Recenzije

Alice u zemlji emača

7.4.2010. @ 09:34 Igor 'Yuri' Jurilj

Uz posljednji spektakl "Alisa u zemlji čudesa" Tima Burtona objavljena su dva službena soundtracka, među kojima je i "Almost Alice" - kompilacija čijih dijelova u filmu nema.

"Almost Alice" neshvatljiv je proizvod iz Burtonove produkcije koji se pojavio uz još jedan službeni soundtrack, dakako, Dannya Elfama, no za razliku od njega, nijedna od ovih pjesama u izvedbi popularnih glazbenika nije našla svoje mjesto u filmu - na sreću...

Avril Lavigne vjerojatno je jedina popularna pjevačica koju bi svatko htio zaštekati šakom u glavu, ne samo zbog iritantne pojave koja utjelovljuje kič i neukus, već zbog svog oponašanja svih jedinki životinjske farme, posebice onih s rogovima i vimenom, pa stoga nije jasno čemu Burtonov odabir upravo nje za naslovnu pjesmu i odjavnu špicu filma.

Lakim i neprobavljivim popevkama sklona je kvazi-darkerica Kerli u preproduciranoj "Tea Party" koja zvuči kao loša parodija GaGe, no Kerli se ovom pjesmom nećete tako lako riješiti, jer se dark-poperica iliti emačica udružila s emo-kraljevima - Tokio Hotelom u "Strange", jednako patetičnoj i fatalističkoj, premda nešto probavljivijoj pjesmici za tužne klince crne kose preko lica. Ciljana, prije svega 'alternativna', publika 13-17 vrlo je jasno precizirana njihovim interpretacijama, ali i odvratnom lollipop "Follow Me Down" 3OH!3 i Neon Hitch, kao skladanom za tipičan diznijevski serijal, a ne čudi da je našla svoje mjesto ovdje jer je sam film, koji pak nema veze s ovim soundtrackom, nastao upravo u produkciji Disney korporacije.

Naposljetku, u ovaj kontekst ubačen je i Robert Smith kojem ovakav pothvat nipošto nije trebao, osim, eventualno, u financijskom smislu, pa je savjet što prije zaboraviti "Very Good Advice" i na temelju vlastitoga stvaralaštva u The Cure ne uzeti mu ovo za zlo jer je ovo bezazleno posrnuće.

Najneobičniji dio kompilacije jest podijeljenost na ekstreme - odlične i kronično loše pjesme. U prvotne spadaju rock-izvedbe Shinedowna "Her Name is Alice" s prizvukom popularnih rockera Nickelback, zatim laganica "The Poison" The All-American Rejects i, završna pjesma kompilacije, energična punk-rock "White Rabbit" Grace Potter. Potteričina pjesma, s vidljivim utjecajem Patti Smith, najbolji je dio kompilacije, uz Franz Ferdinand, kako instrumentalno, tako i vokalno, dok sadržajno sažima cijelu priču ne propuštajući nijedan bitan element.

Akustična i psihodelična "The Lobster Quadrille" Franz Ferdinanda svakako je srž ovog kolaža, posebice uzmemo li u obzir činjenicu kako je tekst direktno preuzet iz originalne priče Lewisa Carrolla i potom uglazbljen, dakako, prema provjerenoj i dobroj recepturi ovih Škota. Kapranosov je glas još jednom potvrdio prilagodljivost svakom kontekstu, a Carrolla kao književnoga genija u igri riječima i ritmičnosti.

Strukturna nelogičnost kompilacije "Almost Alice" teško je objašnjiva, ali barem je sukladna izvornoj premisi Carrollovih klasika, premda je vrlo očito kako se radi o još jednom proizvodu na Burtonovoj i Disneyevoj traci koji će osrednji spektakl učiniti što prisutnijim u svijesti publike, koja je ovdje itekako bila ciljana.

Albumi