Aktualno

Jazz is Back in Rovinj

18.3.2010. @ 13:13 Muzika. hr

Tijekom tri dana proteklog tjedna imali smo priliku uživati u drugoj ediciji Rovinj Spring Jazz festivala koji se održao u MMC-u (Multimedijalnom centru).

Sam prostor za tu je priliku dobio novo ruho, decentno aranžirane stolove, tako da su se svi koji su odlučili počastiti se dolaskom trebali samo udobno smjestiti i prepustiti zabavi.

Čast otvaranja festivala pripala je Kristian Terzić Sextetu. Bend funkcionira u postavi: Boris Popov (udaraljke), Branko Sterpin (truba, krilnica), Alen Spada (gitara), Marko Matošević (bubnjevi), Luka Veselinović (bas, kontrabas) i Kristian Terzić (klavijature).

Kristian Terzić Sextet / foto: Karsten Jakus

Suradnje navedenih glazbenika vežu se za gotovo svako zvučnije ime sa hrvatske estrade, od etno-dive svjetske formata Tamare Obrovac preko jazz-velikana Matije Dedića do pop-velikana Gibonnija.

Koncert je otvoren s nekoliko vrlo pitkih i melodičnih skladbi koje su bile na tragu svjetskih velikana poput Pata Metheneya što se tiče tema i melodija, a opet odrađene na jedan poseban i specifičan način koji je proizašao iz utjecaja koje su sami glazbenici donijeli sa sobom u ovaj bend. Bilo je tu svega, od Milesa Davisa i Louisa Armstronga preko Carlosa Santane i Robena Forda do Wesa Montgomeria i Herbie Hancocka.

Različiti utjecaji koji su se mogli čuti kod ovih mladih muzičara vrhunski su međusobno spojeni pod dirigentskom palicom frontmena Terzića. Osim odličnih autorskih skladbi na repertoaru su se našle i Hancockova "Mayden Voyage" te francuska narodna "Les feuilles mortes".

Sredinom koncerta dečki su pojačali tempo te je ritam-sekcija u kombinaciji Matošević-Veselinović-Popov pokazala što zaista može, a publika je to spremno dočekala i nagradila aplauzima. Za izdvojiti su bile odlične i vrlo originalne "Pinball Blues" i "Combinato".

Večer je zaključena bisom što je bilo i očekivano nakon ovog izvrsnog glazbenog događaja.

Damir Kukuruzović Quartet nije trebalo posebno predstavljati rovinjskoj publici s obzirom da vrlo uspješno djeluje već dulji niz godina na hrvatskoj jazz-sceni.

Damir Kukuruzović Gipsy Quartet & Ludovic Baiere

Ovaj put nam se Quartet predstavio pojačan za dva vrlo zvučna imena svjetske jazz-scene, naime imali smo priliku poslušati francuske jazz-perjanice Louloa Dijinea na violini i Ludovica Beierea na harmonici. Kod spomenutog dvojca treba naglasiti da su Kukuruzović i Beiere snimili zajednički album u 2009. koji bi svjetlo dana trebao ugledati sredinom 2010.

Koncert je započeo Kukuruzovićevim obraćanjem publici i kratkim predavanjem o povijesti jazza, a s prvom pjesmom tj. prvom demonstracijom autorove virtuoznosti, počeo je jedan zanimljiv efekt.

Žamor koji se do tada mogao čuti nestao je - dvorana je više počela nalikovati na muzej voštanih figura negoli na mjesto gdje se održava živa svirka. Efekt se prekidao tek povremeno kada bi za vrijeme pauze između dviju pjesama Kukuruzović publiku prosvijetlio nekom anegdotom iz povijesti jazza.

Sredinom koncerta bendu se pridružio Ludovic Baiere na harmonici; dvojica virtuoza nisu pokazivala nikakav antagonizam niti natjecateljski duh, iako se to možda, prema onome što smo do tada mogli vidjeti i čuti, očekivalo. Kao nekada davno, kada su Karl Malone i John Stockton u Utah Jazzu virtuoznom igrom i savršenim proigravanjem zabili pobjednički koš, takav su dojam na nas ostavili Kukuruzović i Baire.

Treći i posljednji koncert iz ovogodišnjeg Rovinj Spring Jazz festivala bio je ujedno i najposjećeniji iz ovoga ciklusa. Finalna večer bila je rezervirana za gospel-jazz pjevačicu iz Chicaga Tammy McCann koju je pratio odličan hrvatski jazz sastav Black Coffee uz gosta iz Italije pijanista Nica Mencija.

Tammy McCann

Koncert je otvoren vrlo sporom i emocijama nabijenom "I Didn't Know What Time It Was". Već je i ta prva skladba bila dovoljna da karizmatična Tammy uspostavi komunikaciju s publikom na kakvoj bi joj zavidjeli i daleko poznatiji kolege.

Iako su sve skladbe bile jazz-standardi način interpretacije ovih vrsnih glazbenika učinio je te pjesme melodičnima, ritmičnima i lako shvatljivima široj publici što je ista obilato nagrađivala ovacijama. Glas same Tammy vrlo je neobične teksture, a njezina je interpretacija specifična i vrlo je jasna veza s njezinim korijenima u gospel-pjevanju.

Bilo je tu i nekoliko zanimljivih interpretacija kao kod ''Mood Indigo'' koju izvode samo bas i vokal i "Move" koju izvodi još neobičnija kombinacija tj. bubanj i vokal. Za kraj koncerta Tammy je prisutne iznenadila kako izborom pjesme tako i interpretacijom, klasikom talijanske pjevačke ikone Mine "E se domani".

O njenom nastupu dovoljno govori i činjenica da ju je nakon koncerta publika 20-ak minuta držala pod opsadom, što pitanjima, što ugodnim razgovorom i željom za autogramima.

Tekst: Jelena Svilar

Izvještaji