Scena
Nitzer Ebb - Novo totalno doba počinje
20.2.2010. @ 06:03
Cijenjenom čitateljstvu portala Muzika.hr predstavljamo kultnu skupinu Nitzer Ebb koja je povodom svjetske turneje Depeche Mode prvi put posjetila Zagreb i predstavila se ovdašnjoj publici.
Na dan njihovog zajedničkog nastupa u Areni, 14. veljače, uspjeli smo im uzeti malo dragocjenog vremena i, u jednom iskrenom, prijateljskom razgovoru vezanom uz njihov rad, izvući neke zanimljive odgovore.
Stvaralački nukleus - Douglas McCarthy, frontmen i glas Nitzer Ebba te Bon Harris, multiinstrumentalist, uz nešto tišeg kolegu, bubnjara Jasona Paynea, prijazni su i susretljivi ljudi - izvjestan kontrast fascinantnoj brutalnoj elektro-glazbi koju izvode i strogoj grafičkoj estetici zbog koje su nerijetko dolazili i na zao glas. Saznajte zašto.
Prije nego što započnemo s intervjuom, moramo reći kako nam je čast što ste danas ovdje...
Douglas: Puno vam hvala - i nama je drago da smo konačno došli ovamo. Odavno smo razmišljali o posjeti ovim krajevima, posebno nakon što su završili ratni sukobi...
Ovo je vaš prvi posjet Zagrebu, kako vam se sviđa ovdje?
Douglas: Nažalost, kako smo u Zagreb stigli oko tri sata ujutro, direktno s nastupa u Varšavi, osobno sam vidio samo dio izvan ovog stadiona, i nešto malo izvan ove prostorije za presvlačenje... ne znam za Bona...
Bon: Da, i ja sam uspio baciti pogled na ulicu preko puta...
Kako se osjećate uoči večerašnjeg nastupa pred zagrebačkom publikom, kakva su vaša očekivanja u odnosu na nastup koji ste upravo imali u Varšavi?
Douglas: Do sada nismo nastupali u istočnom dijelu Europe - prvi put smo posjetili Varšavu i Budimpeštu, u oba grada smo bili headlineri. Uvijek smo imali dobar prijem kod publike, dobar osjećaj nije izostao i u istočnoeuropskim gradovima... I Varšava i Budimpešta su prošle odlično, tako da i u pogledu ovog nastupa vjerujemo da će nas hrvatska publika dobro prihvatiti.
Pitanje koje vam vjerojatno upućuju i drugi - što znači Nitzer Ebb, kako biste nam pojasnili naziv vašeg benda?
Bon: To je samo naziv - izmišljeno ime... kad smo počeli raditi glazbu zajedno, željeli smo ime koje će u generalnom pogledu zvučati 'europski', bez da označava neko određeno mjesto, tako da je u izvjesnoj igri riječima konačan izbor pao na ovo konkretno ime - pomalo dvosmisleno...
Vaša se glazba redovito pušta u izvjesnim klubovima u Zagrebu i izvan Zagreba - jesu li su vam poznati programi kao što su 'Elektronski zvuk', 'Urban Music', 'Muzikfantastique' ili 'CRO EBM United'? Radi se o skupini ljudi koji entuzijastički promoviraju ovakvu vrstu glazbe.
Bon: Svjesni smo da uvijek postoji underground-scena u sklopu koje i naša glazba živi, no malo je teško pratiti svako takvo događanje jer izvjesna događanja znaju biti i pomalo prolazna - ali gdjegod da nastupimo uvjerimo se u postojanost izvjesne hardcore scene ili grupe ljudi s kojima nakon što se upoznamo ostvarimo i adekvatan prijateljski odnos. Bili smo na jako puno mjesta, gdje nismo uopće znali što očekivati i onda se ugodno iznenadili da na tim mjestima postoji solidna scena u okviru koje se dosta toga promovira - nažalost ne možemo poznavati svakoga, međutim postoji ta čar putovanja i upoznavanja novih ljudi i tako saznajemo više o svemu tome...
