Aktualno
Vampiri razvalili, Betty ostala kod kuće
26.1.2010. @ 09:41
Metalna je 2010. godina u Boogaloou svoju premijeru doživjela u nedjelju navečer, a glavni njezini prezentori bili su 'helsinški vampiri' The 69 Eyes, zajedno s predgrupama Mandragora Scream i Phantasmagoria, dok se najavljeni (novi) dolazak Christian Deatha, koji je trebao biti dio ovog 'paket aranžmana', nije dogodio jer su kultni Ameri otkazali nastup na Touru.
No i bez njih ovo je bio izvrstan uvod u godinu koja će u istom prostoru sigurno donijeti mnogo veselja ljubiteljima metala i rocka.
Nadam se, uvijek takvog kao na koncertu spomenutih bendova, jer teško da je netko s njega otišao nezadovoljan. Naravno, bilo je, kao i uvijek, detalja koji se nisu uklapali u sveukupan dojam, koji je, pa 'ajmo mu dati ocjenu vrlo dobar, ali, kao i obično, nećemo težiti perfekcionizmu, mada niti izbjeći navesti što nije valjalo.
Jedna od stvari koja je svakako za pohvaliti je ta da su satnice bile uglavnom poštivane, što je vrlo bitno, jer ipak je bila nedjelja pa se treba misliti na veliku većinu kojima je sljedeći dan bio novi radni, studentski, učenički ili koji drugi početak tjedna, pa im je završetak koncerta u 23:28 dao solidnu mogućnost odmora.
Istina, ne i totalnog, ne cjelovitog, ne kakvog bi imali da su ostali doma i odmarali. Mnogima bi vrlo vjerojatno dobro došle i dvije noći odmora nakon ovako dobro provedene večeri. Koja je započela nastupom Phantasmagorie u 20:00, pred, već tada solidno popunjenim prostorom ispred stagea, gdje se našlo nekih 150-200 ljudi.
Što god rekli o ovom bendu, činjenica je da, bez obzira što su vječni 'demokrati', imaju svoju publiku, pogotovo u Zagrebu. Jest da se u dva desetljeća nisu promijenili, što im mnogi, uz neobjavljenu ploču, stavljaju kao najveću negativnost, no publika koju imaju odana im je, i tako će vjerojatno i ostati.
Kaže jedan moj poznanik 'pravi ljudi nikada se ne mijenjaju, uvijek ostaju vjerni sebi', pa se možda i Phantasmagoria drži te uzrečice, a u konačnici, i ne vidim razloga za promjene. Prvo jer je, objektivno, za tako nešto u njihovu slučaju prekasno, a drugo, još bitnije, mi i nemamo bend takvog (muzičkog) profila pa bi njihovom transformacijom nastala rupa. E sad, kakva i koliko velika (duboka), ovisi o tome na koji ih se način doživljava. Meni su ok, gledao sam ih puno puta, i u lošim i u dobrim izdanjima, a ovo je svakako bilo jedno od najboljih.
Standardna set-lista, od "Alex" i "Nephilim", pa do završne "White Wedding", covera Billya Idola, ovoga puta, istina, ograničena na pola sata, odsvirana je vrlo korektno, profesionalno, bez pogrešaka, a i sound je bio na zavidnoj razini. Izuzmemo li na momente 'prerasprskavajući' i preglasan sound basa, koji je čas 'udarao' u uši, a čas direktno u srce, pa je trebalo naći pogodno mjesto da bi se taj 'gaf' što lakše podnio.
Ipak, u cjelini nije toliko utjecao na kompletnost svirke u kojoj su se fino čule gitarice, Tomi je bio u uobičajenom pjevačko-jedva pokretačkom elementu, i jedino mi nije baš jasno kako je s velikim tamnim 'viđalima' na očima i u svoj sili dima i zaslijepljujućeg, pretamnog light-showa, svaki puta uspio točno pogoditi gdje stoji mikrofon.
Nešto prije 21 sat na pozornicu je 'izronio' talijanski gothic-metal bend Mandragora Scream i u svojih pola sata i više me nego ugodno iznenadio. Za ne vjerovati. Taj sam bend već gledao, ali ne sjećam se kada (mislim u Močvari prije jedno 7-8 godina) i nisam ih baš ni po čemu upamtio. A sada, e to je nešto posve drugo i siguran sam da ću ih se sjećati i za duplo više godina nego je prošlo otkad sam ih zadnji puta vidio. Kao da je svirao neki drugi bend, a i iskreno, baš i ne znam jesu li se i članovi promijenili u tim godinama pa možda dio razloga leži i u tome.
Bio je to odličan polusatni nastup, vrlo oštar, žestok, metalni u svakom slučaju, jako teško rockerski kako 'etiketiraju' muziku benda u zadnjem periodu, sa za Boogaloo neuobičajeno dobrim soundom. Tako su se vrlo jasno i, ne manje bitno, glasno čule gitare, naravno, s naglaskom na ritam & solo izvede, mada niti bas nije bio za odbaciti, a čovjek za bubnjevima je lupao po njima kao da su mu, ne daj Bože, pobili pola familije.
