Aktualno
'Gangsterska trojka' EBM-a
8.3.2010. @ 11:00
4. ožujka u prostoru ljubljanskog kina Šiška uživo su nastupili kultni Nitzer Ebb.
Douglas McCarthy i Bon Harris, uz pojačanje njihovog starog znanca Jasona Paynea na bubnjevima, pred odanom publikom izveli su svoj dobro znani repertoar pjesama, uz obavezan presjek materijala i s nove aktualne, povratničke ploče "Industrial Complex".
U ovakvim situacijama, prvenstveno grupi uvijek poželimo brojniju publiku ali opet, sve je bilo nalik idealnom provodu uz drage prijatelje i poznanike, koji je krasila odlična atmosfera i sasvim pristojnih nekoliko kvadrata slobodnog prostora za bezbrižno skakanje i plesanje uz neodoljiv elektro-ritam jednog od omiljenih bendova.
Nedugo prije ovog nastupa, Nitzer Ebb su se po prvi put dostojno predstavili i zagrebačkoj publici kao predgrupa Depeche Mode - unatoč tada ne baš poželjnom razlijevanju zvuka u prevelikom prostoru Arene, a posebno unatoč ne pretjerano informiranom većinskom gledateljstvu, Nitzer Ebb su zasluženo dobili svoj 'prvi' pljesak. Tom smo ih prigodom imali priliku intervjuirati i bliže upoznati, kao iskrene ljude predane glazbenom radu a sada u njima adekvatnijem, manjem prostoru još se jednom uvjeriti kolika kvaliteta leži iza relativno skromne, ali brutalne plesne institucije koja vrlo vješto kombinira korporativnu eleganciju i sirovost glazbeno-scenskog nastupa.
Koncert je bio zakazan za 21:00. Ipak nije ga zaobišlo kašnjenje od skoro pola sata ali pokazalo se sasvim prihvatljivim - taman svi koji su htjeli doći (ili su se slučajno našli u datom trenutku tamo?), da se okupe na vrijeme i uživaju u odličnoj, energičnoj dvosatnoj svirci.
Imidž Nitzer Ebba više ne nosi trademark 'navijački' nabrijane plesne sile - da na pozornici nema toliko sintetičkih pomagala, danas bismo ih komotno mogli poistovjetiti sa jazz-swing triom. Naprosto je fascinantno s kakvom lakoćom McCarthy iz sebe izbacuje pjevački gnjev - niti u jednom trenutku nije mu zakazao glas, predano slijedeći aranžmanske imperative starih i novih uspješnica grupe.
Iako nitko nije previše mario niti je pretjerano bitno to isticati, u nekoliko navrata Douglasu je nakratko zakazivao mikrofon - međutim, sve je prošlo u tako dinamičnom odnosu discipliniranog plesnog ritma i prigodnih improvizacija da su bilo kakve tehničke nedosljednosti ostale u potpunosti neprimjetne. Zvuk je bio odličan, taman u mjeri da dobrano 'zašilji' sluh, ali bez one suvišne glavobolje i zujanja u ušima kao posljedice izlaganja neusklađenom treštavilu koje nerijetko prati hardcore-nastupe ovog tipa.
Iako imaju običaj svoj nastup otvarati s "Getting Closer" (koji je ovdje, uz jednako željno očekivan "I Give To You", izveden u sklopu bisa), ovaj put je cijela priča s repertoarom malo izokrenuta - prigodan hipnotički elektro-uvod nakon samozatajne DJ-ice, uveo nas je u dobro poznat, jednostavan, neodoljivo agresivan svijet plesne muzike.
Službeni početak pripao je, ako se ne varam, pjesmi "Promises". U nastavku večeri uslijedio je dobro poznat, kombinirani materijal s kultnih prethodnika: "Let Your Body Learn", "Shame", "Godhead", "Lightning Man", "Blood Money", "Warsaw Ghetto" ili "For Fun" primjerice, uz poneku stilski izmijenjenu matricu - više nego ugodno iznenađenje uživo svakako je predstavljala 'Hypersonic Mix' varijanta hita "Hearts & Minds" na koju u prvi tren dobar dio ljudi i nije reagirao. Tek nakon što je Douglas prozborio čuvenim uvodnim stihom "You! You! I saw you!", dvoranom su se počeli lomiti usklici... naravno, tu je bio i dobri stari "Join in the Chant" - besmrtna mantra koja nemilosrdno ruši pojam 'dvostrukog kriterija', izokrećući značenja pojedinih riječi, suprotstavljajući ih međusobno do granice usijanja.
Izdavši svoj novi, dosljedan studijski album, trojka se odlično nadovezuje na već uvriježene, ranije stvari - slušajući ih, nemamo osjećaj da je "Industrial Complex" nešto iz 2009. ali ni da je nastao 1989. Nitzer Ebb slijede neki (vlastiti) trend i imaju veliku prednost spram sličnih (ili ako baš želite, gotovo identičnih) bendova, što njihov zvuk - iako vidno inspiriran toliko puta isticanim DAF, krasi ljepota bezvremenskog.
McCarthyjev izražajan vokal bitna je komponenta ovdje - 'deračina' iza koje se krije jedan uistinu kvalitetan, emotivan glas, koji je dobro poznatu šablonu njihovih spomenutih ranijih uzora oplemenio elementima hardcorea za plesni podij. Time su stvorili autentičan izraz, iako ni taj izraz danas nije cijepljen protiv 'varijacija na temu' kakvima podilaze mnogi inspirirani zvukom Nitzer Ebba - no umjesto da i ta neka nova većina na svoj način oplemenjuje svoj omiljeni EBM-obrazac, stvara tek nepregledne redove copycat-entuzijasta s neodoljivim plesnim ritmom koji sve dalje kao da ne poznaje više svojeg pravog vlasnika.
/ foto: Miro Majcen
Sve je prošlo u svojevrsnom bljesku hitova koji nastavljaju trajati, kao i nekih novih koji će tek potrajati - uz "Promises" tu su bile jednako impresivne izvedbe "I Am Undone", "Down On Your Knees", seksualno provokativna "Payroll", "My Door Is Open" i "Once You Say".
Kojem god segmentu njihove bogate ostavštine posvetili pažnju, iznova uviđamo kako ništa ne gubi sjaj, a sudeći i po efektnosti nastupa kroz koji odjekuju spontanost i ples, Nitzer Ebb će nastaviti odolijevati zubu vremena, prolazeći njegove manje ili više zahtjevne testove s odličnim.