Douglas: Da, npr., kad smo došli u Varšavu, iznenađujuće je bilo da je na nastupu bio popriličan broj mlađe publike, publike koja nije postojala u trenutku kad je bend započeo s radom, neki primjerice nisu bili rođeni ni u vrijeme izlaska našeg prvog albuma. Ali znali su naše stvari, posebno s novog albuma, tako da je vrlo ugodna ta spoznaja da je glazba koju stvaramo još uvijek relevantna, posebno mlađim naraštajima...
Da, itekako je relevantna, vaša glazba ne stari...
Douglas: Da, za razliku od nas... (smijeh).
Vaš zvuk je uvijek 'ovdje i sada', trajat će vječno (smijeh). Možete li usporediti te dvije situacije - osamdesete i današnje vrijeme? Koje su razlike i sličnosti u pogledu glazbe?
Douglas: Zapravo postoji neka čudna poveznica s tim prijelaznim razdobljem kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, kada su se pojavile prve nezavisne izdavačke kuće - u trenutku kad su velike diskografske kuće bile u nemogućnosti da ostvare taj kontakt s publikom otvorenom za nove sadržaje kao i skupine koje su se probijale, nije postojala takva komunikacija velikog diskografa koji bi znao odgonetnuti što nova publika želi... Stoga, postoji jedna poveznica s čuvenim DIY aspektom internetskih izdanja koja, iako djeluju kao nekakav 'mrtvi format', još uvijek postoji idealan prostor za promociju vlastite glazbe - prijenos putem MySpacea npr. Osim te poveznice tu je i tehnološka poveznica - u naše vrijeme, kad smo bili doslovno školarci, ako smo štedjeli nekoliko mjeseci mogli smo si za nekoliko stotina funti priuštiti monofonski sintisajzer i sekvencer... primjerice, Roland je u tom trenutku baš lansirao model SH-101 koji je predstavljao 'sve u jednom' - u osnovi to je bio naš bend. Danas ljudi doslovno mogu skinuti s Interneta piratsku verziju bilo kojeg programa - uz jednostavnu pomoć laptopa i adekvatnog softvera pokrenuti vlastiti projekt.
Kako vi gledate na skidanje glazbe s Interneta? Ljudi naprosto imaju pristup različitim izvorima i besplatno dolaze do informacija... utječe li to i na vas?
Bon: Naravno da utječe... generalna populacija glazbenika izgubi i do 50 % prihoda zbog toga. Mi smo još uvijek u poziciji da osmislimo turneju i popratne sadržaje, u usporedbi s nastupima prije deset godina kad smo imali možda 25 % raspoloživih sredstava. Tako da danas, sve se svodi na individualan izbor, odn. u kakvom svijetu ljudi žele živjeti - sve ovisi o tome kakvu kvalitetu želiš te sukladno tome trebao bi gledati na to tako da platiš razumnu cijenu za nešto. Tu postoji debata vezano uz diskografe koji nosače zvuka preskupo naplaćuju, cijene CD-a znaju biti sramotno visoke. Ali na kraju sve se brzo okrene na drugu stranu - svaki kreativac/umjetnik se konstantno zapitkuje ima li mogućnosti nastaviti s radom pod takvim okolnostima jer situacija postaje sve teža i teža. Ako si dovoljno odan obožavatelj, onda si spreman i izdvojiti neki iznos i podržati svoj omiljeni bend. Naši fanovi su dobar primjer jer skupljaju naš materijal, tako da smo u mogućnosti i dalje stvarati ali postaje sve teže - na kraju ako nisi voljan financijski podržati takvo što, umjetnost koju voliš prestat će postojati.
