Aktualno

These New Puritans i hladni tuševi

28.3.2010. @ 15:23 Adrian Špoljar

Čudan je osjećaj bio biti sinoć prisutan na koncertu These New Puritansa. S jedne strane, bilo je riječ o potpunoj blamaži, a s druge strane o jednom od boljih koncerata u čak zadnjih nekoliko godina u Zagrebu.

No da vas ne zbunim do kraja prije nego što smo uopće počeli, krenimo redom i poretkom.

/ foto: Ivan Bilobrk

These New Puritans su najnoviji miljenici otočke kritike te se radi o jednom od zaista rijetkih svježih i originalnih bendova na već pomalo umornoj indie-sceni. Zagreb su prvi put pohodili 2008. godine promovirajući tada aktualni prvijenac "Beat Pyramid" na Rokaj Festu, dok nam ovaj put dolaze predstaviti svoj drugi album "Hidden", za koji možemo već sada reći bez sumnje da će se naći na raznim godišnjim top-listama u većini glazbenih časopisa i e-zineova.

Ako vam je ovo zvučalo divno i krasno, mladi bend s izvrsnim novim albumom dolazi u Zagreb, subota navečer, adekvatan prostor - onda shvaćate moje razočarenje kada su These New Puritans oko 21:50 izašli ne pred polupraznu, nego dvotrećinski praznu Tvornicu. Mogu samo reći - velika šteta.

Iako je Zagreb gigantski napredovao što se tiče koncertne ponude u zadnjih desetak godina, ipak još uvijek ne možemo reći da su nam posjete bendova na kreativnom vrhuncu svakodnevna pojava. Cijena ulaznica je bila doista realna, te mogu jedino pretpostaviti da su Močvara i KSET 'ukrali' dio publike u bogatoj subotnjoj ponudi s jeftinijim domaćim bendovima. Kako god, ova večer je vjerojatno za organizatora bila čisti financijski gubitak, što sigurno neće biti nikome poticaj za organizaciju ovakvih koncerata u budućnosti.

Jedna od razlika u odnosu na prvi zagrebački koncert je bila vidljiva na prvi pogled, naime Thomas Hein ovaj put nije bio za klavijaturama, već iza udaraljki najrazličitijih vrsta i oblika. Čemu služe, demonstrirao je odmah na početku s "We Want War" koja je uz dodatak bubnjeva zvučala zapanjujuće glasno, energično i moćno - uostalom kao i sve ostale pjesme.

Glavno pitanje koje se nametalo kod većine poslije preslušavanja novog albuma je bilo upravo na koji će način biti reproduciran uživo. Nažalost, matrice su odigrale veliku ulogu na koncertu, možda najizraženije pri izvedbi pjesme "Orion" gdje je Jack Barnett tijekom refrena praktički bio prateći vokal snimljenoj dionici. No za ovakve stvari treba imati razumijevanja, jer je jasno da četveročlani Puritanci zaista ne mogu na koncertu 100% uživo reproducirati svoj album.

Drugi smjer u kojem su mogli krenuti je nekakvo prearanžiranje pjesama kako bi ih mogao izvesti klasični rock-bend, no time bi se vjerojatno puno izgubilo na atmosferičnosti pjesama koja je gotovo pa zaštitni znak benda, stoga je ovakav kompromis ipak možda i najbolje rješenje.

Jack Barnett inače baš nije tipičan prototip frontmena benda, uza svu svoju skladateljsku virtuoznost. Pjeva potpuno nerazgovjetnim glasom, što sigurno nije moglo ostaviti dobar dojam na one koji su se tek na ovom koncertu prvi put susreli s bendom. Publika, iako malobrojna, je sa ovacijama ispratila svaku stvar no Barnett s mrmljanjem samom sebi u bradu između pjesama nije s njom uspio uspostaviti nikakvu kemiju.

Iako bendovi koji promoviraju novi album uglavnom ipak odsviraju presjek karijere (koja je u ovom slučaju samo još jedan album) uz tek malo veći naglasak na novi album, ovdje to nije bio slučaj. "Hidden" je odsviran od A do Ž u malo ispremiješanom redoslijedu, a jedine pjesme s "Beat Pyramid" koje su se uspjele ubaciti u regularni dio koncerta su "Swords of Truth" i "Infinity Ytinifni" kao najavljena zadnja pjesma.

Ukoliko mislite da je drugospomenuta zadnja pjesma najavljena poslije nekih dobrih sat i nešto koncerta - krivo. Jack Barnett je rečenicu "This is Our Last Song" izrekao poslije 45 minuta koncerta. No dobro, ako ponovno gledamo neku generalnu koncertnu praksu, obično bendovi koji održe kratki regularni dio imaju biseve koji se razvlače do besvijesti. Ponovno krivo. These New Puritans su se doista i vratili te krenuli sa svojim jedinim pravim hitom "Elvis" koji je naišao na najbolji prijem kod publike. Tada ponovno odlaze, a svjetla i razglas se pale. Vremenska bruto računica: 50 minuta.

Dakle, s jedne strane imamo poprilično praznu dvoranu, introvertiranog frontmena i trajanje koncerta kao nogometno poluvrijeme sa sudačkom nadoknadom. S druge strane izvrstan studijski materijal koji je uživo izveden još duplo bolje, glasnije i energičnije. Je li vrijedilo? Mislim da bi većina ljudi koji su prisustvovali sinoćnjem koncertu These New Puritansa unatoč svemu ipak rekla da je.

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji