Aktualno
Dark Funeral u Boogaloou: Bučno, jednolično, naporno i dosadnjikavo
5.4.2010. @ 00:01
...i to bez obzira što se, barem od nekih bendova koji se nastupili, očekivalo puno više.
Jedino što im je u potpunosti uspjelo je biti bučnim, što zbog toga jer im to 'nalaže' stil kojeg njeguju, a što zbog preforsiranog, 'osvježenog' razglasa u Boogaloou koji je na momente gotovo pa bio neizdrživo glasan. Rijetko kada koristim štitnike za uši, pogotovo jer sve slabije čujem pa mi baš i ne trebaju, no ovoga sam ih puta jednostavno bio prisiljen staviti.
Definitivno, ovo je bila jedna od najdosadnijih ekipa koju sam u životu pogledao na istom mjestu, premda se i nisam nadao nečem što ću pamtiti cijeli život, no nije da sam baš tako nešto ispodprosječno očekivao. Pogotovo ne od Dark Funerala, koji slovi kao jedan od posljednjih stjegonoša 'true black metala' (istina, ne baš i kao predobar live-bend), ali i od Zonarie, koja je od zadnji puta kada sam je gledao i razgovarao s njima potpisala ugovor s Century Mediom, snimila jedan, uskoro će i drugi (ukupno treći) album, ali u onom najvažnijem, muzičkom smislu, u kojeg sam polagao neke nade, i nije da je baš nešto napredovala.
No krenimo redom, odnosno obrnutim redom, baš kao i program na početku, s obzirom da je umjesto Nefariuma, večer brutalnosti i sirovosti otvorio nizozemski black metal bend s klavijaturama Carach Angren. Počeli su svirati na vrijeme, što je svakako jedna od stvari za pohvalu, ne samo u njihovom, nego u cjelovečernjem programu, i to svirati pred doslovce - tri čovjeka, a četvrti je krenuo prema stageu u momentu dok su odzvanjale prve ozbiljne note.
Carach Angren / foto: Ciky
Razlog je valjda u tome jer su za vrijeme boravka na stageu ostavljali dojam kao će se još jedno vrijeme 'uštelavati', a možda većina ljudi koja je došla nije naučena da se i kod nas zna dogoditi da se poštuju satnice. A ono što nije ni 'valjda', a niti 'možda' je to da je Carach Angren malo koga zanimao, pa vjerujem da se velika većina od pedesetak ljudi koji su se tijekom koncerta okupili pred stageom i desetak u zadnjim redovima tamo našla iz puke znatiželje. Onako u stilu 'kad smo već tamo, 'ajde da i to vidimo'.
A baš se i nije puno toga moglo vidjeti. Iscrpljen i zastarjeli black metal s nešto modernijim soundom, u kojem se tek izdvajao solidan vokal i 'zloćeste' klavijature (mislim da je čak bilo i matrica), zbog kojih se valjda u opisivanju ovog benda koristi i terminologija 'symphonic', a sa symphonic metalom baš i nema previše veze. Previše je to jednostavno i previše predvidljivo i previše sirovo da bi ta muzika poprimila ozbiljnije simfonijske karakteristike.
Gitare su se u njoj najbolje čule dok je bubanj bio tiši i dok nije 'blastbeatao', a da Carach Angren nema basista uočio sam nakon treće ili četvrte pjesme, i onda mi je definitivno postalo jasno da ovdje puno toga ne štima, i da to nije to. Naravno, može netko ovo i protumačiti na način da su onda gitare toliko dobre da im i ne treba bas, a i činjenica je da su se popravile u nastavku koncerta, ali to može napraviti samo netko tko ih nije čuo.
Pripremajući se za koncert, preslušavao sam njihov drugi, nedavno izašli album "Death Came Through A Phantom Ship", i samo zahvaljujući tome, a i relativno razgovijetnoj najavi pjevača, 'ulovio' naziv jedne od pjesama - "Bloodstains on The Captain's Log". Ipak, treba reći da dečki dobro sviraju, da nemaju tehničkih poteškoća i da među to malo ljudi koji su ih vidjeli sigurno ima onih koji će ih proučavati ako do sada nisu.