Douglas: Mislim da se sve svodi na problem 'umjetničkog predloška' - 'predmet' nije isto što i 'glazbeni primjerak', činjenica jest da jedno postaje daleko skuplje kad se radi o fizičkom proizvodu - tako da ako želiš da se takav proces nastavi, postoje zakoni tržišta koji određuju nekakvu cijenu koja može rasti. Kako je i Bon napomenuo, postoji razlika - ako ne želiš fizikalnost toga nečega nego samo nekakav MP3 loše kvalitete, koji nije reprezentativan u pogledu kvalitete proizvedenog glazbenog dijela i to je jedino što želiš, i nije te briga za kvalitetu zvuka, niti za izvođača koji živi od toga, onda ćeš to i dobiti - i nažalost, ništa više od toga.
No unatoč svemu tome, takvim načinom još uvijek je moguć pristup informacijama, čime se krug vaših poklonika proširuje...
Douglas: Da, to je u potpunosti točno...
...s obzirom da je to jedina mogućnost da netko dođe u kontakt s vašom glazbom, iz razloga što je možda u pitanju raritet, vaši radovi nisu svugdje dostupni...
Douglas: Kada smo izdali naš album u obliku limitiranog primjerka dostupnog na turneji, krajem prošle godine, objavljen dan nakon nastupa u Americi - i kao takav je bio jedino dostupan, kad smo nastavili s turnejom, doslovno dan nakon našeg izdanja, dotični uradak je već bio dostupan na nekoj ruskoj piratskoj web-stranici. Tako da kad smo i posjetili Rusiju u sklopu turneje, bili smo svjesni da će se tako nešto dogoditi, iako smo bili iznenađeni da se dogodilo takvom brzinom - no kad smo došli tamo, brojna publika je bila informirana o nama, ušla u štos, tako da možda na bilo koji drugi način, kao što kažeš, ne bi imali mogućnosti upoznati se s našim radom. Tako da smo s jedne strane svjesni 'prednosti' piratstva koje tako stoji na našoj strani.
Vezano uz vašu glazbu, kako je možemo tumačiti - je li to jasno i glasno EBM, smatrate li takvu frazu adekvatnom ili se radi o 'međunarodnoj funk-agresiji' - izrazu koji ste osmislili prilikom jednog od vaših ranijih izdanja?
Bon: Nismo preveliki ljubitelji etiketiranja - jer u vrijeme kad smo izlazili u alternativne klubove, glazba koju bismo čuli odnosila se na razne autore; od The Cramps, preko Jackiea Wilsona i Dukea Ellingtona, pa do Sex Pistols... Tako da se tu nije radilo o EBM-u, 'Country & Westernu' ili nekakvim 'vertikalnim podjelama', postojala je samo 'horizontalna linija' - ili je bilo dobro ili ne baš dobro... Tako da je to generalno način na koji razmišljamo o stvarima. I smatram da postoji neki novi preokret u odnosu na industriju osamdesetih godina, gdje je potrošačko društvo postalo izuzetno kondicionirano marketinškim izrazima zbog čega je ljudima teško tumačiti bilo što izvan zadanih okvira.
Sve je postalo stereotipno?
Douglas: Pa osobno smatram da je primjerice iTunes stvorio adekvatan temelj, razvivši mrežu kojom nastoji dati odgovore na neka pitanja - jedan od pozitivnih aspekata toga jest da konzumentu nudi mogućnost izbora, da ne mora nužno kupovati cijeli album već da odabire što mu se više sviđa - primjerice, ako vam se iz neke cjeline svidi osam pjesama, kupit ćete ih vrlo pristupačno... Tako da je takav pristup probio kojekakve kalupe što je pozitivno za skupine poput nas jer šira populacija tako može prepoznati naše stvari, posebno ako se iste čuju u nekom klubu - tako će moći prepoznati o kome se radi što definitivno otvara neki novi prostor za nove poklonike.
