Recenzije

Toplo-hladno kao i tijekom cijele karijere

6.4.2010. @ 00:09 Siniša Miklaužić

Postoje bendovi i postoje bendići koji cijelog svog života žele postati bend. Stereophonics definitivno spada u ovu drugu kategoriju, budući da nisu iskoristili niz prilika da se ubace u prvu ligu svjetskog rocka.

Od svojih početaka imali su veliku potporu domaćih medija jer su zvučali tipično britanski, a tada je to bilo jako u modi jer su cvjetale karijere Oasisa i Blura. Kako je vrijeme odmicalo, mnogi su shvatili da oni jednostavno nisu za velike stvari, ali se tada dogodio njihov najveći hit u karijeri, pjesma "Dakota" zbog koje još nisu 'upokojeni', a trebali su jer njihovi albumi su sve lošiji i lošiji, te ih se već godinama teško probavlja.

"Keep Calm and Carry On" je njihov sedmi album u karijeri i prvi koji nije osvojio Top 10 britanske ljestvice albuma što mnogo govori, budući da su svi njegovi prethodnici, osim prvijenca, osvojili i sam vrh iste te ljestvice. To mnogo govori o ovoj tezi sa pjesmom "Dakota" koja im je u pravi trenutak osvježila karijeru, ali takvih momenata ovdje nema, tako da sumnjam da će ponovno proživjeti dane slave u skorijoj budućnosti.

Iskreno, čak me i iznenadio novi album Stereophonicsa jer na njemu zvuče opušteno, kao da su si i sami uzeli mir od svega i napravili album za svoju dušu. Mnoge pjesme su laganijih tema i tu se najbolje osjećaju, a čim pokušaju napraviti nešto žešću ili ozbiljniju pjesmu, ona zvuči preblijedo što se najbolje može čuti u "I Got Your Number" koja ima najgori refren koji sam čuo posljednjih mjeseci (pa mogu reći i godina) budući da se bezrazložno nabrajaju brojevi i tako nekoliko puta to ponavljaju.

U ostatku albuma se ipak drže prokušanih tema tipičnog britpop karaktera s istaknutim pripjevima koji su ipak nešto bolji od ovog spomenutog, ali i dalje im fali malo više 'krvi' da skladbe budu prodornije, te samim time lakše dođu do prosječnog slušatelja.

Kelly Jones nikad neće biti veliki vokal niti veliki autor jer nema takvu karizmu, pa je na svu sreću ovom zgodom okrenuo ploču te se ne trudi previše interpretirati vlastite skladbe, već onako, iz duše pjeva (više bih rekao da se u nekim trenucima i dere kao u "Live 'n' Love") niz sladunjavih ljubavnih tekstova od kojih nećemo niti jednog upamtiti kao neki briljantan potez.

S nizom bržih pjesama pokušali su reprizirati "Dakota", ali te poskočice nemaju nikakvog hitoidnog potencijala, već spadaju u najlošije dijelove albuma. U tom štihu se najviše ističe "Wonder", dok uvodna "She's Alright" puca po šavovima zbog interpretacije i nesuvislih gitarskih riffova, "Innocent" je lako pamtljiva pjesmica sa zaraznom melodijicom, a u "Trouble" su zabrijali kao rijetko kada do sada.

U laganijim temama su se Stereophonicsi uvijek najbolje snalazili (meni su i dalje njihove najbolje stvari "Maybe Tomorrow", "Since I Told You It's Over", prerada "Handbags and Gladrags"...), pa tako su i sad iznijeli niz poštenih balada kao što su "Beerbottle" (zanimljivi synthovi), "Could You Be the One?" i "Stuck In A Rut", a jedino je posljednja "Show Me How" malo previše dosadnjikava.

Iako je "Keep Calm and Carry On" podosta bolji od svojih nekoliko prethodnika, nije to neki album koji bi mogao napraviti nešto veliko jer se osjeća veliki nesrazmjer u kvaliteti pojedinih pjesama, pa pored neke zabavne i zanimljive stoji neka koju bismo najrađe preskočili.

Ako se album sluša s računala, tada će si zasigurno mnogi napraviti jedan solidan EP od ovog albuma i uživati u 4-5 pjesama koje najviše vole jer teško da će ih pronaći više, ali je i to dovoljno da pokopa albume "Language. Sex. Violence. Other?" i "Pull the Pin".

U pravilnim razmacima od dvije godine (svaka neparna je njihova) dobivamo nove albume Stereophonicsa, a "Keep Calm and Carry On" se pokazao kao pravi prosjek njihove dosadašnje karijere jer se na njemu nalazi nekoliko dobrih (ovaj put ih čak ima i dosta) i niz loših pjesama koje kvare ukupan dojam albuma, ali i benda. Ali to je jednostavno tako kad nisu sposobni za velike stvari, kada u tom dvogodišnjem periodu znaju napraviti samo jednu do dvije odlične stvari, a ostalo im je za baciti u koš za smeće.

Da su barem jednom napravili cjelovit album, tada vjerujem da bi Stereophonicsi možda bili i u rangu Coldplaya, ali, ponavljam, jednostavno nisu zreli za to, niti autorski, niti pjevački, a niti nemaju karizmu što je možda i najbitnije (primjer braće Gallagher).

Albumi