Aktualno
Austrijski The Doors doživljaj i dalje ima pokolnika u Zagrebu
13.3.2010. @ 20:35
Glazba skupine The Doors je vjerojatno jedna od onih stvari u popularnoj glazbi oko koje će se uvijek lomiti koplja.
Dok jedni tvrde kako je riječ o jednoj od najvećih skupina u povijesti rock-glazbe, koja je pomicala granice svojom inovativnošću i bila dobrano ispred svog vremena, drugi će reći kako je riječ o pretencioznoj grupi prosječnih glazbenika koja svoj današnji status može zahvaliti samo ogromnoj karizmi Jima Morrisona i misteriju koji obavija njegovu preranu smrt.
Kao i obično u ovakvim stvarima, istina je vjerojatno negdje u sredini. The Doors su nedvojbeno bili veliki bend, jedan od najvećih svog vremena, no teško je zamisliti da bi stekli ugled kultnih ikona glazbe kakav imaju danas bez neponovljivog Jima.
/ foto: Adrian Špoljar
The Doors Experience su stari znanci zagrebačke koncertne publike te se već unazad nekoliko godina ukazuju u Zagrebu u trećem mjesecu uoči raznih alkoholnih aktivnosti povodom blagdana svetog Patricka. Radi se o dečkima iz Austrije koji, sudeći po službenoj Internet-stranici, i nisu baš previše koncertno aktivni te osim Austrije imaju tek nekoliko datuma u Njemačkoj i Nizozemskoj za cijelu godinu (uz zanimljivost da imaju jedan potvrđeni datum čak za 2011. godinu).
Dakle može se zaključiti da je riječ o potpunim glazbenim amaterima koji su pokrenuli ovaj projekt iz čiste ljubavi prema glazbi jednog benda. Za razliku od originalnih The Doorsa, radi se o peteročlanom sastavu, dakle imaju i bas-gitarista.
Iako nevezano za sam koncert, treba spomenuti neuobičajenu praksu (po meni propust) DJ-a koji je u prostoru sa šankom za zagrijavanje pred koncert puštao upravo – The Doorse. Valjda kako bi svi koncertni kampanjci stigli još jednom utvrditi gradivo.
Koncert je počeo nešto prije 23 h te mi se čini da je riječ o jednom od slabije posjećenih zagrebačkih koncerata Johanna Morrisona i pratećeg orkestra. Kad je riječ o tribute-bendovima, više preferiram one koji uz samu reprodukciju glazbe originalnog sastava ipak daju neki svoj osobni pečat onome što rade. Kod The Doors Experience to nije slučaj te se oni upravo trude postati savršene kopije originala.
Možda je Jason Boiler trebao glumiti Morrissona? / foto: Darko Tadić
Vokal pravog imena Jason Boiler je skoro pa 'pljunuti' Jim Morrison, počevši od frizure, pripijenih kožnih hlača, pa do kretnji i karakterističnog indijanskog plesa po kojemu je Morrison bio poznat.
Što se instrumentalne strane tiče, bend zaista zaslužuje visoke pohvale te s punim pravom mogu nositi frazu 'The Doors Experience' kao svoje ime. Izvedbe svih pjesama su bile zaista vjerne, a ako se još sjetimo u kakvim je stanjima pravi Morrison znao nastupati, često su i premašivali uzore.
Ako bismo baš tražili dlaku u jajetu, moglo bi se prigovoriti da ostali članovi benda zaostaju entuzijazmom za Boilerom, te su u nekoliko trenutaka bili prisutni tehnički problemi pri kojima se povremeno gubio zvuk gitare. Također je povremeno dolazilo do padanja atmosfere prilikom 10-minutnih soliranja, no ako se zna da su originalni The Doors radili isto, a ovdje je ipak riječ o tribute-bendu, to bi se moglo shvatiti kao pohvala.
Set-lista je sadržavala gotovo pa sve najpoznatije pjesme od The Doorsa, uz svega nekoliko pjesama nepoznatijih široj publici. Naravno, interakcija s publikom je bila puno bolja na pjesmama iz one prve skupine. Posebno bih istaknuo izvedbe nekih pjesama, na primjer "Five To One" gdje je Boiler demonstrirao kako ni po vokalnim sposobnostima ne zaostaje za Morrisonom.
Pravi glazbeni The Doors doživljaj... / foto: Darko Tadić
"Touch Me" je također zvučala izvrsno usprkos tome što Austrijancima nisu bili na raspolaganju puhači kao u originalnoj verziji, a gitarist Rene Galik je najviše privukao pažnju kad je izvrsno odradio uvod na akustičnoj gitari u "Spanish Caravan". Od ostalih favorita publike, tu su bile i "Alabama Song", "Crystal Ship", "Soul Kitchen", "Love Me Two Times", "People Are Strange" i "Hello, I Love You". Iz kategorije najpoznatijih pjesama je izostala tek "L.A. Woman".
Koncert je polako primican kraju uz "Roadhouse Blues" i apsolutno furioznu i fenomenalnu izvedbu pjesme "Break On Through (To The Other Side)" te je poslije takvog kraja bend u rekordnom roku izveden na bis. Naravno, svi su znali da ne postoji teoretska šansa da bend ode bez "Light My Fire" što je naravno bila i prva pjesma na bisu.
Za kraj je, na opće neiznenađenje, odsviran "The End" u necenzuriranoj verziji. Iako dozivanje publike nije prestajalo, prvi taktovi "Sympathy For The Devil" s razglasa su ipak dali do znanja da dalje neće ići.
...gotovo pa identičan originalu / foto: Darko Tadić
Ono što sigurno veseli pri pogledu na publiku na ovakvim koncertima je dobna struktura u kojoj dominiraju klinci iz srednje škole. S jedne strane, kad nešto staro preko 40. godina ponovno osvoji aktualnu generaciju, to je siguran znak da se radi o nečemu zaista vrijednom. S druge strane, sigurno bi bilo bolje za glazbu općenito da su ti isti klinci ovaj petak navečer bili na koncertu nekih aktualnih vrijednosti za buduća vremena.
Kako god, gotovo sigurno oklada za treći mjesec 2011. godine je da ćemo ga dočekati s ponovnim najavljenim koncertom The Doors Experience u Zagrebu i s nekim novim srednjoškolcima na njihovom koncertu.