Kad spominjete glazbu koja se čuje u klubovima, mnogi će vaš zvuk odmah poistovjetiti s Deutsch Amerikanische Freundschaft, ali unatoč jednom takvom vidljivom zvučnom motivu, uspjeli ste iz tog DAF-uzorka stvoriti nešto progresivnije, jedinstvenije - također sam negdje jednom pročitao kako su na vas glazbeno utjecali The Birthday Party, Bauhaus i sl., čiji se utjecaji mogu čuti u izvjesnim dijelovima vašeg opusa. Koji su vaši konkretni glazbeni utjecaji - što vas je inspiriralo da stvorite jedan ovakav bend koji je istovremeno vrlo agresivan, ali i vrlo emotivan?
Douglas: The Birthday Party su definitivno izvršili velik utjecaj na nas zbog čega je možda vrlo jednostavno povući neku usporedbu - što je očito kod bilo kojeg mladog benda koji započinje s radom i koji tome pristupa gotovo s imitirajućeg stajališta, no s vremenom razviješ neki vlastiti osjećaj prema tome, koliko tebi takvo nešto znači, kao i smisao tog nekakvog vlastitog utjelovljenja. No u našem slučaju, to su definitivno bili The Birthday Party, Deutsch Amerikanische Freundschaft, Malaria, Abwärts, Neubauten, rani Laibach...
Dobar dio tih grupa su vaši kolege...
Douglas: Da, točno (smijeh). Tu su i neobični punk i post-punk bendovi koji nisu baš pretjerano poznati - poput The Pop Group, Mark Stewart - njihova stvar 'We Are All Prostitutes'...kao što sam govorio u pogledu iTunesa - sviđale su nam se pojedine stvari, ne nužno sve od pojedinog benda, pojedine stvari koje su nam bile inspirativne, upravo kao u primjeru te pjesme od The Pop Group... tu su i Cabaret Voltaire...
A što je, recimo, s klasičnom elektronskom glazbom? Primjerice, njemačka scena - Karlheinz Stockhausen i sl.?
Bon: Naravno... iako kad smo bili mlađi, nismo baš imali takva daleka saznanja o svemu, no kako počneš istraživati i otkrivati pojedina imena - kao kad proučavaš povijest, otkrivaš informacije koje su nastale ranije. Tako je i sa Stockhausenom, 'teškom glazbom', sve to je definitivno prethodilo nama... sve dalje, i u Stockhausenu otkrivaš tradicionalnije kao i manje tradicionalne stvari, Schönberg primjerice, stvari koje su nastale ranije... Što je divna stvar kad se dotičemo glazbe, jer kad proširiš tu paletu, ona će utjecati i na glazbu koju stvaramo... Što više utjecaja imaš, počinješ s nekakvim temeljnim načelom, kao što je bio slučaj i s nama kao bendom. Imali smo adekvatan glazbeni temelj, svjesni da to nije sve, već smo željeli pokušati druge stvari, portretirati i te druge utjecaje, kao što je slučaj s pločom "Belief", u fazi u kojoj smo slušali dosta Jamesa Browna, dosta funka i to smo željeli uvrstiti na album. Kad je nastajao "Showtime", pratili smo dosta blues, velike sastave i swing, u fazi "Ebbhead" pratila nas je rock-glazba i to se može čuti, nastojali smo portretirati sve te utjecaje. Ponekad je to borba - da uskladiš sve te utjecaje, ali kad ih jednom uspiješ spojiti, onda u tome leži i tajna nekakve originalnosti.
Douglas: Također je tome doprinio izvjestan aspekt drugih bendova koji bi nas kontinuirano privukli, a o kojima prethodno ne bismo ništa znali. I sami smo započeli kao bend bez glazbene naobrazbe, izuzev nekih osnovnih glazbenih saznanja, ali kad malo pogledamo unatrag očito je koliko je grupa koje su nas privukle ili utjecale na nas, određivale tzv. pravila kako raditi glazbu, izdati singl, kako bi trebala izgledati 'pjesma', kao bi trebao zvučati 'refren' ili 'strofa', ili stvari zbog kojih smo instinktivno znali kako nam se općenito ne sviđa 'pop-glazba' ili 'glazba za top-liste'.
