. Opet u duetu s veličanstvenom Mayom, s malo preoblikovanim refrenom, u kojem se našlo mjesta i za "...hvala lijepo...".

Poziv na drugi bis bio je još žešći od onog za prvi, a na njemu je otpjevao, uz pomoć violinista i klavijaturista, "Divji cvit" koju je obećao jednoj curi na tribini, a skoro zaboravio, te još jednom "Žeđam" i "Činim pravu stvar" i za kraj još jednu a capella izvedbu "Dobri ljudi" čiji tekst, odnosno njegov dio, "...noćas moja ljubav s vama putuje..." najbolje dočarava odnos Gibonnija prema publici te varaždinske večeri.

Bio je to kraj dvoipolsatnog koncerta kojem bi se, da se išlo u seciranje, i našla pokoja zamjerka, tipa nekih preglasnih tonova, problemčića s pomalo umornim Gibovim glasnicama kojima nakon mjesec i pol stalnih napora evidentno treba odmora (tu su zato uvijek nenadmašni back-vokalisti), no generalno gledajući, ovo je bila sjajna večer kojoj samo najveće cjepidlake mogu pronaći ozbiljnije zamjerke. I meteoropati.

Zato, kako smo s Gibinim riječima započeli, tako ćemo i završiti ovaj report onime što je poručio publici pri kraju koncerta: "Hvala vam svima koji ste došli po ovoj kiši da bi slavili ljubav, pomirenje i oprost. Moj život ima smisla radi vas. Čuvajte sebe, čuvajte jedni druge, mi smo svi ista vrsta. I čuvajte se večeras kada idete kući ..."

Izvještaji