Recenzije

Killswitch Dream Engage Theater

16.3.2010. @ 09:37 Domagoj 'Domination' Puzak

Po Americi se toliko pričalo o Mutiny Within da je cijeli metal-svijet pohrlio upoznati te dečke i shvatiti što se to novo sprema u moćnoj Roadrunner Records kuharici. No, i uvod u cijelu priču vrijedan je dobro režiranog filma.

S jedne strane Atlantika imamo ekipu u New Jerseyu, a s druge mladog pjevača u Engleskoj koji je radi pjevanja u bendu već u ranoj fazi napustio i roditelje, i curu i prijatelje. Kada ih je svemogući Internet spojio, puzzla se posložila i nastao je još jedan album koji će obilježiti listu debi-albuma mladih metalaca.

A što su to složili Mutiny Within? Moderna metal-ploča itekako prožeta trenutnim trendom - klasičnim metal-primjesama. Većinom bi se moglo reći ovako - metalcore s power i progressive metalom. Ono kako ih najčešće znaju nazivati - Killswitch Engage susreće Dream Theater (otud i naslov recenzije).

"Awake" i "Images" već od početka stvari postavljaju na svoje mjesto (a imenima podsjećaju na albume svojih uzora) i sve pomalo postaje jasno. Metalcore-riffovi prekriveni s puno staromodnijim i klasičnim vokalom koji se kroz album u 70% vremena takvim i zadržao. Ima i power-metal falseta, a samo tu i tamo zagrowla tek toliko da pokaže da itekako i to zna. A što je najzanimljivije u cijeloj priči - mladi Chris Clancy uopće se ne ističe nekakvom pretjeranom dramatičnošću i tipičnim frontmenskim guranjem, već jednostavno - dobrim pjevanjem.

Ok, dalje album malčice kreće nizbrdo, samo u vidu ponavljanja, sve dok se nisu dogodile ultra-melodične "Oblivion" i "Undone". Baš na toj stvari se jasno pokazalo kako znaju složiti slušljivu metal-kiticu kao Bullet For My Valentine, a na refrenu podsjetiti na nježnije trenutke Triviuma.

Da zaokružimo priču s pjevačem, treba spomenuti i Sevendust stil (na "Hours"), a visoko heavy-pjevanje na "Suffocate" pred oči dovodi frajera iz simpatičnih The Darkness. Ostatak benda igrao se i s basom, i s klavijaturama i sa solima na gitari, sve skupa pobjeglo iz Dream Theater škole.

Pjesme kao pjesme, svaka za sebe, nisu vrijedne nazivanja nekakvom metal-revolucijom, niti su toliko dobre da treba ludovati oko njih. Ali činjenica je da su postigli totalno zanimljivu ravnotežu. Kada krenu s nekim ljigavijim dijelom, uvijek pogode da ga prekinu s urlanjem, pa onda zapoje široku melodiju i sjete se začiniti je prog-riffom.

Takav mix žanrova zbilja više nije rijetkost, ali sve su posložili i izaranžirali na način da zainteresiraju svakojake sorte metalaca. I klince i starosjedioce. Talent je tu, a dosadašnji dojmovi upućuju da će se za njih još čuti. Ako je uopće moguće da se u današnje zahtjevno vrijeme netko vine visoko u glazbeno nebo...

Albumi