Kako birate naslove za vaše albume? "That Total Age", "Belief", "Showtime", "Ebbhead", "Big Hit", novi "Industrial Complex"... postoji li neka zajednička tema, u pjesmama su često izražene društvene teme?
Douglas: Proces u kojem nastaje pojedini album je dugotrajan, svakodnevno iskustvo kroz koje razmjenjujemo različite teme - radilo se tu o vijestima, pričama, filmovima, knjigama... Osim što je u pitanju radna djelatnost, radi se i o društvenoj djelatnosti. Tako da se radi o nekakvom redovnom procesu, u kojem nastane i naslov - nešto što nam privuče pažnju, nešto što nas nasmije, nešto što zvuči dobro i to izdvojimo po strani kao zbir zajedničkih tema. Kako se album bliži svom kraju, imaš pozamašnu kolekciju pjesama i generalnu ideju o čemu govoriš, o čemu si govorio u toku stvaranja albuma, o tome što kažu same pjesme... na kraju imaš izvjestan broj naslova koji se uklapaju.
Jesu li neke od pjesama rezultat osobnog iskustva? Primjerice, znamo za podlogu priče u pjesmi "Lightning Man" iz jednog od vaših ranijih intervjua - kako bismo mogli protumačiti neke druge pjesme, poput "Violent Playground", ili vašu najpopularniju pjesmu "Join In the Chant"?
Douglas: U tekstualnom pogledu, kad smo bili mlađi, bili smo dvosmisleniji - poput većine mladih ljudi. U stvari i ne znaš, posebno u tom glazbenom kontekstu, što želiš ili ne želiš...
...no u vašim pjesmama izraženo je dosta bijesa...
Douglas: Da, nužno nismo znali što želimo ali smo bili itekako svjesni što nam se nije sviđalo, što je puno lakše iznijeti na nekakav direktniji način. Primjerice, europska povijest nas je uvijek zanimala, sustav parole, totalitarni režimi... u vrijeme kad smo odrastali, pola Europe bilo je još uvijek pod totalitarnom čizmom. Do izvjesne granice bili smo bombardirani stalnim porukama o revoluciji - primjerice od 1917. godine nadalje stalno smo imali tu sliku pred očima, a drugi svjetski rat je bio samo jedan naraštaj iza nas, tako da smo se u to vrijeme naslušali priča i iz naših obitelji, zbog čega smo stalno otkrivali neke nove informacije, posebno o Trećem Reichu, o Staljinističkom režimu - što je bilo dio naše svakodnevice. Također, tu je bila i politička situacija kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih - Veliku Britaniju potresali su nemiri, na vlast je došla vlada Margaret Thatcher, izbile su pobune na ulicama... u to vrijeme kad bismo išli po nastupima, a bili smo jako mladi, 12-ak, 13-ak godina, i u toj situaciji po ulicama često bismo vidjeli organiziranu policiju koja je patrolirala nadzirući okolne ulice u slučaju da izbije pobuna. Na vijestima bismo svakodnevno gledali kako policija usmrćuje nekog, tako da tolika količina političke brutalnosti nije mogla proći bez komentara u glazbenom kontekstu.
Promatrajući vaš grafički imidž, stječe li o vama javnost ponekad krivi dojam - s obzirom na samu glazbu i vaš strogi minimalistički vizualni identitet u okviru kojeg koristite i totalitarističke simbole...
Bon: Da, uvijek postoji dio javnosti koji krivo shvaća priču, no to su bile teme koje su nas zanimale - minimalizam bez iznašanja konkretnijeg značenja same poruke - prepustili bismo drugima da prema vlastitoj razboritosti i percepciji sami donesu adekvatan zaključak.
Primjerice, kad biste održali nastup, je li vam netko rekao da ste nacistički bend?
