Recenzije

Seks, droga, nasilje, rokenrol i cela Jugoslavija

2.5.2010. @ 12:45 Zoran Tučkar

Jedna od omiljenih igara rock-novinara je traženje bjelosvjetskih pandana u domaćim bendovima. Tako su prije 25 godina Plavi orkestar postali jugoslavenski The Beatlesi, dok su za naslov domaćih The Rolling Stonesa konkurirali Bijelo dugme, Indexi i još neki.

Najozbiljniji kandidat za potonju titulu stiže iz Beograda i zove se Električni orgazam (bili su predgrupa 'Kamenju' na beogradskom koncertu 14.7.2007.).

Centralna osoba Električnog orgazma, Srđan Gojković, za prijatelje i publiku Gile, fizički je možda podsjećao na Elvisa Costella, ali patentirani zvukovi gitara Orgazma, skupa s problemima sa zakonom ga definitivno nominiraju za Keitha Richardsa bivše Jugoslavije.

Srđan Gojković, Gile - Tvornica kulture, Zagreb, 2007. / foto: Davor Veljača

Svibanj 2010. donosi mu prisjećanje na hapšenje (želi li se on toga sjećati?) zbog posjedovanja manje količine heroina koje se dogodilo u svibnju 2000. u Zagrebu (gdje bismo bili danas i tko bi sve bio u zatvoru da je policija konstantno hapsila sve s onakvom revnošću kakvu je na svojoj koži osjetio Gojković?).

"The Ultimate Collection" donosi Giletu i nama prisjećanje na neke druge i ljepše trenutke: to je dvosveščana kompilacija najpoznatijih i možda najboljih pjesama nastalih u manufakturi Gileta i prijatelja tijekom zadnjih 30 godina, koliko bend traje s kraćim ili duljim prekidima.

Orgazam je počeo kao bend baziran na zvuku synthesizera pod utjecajem post-punka (njihov će debi dobiti čak pozitivnu recenziju u britanskim glazbenim tiskovinama, točnije u NME-u), da bi punu prepoznatljivost, popularnost, slavu i poštovanje na području bivše Jugoslavije stekao albumima "Distorzija" i "Letim, Sanjam, Dišem", te naročito hitom "Igra rokenrol cela Jugoslavija".

Iako su u to doba Partibrejkersi bili zvukom siroviji, a Parni valjak pristupačniji, pravi stonesovski rock se kuhao u grupi Električni orgazam. Gile je u svojim pjesmama pametno miješao odmetništvo Keith Richardsa sa psihodeličnim gitarama (spomen zavrjeđuju svi gitaristi koji su svirali u bendu, u prvom redu Branislav Petrović Banana) kreirajući nihilističku atmosferu koja je obilježila najbolje radove The Rolling Stonesa.

Prvi disk pokriva period djelovanja benda u osamdesetima i nema nekih velikih iznenađenja u odnosu na davnu kompilaciju "Najbolje pesme 1980-1988" sve dok ne shvatite da nema "Debele devojke" i da je "Nebo" prisutno u koncertnoj verziji koja je smještena na drugom disku. Prvi dio kompilacije zatvara minijatura "Zagreb", s Giletove solo-ploče "Evo, sada vidiš da može".

Za slušatelje iz Hrvatske drugi disk je zanimljiviji, jer donosi presjek rada u devedesetima (kada je u očima tada dominantnih kulturnjaka slušanje ikakvog srpskog benda bio zločin bez presedana, iako je Gile rano i vrlo neuvijeno rekao da o ratu u Hrvatskoj ne misli ništa lijepo) i u 'nultima', kada su Gojkovića sve češće napuštale kreativne muze s kojima se toliko dugo i uspješno družio.

U to doba grupa koristi češće masne funk-obrasce, a u nekim pjesmama bit će prizvan i duh pokojnog Dina Dvornika. Ekstremne situacije početkom devedesetih kao da su stimulirale Orgazam pa su tako Gile i drugovi odgovorili serijom efektnih pjesama na albumu "Seks, droga, nasilje i strah", te pločom "Zašto da ne". Od onda izdani su još samo "A um bum" i "Harmonajzer" kao studijske ploče s novim materijalom, te nekoliko live-albuma, od kojih najbolji dojam ostavljaju snimke s unplugged albuma "Živo i akustično" iz 1996.

Vjerujem da je ova kompilacija daljnji korak u restauraciji rada ovog velikog benda te najava za daljnja reizdanja njihovih albuma (pogotovo "Distorzije").

Albumi