Nefarium / foto: Ciky
Odoše tako Carach Angren, a nakon njih još jedno 'zlo' od benda, Nefarium, na što je već upućivao i sam predpočetak koncerta, s obzirom da je iz pojačala zujalo, krčalo, škripalo, šumjelo i što sve još ne. Ipak, što se tiče sounda, on se malo čak i popravio u odnosu na prethodni bend, mada je i ovdje većinom bio preglasan (na drugom dijelu dvorane), a čak se s vremena na vrijeme i gitara previše čula (na što je toncu ukazao i pjevač).
Dakle, Nefarium je još jedan bend koji svojom pojavom 'guši' black, naravno, i metal scenu, i objektivno, da ga nema, teško da bi mnogima nedostajao.
To je dokazao i podatak da je bilo čak i nekoliko ljudi manje u dvorani nego na Carach Angren, a neki koji su bili tamo dok je počeli svirka, s vremenom su je napustili. Nefarium je talijanski bend, svira, ili to barem pokušava, klasičan black metal, i o njihovom se nastupu zaista nema puno toga za analizirati. Momci se trude, 'movingiraju' koliko im je to dopustio skučen prostor, 'make-up' im je, kao i u slučaju Carach Angrrena, 'na mjestu', no svirka, kako bi žargonski rekli, 'skoro pa sve na isti kalup'.
Ipak, oni su bili nešto 'korektniji', pa set-listu nisu stavili iza monitora, nego kod mikrofona pjevača, tako da se moglo vidjeti, kasnije i popratiti iz najava da su svirali pjesme s dosadašnja dva albuma "Praesidium" (2005.) i "Haeretichristus", te, izgleda, jednu novu, a one su: "Lucifer's Betrayal", "To Nowhere", "136 Bastard Priests Murdered", "Hands Bleeding Fear", "The Damned Descent", "An Old Black Cage", "Doctrina Haereticorum" i "Cumshot On The Holy Cunt". Kako došli, tako i o'šli, i nakon njihovih pola sata, izgleda da niti za njima ogromna većina nije zažalila.
Satnica je 'štimala' i kod, već pomalo 'domaćeg' benda, švedske Zonarie, kojoj je ovo u dvije godine treći koncert u Zagrebu, s obzirom da su nastupili u siječnju 2008. s Mardukom u Močvari, a u prosincu iste godine sa Satyricon na istom mjestu kao i sada. I nisu se baš puno pomakli s mjesta. Kao da smo ih našli tamo gdje smo ih ostavili prije otprilike godinu i pol, a čak se i dalje furaju na 'rudarsku šminku'.
Zonaria / foto: Davor Veljača
Istina, tehnički su nešto bolji, zvukovno također, gledajući, slušajući i analizirajući ih sa stilske strane, ubacili su u death metal još nešto sekvenci blacka, više u vokale, nešto manje u riffove, no ako i pomišljaju da bi mogli zvučati kao zemljaci im SoulReaper, teško, jako jako teško će to postići. Rekao bih čak nemoguće.
No momci su uspjeli, osigurali su odličnog izdavača, u Švedskoj imaju odanu publiku, ali u širim razmjerima teško da će dogurati dalje od supporterskih klupskih nastupa i(li) manjih headlinerskih turneja. Njihov je koncert 'iscurio' dosta brzo, mada je trajao do tada najduže, preko 40 minuta, u kojima nisam pravo niti podigao glavu, a to je meni oduvijek znak da nešto ne štima. Da nazočim nečemu što meni nije satkano od značajnijeg broja 'blještavih' momenata.
Koliko sam primijetio po većinskim reakcijama tijekom, a i poslije koncerta, nešto preko stotinjak ljudi koji su ih pogledali i s njima se družili uz svirku, nisu ostali zatečeni, iznenađeni i presretni njihovim nastupom. Mada, naravno, sigurno je bilo i drukčijih dojmova.
Mislim da su, uz ostalo, svirali "The Armageddon Anthem" i "Rendered in Vain", a znam da jesu neku novu pjesmu, koju je pjevač najavio da će biti na njihovom trećem albumu, s obzirom da ih do sada, baš kao i njihovi prethodnici, imaju snimljena dva: "Infamy and the Breed" (2007.) i "The Cancer Empire" (2008.).