Bon: O da, bilo je i takvih situacija, posebno na ranijim nastupima koje bismo redovito prekidali već nakon treće pjesme zbog sukoba s publikom. Često je bilo tako, bilo na ulici ili u glazbenom tisku, bilo je dosta trzavica - no kako to često biva, prošli smo sve to i mnoge od tih stvari sada su generalno prihvaćene kao trend, posebno u okvirima mainstreama - grafički dizajn mijenja stvari. Tako da se uz neka druga imena danas na nas gleda kao na neki utjecaj, zahvaljujući nekakvom čistom, minimalističkom stilu, što je s vremenom i mainstream učinio prihvatljivijim tako da je danas bitno drugačije...
Vaš novi album nosi naslov "Industrial Complex" - od vašeg posljednjeg albuma "Big Hit" prošlo je skoro više od 15 godina. Nikad niste službeno prekinuli s radom - predstavlja li "Industrial Complex" korak naprijed ili je tek nanovo povezivanje sa starim i novim obožavateljima, s obzirom da na njemu čujemo dosta referenci s prijašnjeg materijala, što je načelno dobra stvar pošto ste ostali vjerni svojem zvuku?
Bon: Da, dosta smo o tome razmišljali a kao što si napomenuo, prošlo je više od deset godina...
... smatrate li da je 15 godina predugo razdoblje da se izda novi album?
Bon: Mislim da ne - primjerice, u pogledu na ranije godine, izgleda da smo postali žrtve nečega što smo napravili malo ispred vremena, a zbog čega nas netko smatra utjecajnima. Stoga, ta duga pauza nam je dala uvid u mnoge stvari, puno ljudi je steklo uvid u naš rad neovisno o kontekstu vremena, tako da je naša glazba izdržala test vremena - ne zvuči kao nekakav prolazni hir tih godina, neke su pjesme stare 20 godina i još uvijek su značajne. Tako da u tolikom pauziranju postoji neka prednost kako bi se nadoknadile neke stvari - stekli smo nove poklonike koji nas tada nisu mogli vidjeti, postoji ta nekakva scena - EBM ili kako je već zvali - kroz koju ljudi mogu asimilirati to što radimo puno lakše nego kad smo tek počinjali, budući da je tada to bilo novo svima. Tako da smo si dali malo slobode osvrnuti se na naš opus i odabrati isječke koje smatramo dovoljno važnima da ih unaprijedimo, a istovremeno razmišljamo u kontekstu prilagodbe novom vremenu, da materijal učinimo da zvuči suvremeno - o puno stvari smo razmišljali odjednom, razrađivali ih na adekvatan način kojim smo si stvorili neku nit vodilju i pokrili dosta područja. Tako da je krajnji rezultat jedan dobar, reprezentativan i napredan album, što potvrđuje i reakcija javnosti koja je više nego pozitivna.
Kako gledate na neke nove skupine koje su se u međuvremenu pojavile na sceni - primjerice skupina poput Spetsnaz, koji su protumačeni kao jedni od vaših najvjernijih imitatora?
Douglas: Da, bio sam u šoku kad sam ih prvi put čuo prije nekoliko godina kad su se pojavili... (smijeh)
Smatrate li da su takvi sastavi djelomice iskoristili situaciju u pogledu vaše dugogodišnje odsutnosti ili ih smatrate komplimentom u odnosu na vaš rad?
Douglas: Vjerojatno... nisam ih puno slušao da budem iskren, ali unatrag nekih 6-7 godina, kad sam ih čuo, smatrao sam krajnje čudnim da netko ima tako identičan glas - i zvuči kao nekakva izgubljena Nitzer Ebb snimka iz 1986. godine (smijeh), tako da u pogledu te nekakve imitacije, bilo je stvarno bizarno čuti ih - no u datom trenutku postojao je nekakav prostor, praznina koju je trebalo popuniti - ljudi su možda htjeli čuti nas a mi nismo ništa izdavali, tako da u svakoj stvaralačkoj sredini postoji nekakav otvor u koji će se uklopiti i ovakav jedan bend...
