Aktualno
Van Gogh si je uho rezao nožem, a grupa Van Gogh to čini gitarama
24.4.2010. @ 16:52
'Tko danas ima rođendan?' obratio se pjevač srpske grupe Van Gogh okupljenima u zagrebačkoj Tvornici.
'Shakespeare!' srčano, ali nedovoljno glasno je zaurlao potpisnik ovih redaka, uvijek raspoložen za ubijanje atmosfere. Međutim, atmosfera se nije dala tek tako ubiti.
/ foto: Zoran Tučkar
Tek solidna posjećenost u Tvornici nije obeshrabrila bend predvođen gitaristom i pjevačem Zvonimirom Đukićem, koji je na scenu stupio u tamnim naočalama i osebujnom kaputiću. Izdaleka je podsjećao na Antu Gotovca, no tako je to kad smo zatrovani nebitnim vijestima i kad je Đukić došao u zemlju gdje glavna vijest nije Gibonnijev koncert, nego zašto su se nekome vidjele sise kroz majicu na Gibonnijevom koncertu.
Van Gogh je bend koji dolazi iz Srbije, zemlje koja je dala Branislava Nušića, čovjeka koji je pred stotinjak godina savršeno opisao u svojim djelima sve hrvatske celebritye i većinu političara (a i novinari iz trač-rubrika bi se mogli prepoznati). Van Gogh s prekidima djeluje od 1986., a taj staž se osjeti na sceni.
Ukratko, Van Gogh se ponašao kao da je došao na prepuni San Siro i počeo je energično, poletno i moćno. Riff po riff - palača, krik po krik - hard rock zabava. Okupljeni su jako dobro poznavali sve Van Goghove pjesme, bilo da je riječ o starijim stvarima ("Kiselina") ili o friško izdanim singlovima ("Aerodrom") i svirku pozdravljali plesom, pjesmom ili pljeskanjem.
Svirka je bila na izuzetno visokom nivou, energija također, kao i komunikacija s publikom. Van Gogh je baštinik hard rock riffova, weltschmerz-senzibiliteta (malo EKV-a na vrhu noža), a ne boje se ući ni u rap-metal vode ("Meni nije ni do čega").
Đukić je nemilice trošio svoje glasnice, mijenjao je gitare poput čarapa, a u drugoj polovici koncerta brzina je nakratko ubačena u nižu dodavanjem balada. Solidno proširenje zvučne slike bilo je povremeno dodavanje techno-ritmova u pjesme. Iako je Van Gogh prvenstveno hard-rock bend, elektronski dodaci su bili diskretni, decentni i lijepo su zaokruživali zvučnu sliku.
Unatoč tome što je manje-više svima jasno da se ovakva riffovska grmljavina teško može slušati ako pojačalo nije na 'desetki', dojam je da je glasnoća bila za 'jedanaest', u prijevodu, bilo je prebučno, i sva ona izvođačka raskoš četvorice muzičara na sceni pretvarala se u jednoličnu buku koja je priječila da se pjesme ovog benda adekvatno dožive.
Sviračkim i izvođačkim umijećem Van Gogh je svakako zaslužio pohvalu, ali dobar glas o njima bi se čuo još bolje da su bili malo tiši.