Bez uobičajene 'nabrijanosti', nervoze i željnog iščekivanja, kao što je to čest ili najčešći slučaj na ovakvim koncertima (čuo sam nekog do sebe da je prokomentirao 'hej, izgleda da će ovi početi'), u 22:35 se dočekao i glavni bend večeri, ovom prigodom Dark Funeral.
Dark Funeral / foto: Davor Veljača
Inicijator i idejni začetnik "A Declaration of Hate European Toura 2010", kojemu su tri prethodna benda bila tek pratnja, jer tako to mora biti. Već po prvim, ne pretjerano uzbuđenim reakcijama, moglo se dokučiti da se neće nešto značajno dogoditi i da Dark Funeral, ako je bio, više ni u kom slučaju nije velik black metal bend.
Prvo, došlo ga je pogledati svega nešto preko 300 ljudi, a razlog što je tome tako sigurno ne leži u činjenici da je bio Veliki petak, jer da je bio i 'običan' petak, vjerujem da bi se posjet mjerio s tek kojih nekoliko desetaka ljudi više, ako i toliko. Drugo i najvažnije, ovo je definitivno bend koji ne može privući veliki broj ljudi, pa je i više nego poluprazna dvorana u koju stane pet puta više ljudi nego što ih je bilo djelovala sablasno prazno.
To je, nepobitno, jako utjecalo na atmosferu na koncertu, kojoj je nedostajalo klasične klupske prisnosti između benda i publike, i koja je bila loša kao rijetko kada. Počevši od samog benda, kojeg sigurno nije zadovoljio takav broj ljudi ispred sebe, preko same te publike, koje je bilo premalo da stvori pravi 'pakao', a i od tog broja tek je otprilike jedna osmina ili sedmina bila spremna dati sve od sebe, pa sve do ozvučenja, koje je gotovo pa 'ubijalo' u tako 'šupljem' prostoru. A i ligh-show je bio 'ubi Bože' slab.
Doduše, što se tiče sounda, tu se mora biti realan i reći da je on bio različitih karakteristika unutar koncertnog prostora. Najbolji negdje oko sredine dvorane, kod ograde do samog stagea bio je užasan, mutan, trom, zaglušujuć, dok je kod suprotnog zida dvorane bio jedva podnošljiv, preglasan, preprodoran, prejak.
Uz nedostatak većeg broja ljudi, glavni razlog da je tako jest obnovljen razglas, dva seta zvučnika postavljena su s lijeve i desne strane pozornice, izvan 'dohvata' prvih redova publike, a opet, s prejakim 'odbijanjem' na suprotnoj strani. Ipak, za očekivati je, uz preduvjet da njime upravljaju bolji tehničari i da bude više ljudi, da će se taj famozni 'Boogaloov sound' napokon popraviti. Mada, uvijek i iznova me plaši akustika, no prije konačnih ocjena, poradimo na objektivnosti i pričekajmo kraj nekog od narednih koncerata.
A u slučaju Dark Funerala, nakon prve dvije pjesme, "The End of Human Race" i "Ravenna Strigoi Mortii", popravio se on nešto od treće, "The Arrival of Satan's Empire", no u prosjeku je bio jedva - nekakav. Istina, na black koncertima se nešto kristalno čisto i ne može niti očekivati, ali od onog što se čulo, moglo je biti bolje.
Da bi bilo bolje najvažnije je ipak koji bend svira, a Dark Funeral i nije baš bio nešto što bi ga dovelo do kvalitativnog vrhunca. Izgleda da je jedino što se još za njega može reći, vjerojatno, to da je jedan od kultnih black metal bendova. Pjesme im uživo sliče jedna drugoj (za razliku od studijskih snimaka), skoro pa su nezanimljive, a i ne trude se baš izvući iz sebe maksimum, pa nije moguće očekivati niti adekvatan odgovor publike. Stoga se on sveo na tek nekoliko žešćih reakcija ili, ako hoćete interakcija, i to ponajviše u pjesmama "Stigmata" ili "Goddess of Sodomy", te sporadičnih, najčešće individualnih uzvika 'Dark Funeral, Dark Funeral...'.
Nije da se od nje i puno tražilo, nije je se nagovaralo, izuzmemo li polumlako najavljivanje svake pjesme. Emperor Magus Caligula joj se, istina, tu i tamo približio, ali ne previše i skorz bez nekog prisnijeg kontakta. Basist je bio doslovce - statist, dok gitaristi jesu nešto više šetkarali, izmjenjivali pozicije na stageu, no ništa posebno, ništa što valjda i ne rade na probama.