Kroz ovih 15-ak godina, s jedne strane imamo priču vezano uz Nitzer Ebb, dok s druge imamo brojne suradnje - za Douglasa znamo da je surađivao s Recoil, Alan Wilder producirao je jedan od vaših ranijih albuma, tu je i suradnja s Terenceom Fixmerom, duetom Motor... što je s tobom Bon - o tebi ne znamo puno, tvoj rad bio je vezan uz studio, stvaraš li vlastitu glazbu?
Bon: Godinu i pol dana radio sam na produkciji albuma "Holly Wood" Marilyna Mansona, surađivao sam i na albumu "Adore" Smashing Pumpkinsa, ko-producent sam i solo-albuma Billya Corgana, programirao sam sintisajzere surađujući na albumima Avril Lavigne i Bush, tu su i brojna programiranja za nastupe uživo, radio sam i na glazbi za TV-emisije - "Project Runway" i "Treasure Hunters", snimio sam i nekoliko underground-filmova a uslijed svega toga dodatno sam polazio i sate skladanja glazbe za orkestar. Istovremeno imam i vlastiti projekt koji se zove Maven, koji objavljuje samo digitalna izdanja - Marilyn Manson gostovao je na jednoj pjesmi, točnije obradi pjesme Nicka Cavea "Hard On For Love" - tako da sam poprilično zaposlen, ne nastupam uživo previše... Jason također sudjeluje u nekoliko popratnih stvari...
...da, Jasona nismo puno ispitivali... (smijeh)
Jason: Ja sam šutljiviji (smijeh)... nakon 'Big Hit' turneje, surađivao sam s nekoliko bendova - od kojih je meni najomiljenija suradnja s bendom Eastside Sinfonietta koji obrađuje Bertolta Brechta i Kurta Weilla, što je izuzetno kreativno, ali ne i financijski zadovoljavajuće (smijeh), radim dosta i na glazbi za TV-reklame...
Planirate li još suradnji - primjerice, Alan Wilder kreće na turneju sa svojim projektom Recoil, planirate li i vi sudjelovati na toj turneji?
Douglas: Da, u ovom trenutku u planu su dva nastupa s Alanom, u Španjolskoj - u Barceloni i Madridu, postoje neke naznake i o suradnji, o čemu smo pričali s Alanom... tu smo također Terence i ja, naš projekt Fixmer/McCarthy u sklopu kojeg pripremamo materijal krajem ove godine...
Izdali ste zajednički album, znamo za "Between the Devil..."
Douglas: Točnije, dva abuma - prošle godine objavili smo drugi, "Into the Night", nastojimo surađivati koliko je to moguće, s obzirom da on živi u Francuskoj, ja u Los Angelesu... Također sam se posvetio radu u području filma i grafičkog dizajna, u Londonu sam režirao nekoliko TV-reklama i kratkih filmova - tome se isto nastojim posvetiti... Nitzer Ebb je sukladno svemu tome dosta zahtjevan, iziskuje na vremenu i energiji, postoji nekakav plan tako da ćemo do kraja ove godine vrlo vjerojatno opet biti u mogućnosti da se posvetimo i tim, drugim stvarima...
I na kraju, označava li "Industrial Complex" jedno novo 'totalno doba' za Nitzer Ebb? Trenutno se radi samo o 'novom albumu', no je li to jedan novi početak za vas?
Bon: Da, definitivno osjećamo da je tako zbog puno stvari, kako si i napomenuo ranije, radi se o nekakvom ponovnom uspostavljanju veze, posebno s obožavateljima, i u suštini se doista i radi o nekakvom novom 'totalnom dobu' - u sklopu kojeg postavljamo nekakvu novu okosnicu, dosta je opcija u kojem smjeru krenuti dalje, pokrenut je jedan dobar kreativni proces ovom pločom - definitivno se radi o početku jednog novog poglavlja.
Intervju zajedničkim snagama odradili: Ivan Antunović, Toma Bačić, Ivan Krželj i Svetozar Mišić.
