Aktualno
Prisjećanje na EKV uspjelo i deseti put
6.2.2010. @ 18:23
Pisati neku uvodnu biografiju koliko je značenje i doprinos Ekatarine Velike za glazbu s ovih prostora zaista nema smisla, jer vjerojatno je svaki makar i najpovršniji konzument novovalne glazbe kad tad naletio na pokoju njihovu stvar.
Čak sam mišljenja, kako bi Milan Mladenović da se rodio nekoliko godina ranije i to recimo negdje u Engleskoj, vjerojatno bez problema pojeo za doručak veliku većinu tadašnje lokalne post-punk scene.
Sinoć je bio jubilarni deseti EKV Tribute u Zagrebu, s tim da je još uvijek vjerojatno najpoznatiji i najlegendarniji onaj prvi na kojem je nastupila pokojna Margita Stefanović Magi. U odnosu na prošlu godinu ponovno se promijenio prostor, tj. nakon jedne godine odudaranja od pravila i održavanja koncerta u Boogaloo Clubu, bend se odlučio vratiti u ipak puno intimniju atmosferu Kluba elektrotehničara i onih koji se tako osjećaju.
Što se startne postave tiče, transfera nije bilo te je na pozornicu nešto poslije 21:30 izašla ista ekipa kao i prošle godine. Za neupućene, od originalnih članova benda tu je bio zadnji bubnjar EKV-a Marko Milivojević, basist Dragan Uskoković Ćima, te prateći vokal Tanja Jovičević.
Također, ponovno je odlučeno da se koncert održava dva dana zaredom, tako da nekakvih velikih navala na KSET nije bilo, no također niti neugodnih praznina. Rekli bismo da je ljudi bilo - taman.
Koncert je već skoro pa tradicionalno otvorila "Oči boje meda" s Acom Sarajlićem na vokalu. Bend je zvučao zaista čvrsto i uigrano, no iskreno, teško je i očekivati išta drugo s obzirom na to da je riječ o prekaljenim profesionalcima sa stotinama ovakvih koncerata na leđima.
Iako je Aco zaista s puno truda i emocija nastojao zamijeniti nezamjenjivog Milana Mladenovića, ipak se pojavio isti problem kao i prošle godine - nažalost nikako nije uspijevao 'zapaliti' publiku te je prvi dio koncerta protekao u poprilično mlakoj atmosferi.
Ubrzo nakon početka družini se pridružio i Theodore Yanni, producent nekoliko albuma EKV-a te gostujući gitarist. Aco ga je također predstavio i kao čovjeka koji je napravio veliki dio posla u pjesmi "7 dana", što je naravno odmah i propisno odsvirano. Inače, Yanni me neodoljivo povremeno podsjeća na Keith Richardsa, prvenstveno po ispijenom rock'n'roll izgledu te količini emocija koje unosi u sviranje.
Pri najavi izvedbe pjesme "Glad" bend je priredio malo iznenađenje za publiku. U idućih nekoliko pjesama Ćima se uhvatio kontrabasa a gitarist Predrag Stevović akustične gitare. U ovom dijelu koncerta smo imali i mali trenutak za nostalgičare, "Ona se budi" od Šarla Akrobate u jednom potpuno novom ali ponovno izvrsnom aranžmanu.
S "Kao da je bilo nekad" na pozornicu izlazi Tanja Jovičević koja si već polako gradi reputaciju miljenice zagrebačke publike, jer se njenim dolaskom na pozornicu atmosfera digla gotovo istoga trenutka. Zaista, u njenoj interpretaciji s jakim ženskim vokalom neke pjesme EKV-a čak bolje zvuče nego u originalu.
Nažalost ostaje dojam kako je Tanjina izvedba bila dosta lošija nego prošle godine, uz dosta krivih ulazaka u pjesme i slične trenutke dekoncentracije. No u njenom slučaju, i to je dovoljno za ukupan vrlo dobar dojam jer je i te eventualne manjkavosti kompenzirala sa velikom količinom energije.
Tad su na red došle, između ostalih i neizostavna "Par godina za nas", "Anestezija", "Novac u rukama" itd. I fanovi Šarla su još jednom došli na svoje s "Niko kao ja". Do kraja koncerta, Aco i Tanja su se izmjenjivali na glavnom vokalu te povremeno jedno drugome služili kao prateći vokal.
Što se tiče set-liste, radilo o klasičnom 'best of' nizu pjesama s nekoliko rariteta i iznenađenja ("Jadransko more" ili "Sarajevo"). Ukoliko vam padne na pamet bilo koja od najpoznatijih dvadesetak pjesama - da, bila je sigurno odsvirana. Jedino malo iznenađenje je što nije odsviran "Aut", no vjerujem da bi i on došao na red da je zagrebačka publika bila upornija kako bi bend vratila na još jedan bis.
Na kraju, svakako ne treba zaboraviti spomenuti i videoprojekcije Lazara Jakova. Na platnu iza članova benda smo imali prilike vidjeti mnogo rijetkih fotografija benda te filmove beogradskih socijalističkih naselja u kakvima su odrasli EKV-ovci, što je svakako pridonijelo atmosferičnosti koncerta.
Činjenica da interes za ove koncerte iz godine u godinu ne jenjava unatoč tome što su uvijek gotovo isti u odnosu na prethodnu godinu najbolje svjedoči o vječnosti ove glazbe. Uvijek će postojati novi klinci koji će kod staraca slučajno naletjeti na stare ploče ili CD-ove Ekatarine Velike te ih vrlo vjerojatno odmah trajno zavoljeti.
Najbolji sažetak koncerta bi bila jedna rečenica slučajnog posjetitelja koju sam uhvatio u prolazu - kako se u klubu doslovno osjećao duh Milana Mladenovića. Mislim da je to ujedno i najbolji kompliment za "Krug", i naravno - očekujemo ih ponovno iduće godine.
foto: Ivan Tokić