Naravno, nije kontakt benda s publikom nešto što je osnovni preduvjet za dobar koncert, jer ima ih puno koji i bez toga odrade kvalitetne showove, no kada ga ima, daje svakom nastupu poseban šarm, posebnu draž, u konačnici i prijeko potreban koncertni kontinuitet, pogotovo u dijelovima između naslova, a njega ovdje - nije bilo.
Iako su se gitare čule solidno, pogotovo u rijetkim solodijelovima, bubnjar zavidno obavio zadatak, bez prenapornog i preglasnog samoisticanja, Caligulin vokal je nevjerojatno moćan i razoran, i jako mi se dopao, koncert je u kompletu djelovao nekako jednostavan, nezamršen, skoro nezanimljiv, s ravnom grafikonskom linijom, i to smještenom bliže minimumu.
Tome u prilog sigurno ide i činjenica da je najmanje petina ljudi, koja je možda slično mislila, otišla prije završetka koncerta te da se bis gotovo i nije tražio, izuzmemo li pokoji zvižduk i, opet, individualan poziv 'We Want More'. A što tek reći o glasnom black metal koncertu na kojem si čovjek donese stolac nasred dvorane, sjedne na njega i - zaspi. Koliko god da je bio umoran, teško da bi ga pri takvoj buci savladao san da se nešto, njemu, ali ne i samo njemu, zanimljivije događalo.
Čak je i sam koncert, kako je ranije započeo, i ranije završio, dosta prije predviđanja, u 23:29, s tek 'Thank You, Good Night'. Uslijedio je, ionako planiran, ali gotovo nepozvan, povratak na bis, te nove stvari "My Latex Queen" i "My Funeral" za kraj ovog preslabog koncerta, kada je stigao još jedan hladan oproštaj od publike, koje je tada već bilo jedva jedvice dvijestotinjak.
Uza sve navedeno, mislim da je za slabiju atmosferu 'zaslužna' i set-lista, na kojoj se nisu našle neke očekivane pjesme, i koja nije baš bila tako bombastična kakvom ju je bend najavljivao prije turneje.
Logički, najviše pjesama, njih pet, odsvirano je s dobrog zadnjeg albuma "Angelus Exuro pro Eternus" (2009.), jedino ne znam zašto nije i naslovna, četiri s "Diabolis Interium" (2001.), opet bez naslovne, zatim dvije s "Attera Totus Sanctus" (2005.), te po jedna s "Vobiscum Satanas" (1998.) i "The Secrets of The Black Arts".
Očito je da je nedostajao pokoji naslov više s prva dva albuma, pogotovo s "Vobiscum Satanas", mnogo ljudi se nadalo čuti i više njih s predzadnjeg, a i s najizvedenijih se očekivala koja druga pjesma. Mada, set-lista je ono oko čega ćemo se svi zauvijek najviše sporiti, no činjenica je da Dark Funeral ima materijala da složi bolju od ove:
1. The End of Human Race
2. Ravenna Strigoi Mortii
3. The Arrival of Satan's Empire
4. Thus I Have Spoken
5. Bloodfrozen
6. An Apprentice of Satan
7. Stigmata
8. Atrum Regina
9. 666 Voices Inside
10. Goddess of Sodomy
11. The Birth of the Vampiir
- bis -
12. My Latex Queen
13. My Funeral
Tako se na kraju ispostavilo da se Veliki petak mogao provesti i puno bolje, no što je tu je, nije niti ovo bilo tako loše da bi se baš trebalo plakati nad sudbinom i nad ova tri i pol sata provedena u Boogaloou. U konačnici, pogledao se jedan od značajnijih black metal bendova, tri benda koja se nadaju da će postići više nego do sada (i mi s njima), a i uvijek postoji ono - bit će bolje drugi puta.
Samo, taj drugi puta neka bude u Močvari ili kojem prostoru slične veličine, jer da je bilo tako, uvjeren sam da bi ovaj report, a poglavito ono što je najznačajnije, atmosfera i ugođaj na ovom istom koncertu, a i raspoloženje nakon njega, bili bitno drukčiji. Ili barem nešto drukčiji.
