Recenzije

Utopija u koju treba vjerovati

10.3.2010. @ 08:15 Ivan Antunović

U svijetu prepunom svega samo ne ljubavi, biti njezinim 'glasnikom' je nadasve nemoguća ili u najblažoj varijanti - nezahvalna misija. Sudeći po njezinim pjesmama, kao vječiti idealist Sade ne prestaje vjerovati.

U eri kad je pojam 'patetike' obilježio 'ljubav', na koju se dodatno gleda s nekakvim neobjašnjivim prezirom, zanosna Nigerijka ustrajna je u tome da za ljubav nikad nije kasno ("I am love's soldier, I wait for the sound, I know that love will come - Turn it all around"). I svaka joj čast na tome.

Njezina je prepoznatljiva boja glasa, bez prevelikih egzibicija i prijetvorne erotičnosti - iako ne volim izraze poput 'chillout' i sl. kojima mnogi najčešće tumače usiljenu razlijevajuću lepršavu glazbu za meditiranje uz obavezno prisustvo iritantnih eteričnih ulja čiji sladunjavi mirisi dodatno ispunjavaju prostoriju - Sade je zlatan primjer kako u tom kontekstu ponuditi upravo idealan, nenametljiv, iskren 'soundtrack' za dušu i tijelo.

"Soldier of Love", šesti je studijski album kojim Sade ostavlja trag jedne vječito sazrjele glazbenice - svaki instrument čujan je u pričanju vlastite priče, ali opet, kad svi prozbore kao cjelina, rezultat je uistinu čaroban. Interesantno je koliko nečija pjevačka prisutnost dodatno može podići kvalitetu slušanja. U pogledu ovako pažljivo strukturiranog zvuka, ponekad je uzaludan trud ako vokal nema osobnosti da ponese taj teret same glazbe.

Sadein vokal specifičan je što u njemu čujemo i iskrenu 'promuklost' i čistu senzualnost izvedbe, koji nastoji pomiriti optimizam i melankolična stanja, maštu i stvarnost. Umijeće je stvoriti vlastiti stil, pretočiti ga u albume koji se suštinski i ne razlikuju previše već samo u diskretnim nijansama odmiču jedan od drugog kao nastavci - a opet, svaki je priča za sebe, ima neku skrivenu moć dinamike.

U odnosu na svoje prethodnike "Soldier of Love" je za još koji korak uspavaniji - nastojeći nas rasteretiti dnevnih briga i strepnji pred onim što donosi sutra. Koliko god u prvih nekoliko slušanja djelovao 'suhoparno', ovdje tinja plamen živosti koji neće otići dalje od ponuđene, uspavane glazbe ali ćemo se osjećati poletno, zadovoljno i bezbrižno.

Tekstovi pjesama sami po sebi ne opterećuju misli, iako nisu tek puko lebdjenje u oblacima. Priča započinje s "The Moon and The Sky" - zvukom koji želi reći - 'Bilo jednom...'. Ova konkretna pjesma jedan je od prepoznatljivijih standarda Sade - koji bismo bez problema povezali i s primjerima "Love De Luxe" ili "Lover's Rock" (Pogađate? Mislimo na "No Ordinary Love" i "By Your Side"). Ovdje Sade odlučuje koristiti efekte na vokalu - upotreba vocodera pokazala se dobrim potezom i od "The Moon & the Sky" učinila jedan željeni korak dalje.

Naslovnu "Soldier of Love" krasi želja za samoočuvanjem, popraćena pomalo tenzičnom atmosferom koju informiraju koračasti ritam i pjevanje nalik plemenskom zboru koji se probija u refrenu pjesme uz izrezane, tihe ali čujne ulete orijentalnog instrumenta nalik shakuhachiju.

"Morning Bird" je savršeno pogođena nazivom - u mirnom klavirskom uvodu na koji se nadovezuju tih ritam, glas i diskretni uleti violončela, predivan odnos zvuka i tišine s idealnim pogledom u neku zamišljenu daljinu. "Babyfather" nastavlja u sličnom ritmu, malo življe, u obliku romantične, životne priče.

Međutim, u nastavku albuma tekstualno pjesme i nisu baš tako optimistične već više odjekuju poput neke pouke - tekst pjesme "Long Hard Road" krije poruku teškog životnog puta ali i samopouzdanja ("There's a long hard road ahead - but a voice inside me said; you know there's something that you need to know - it's gonna be alright...").

"Be That Easy" karakterizira zaokret u blues-vode - priča o idealnom početku i naučenoj životnoj lekciji (izražena na svoj način i u temi "In Another Time"). "Bring Me Home" je otužna priča o lutanju iz krajnosti u krajnost, upornom nastojanju pronalaženja unutrašnjeg mira.

"Skin" ima potresan uvodni tekst - "When I found out this love's undone, I was like a gun, sure as it was over, felt like nothing good could come..." - simbolički osvrt na problematičnu ljubavnu vezu čiju je 'kožu' teško svući ako i dalje postoji emocionalna ovisnost o partneru ("I love you so, Sometimes love has to let go, so this time don't think it's a lie - I say goodbye...").

Završna pjesma "The Safest Place" daje cijeloj priči ton neizvjesnosti ali i tog upornog vjerovanja u ljubavnu utopiju. Dok je slušamo, "The Safest Place" najbolje predočava atmosferu s naslovnice albuma - s jedne strane promatramo ženu koja s nadom gleda u daljinu i očekuje povratak ljubavi svog života. S druge strane promatramo nekog tko je vlastitim vjerovanjem u ljubav izborio idilu. No je li ta idila i dalje samo simbolički prikaz neke unutrašnje slobode?

Albumi