Pjevačica Morgan Lacroix, za nju znam da je od početka u bendu, nešto je najbolje što sam čuo, moram priznati i vidio, unazad dosta vremena.
'Lady in black', iz čijeg se outfita, ne neskladom, tek kontrastom boja, izdvajala svjetlija kosa i 'grunfovske' naočale, zrači ženstvenošću, iz svakog njezinog pokreta izbija seksipil, a i modno je, očito, dobro osviještena. Njezinom smo pojavom, brojčano daleko inferiorniji muškarci, bili itekako zadovoljni. Presretni čak.
No ipak, daleko od toga važnije je da žena pjeva fenomenalno i svojim strašno jakim, energičnim vokalom bez problema prati moćan instrumentalni nastup svojih kolega. A i modulativnost joj je vrlina i snaga pa je tako bez posebnih naprezanja s vremena na vrijeme, odnosno po potrebi, spuštala i podizala svoj glas. Tako nije imala niti najmanjih problema s, istina ne baš čestim, 'operatic' izvedbama, i osjećam da joj Mandragora Scream u varijanti većeg spektra instrumentalija sa simfonijskim predlošcima, samim tim i zahtjevnijih aranžmana, ne bi predstavljala niti najmanji problem.
Definitivno, tko nije Mandragoru Scream vidio do sada trebao je biti zadovoljan sa svime što su ponudili i zaključak je da su i više nego dobro predstavili svoj novi album "Volturna", a i publiku na pravi način pripremili za ono što ih je još čekalo - nastup The 69 Eyes.
Na 'krilima' uspješnog albuma "Back in Blood", The 69 Eyes 'otisnuo' se na veliku turneju, u kojoj su za početak odradili SAD, a jedno vrijeme već krstare europskim dvoranama pa smo tako, dvije i pol godine nakon koncerta u Puli, priliku da ih (opet) vidimo dobili i mi. Više od napola ispunjen Boogaloo dočekao je početak koncerta u 22:10, a otvoren je naslovnom pjesmom spomenutog albuma koja, baš kako sam i pretpostavio, ima izuzetno jak live-potencijal.
Još da je sound bio bolji, ocjena za uvod bila bi puno povoljnija. Ovako, zvuk se još sređivao i na "Never Say Die", da bi na "The God, The Bad & The Undead", pjesma koja puno bolje zvuči uživo nego na ploči, očito dostigao svoj vrhunac koliko je mogao dati te večeri.
Manji problem je bio na momente prejak (preglasan) bas, a najveći druga, ritam gitara (Timo-Timo) koja se s vremena na vrijeme skoro uopće, a u najvećem dijelu nastupa jedva čula. To se uspjelo 'zataškati' dok je glavni gitarist (Bazie), koji je imao dosta dobar sound, 'ritmizirao', no kod njegovih odličnih solo-izvedbi jako se osjećao nedostatak potpore druge gitare.
Gitaristička suradnja u muzici The Eyesa (naravno, ne samo njihovoj) vrlo je važna, i kada ona izostane, pogotovo u pjesmama koje su koncepcijski 'naslonjene' na nju, to se jako osjeća. Dio toga Timo-Timo uspio je amortizirati živahnim stage-actingom, u kojem se posebno isticao i bubnjar Jussi 69 (koliko je mogao), pa su palice opet letjele po zraku i kad je trebalo i kad nije, a lijeva se ruka s palicom često spuštala na bubanj s barem metra visine.
Jyrkija 69 također treba pohvaliti, ponajprije zbog kvalitetnog pjevanja, ali i zato što je i on imao tamne 'cvike' koje je dvaput nakratko skinuo, pa sam se i njemu čudio kako je uspio skakati dobar dio koncerta, a da ništa nije zakačio. Usto, s publikom se 'u klinč' hvatao stalno, istina, bio rezerviran na prve tri pjesme, no nakon "The God, The Bad & The Undead" i njegovih 'hvala vam', sve je postalo opuštenije i zanimljivije.
Mahanje, klimanje, pričanje, stavljanje mikrofona u publiku i slično, dizalo je atmosferu baš kada je to najviše bilo potrebno. Poslovično 'ozbiljni' i ovoga su puta bili gitarist Bazie i basist Archzie, no oni su uglavnom takvi, a i spomenuta trojka dobar dio komunikacije s publikom i 'šlajfanja' poda na stageu odradila je i za njih. Njih dvoje su 'više radili, a manje pričali'.
Koncert je, to mislim da je važno spomenuti, od ukupnih dvadeset, ponudio presjek zadnjih deset godina The 69 Eyesa, na neki način i logičnih, jer od tada im počinje uzlet i takve ih ljudi najbolje znaju.
Pa je tako s "Wasting The Dawn" odsvirana jedna pjesma, s "Blessed Be" tri, s "Paris Kills" jedna, s "Devils" tri, s "Angels" dvije, te s "Back in Blood", koji je bio 'žarište' koncerta, očekivano najviše, sedam pjesama.
Ne znam za ostale, no ja se u odabiru set-liste s bendom baš ne bih 'našao', i možda bismo se i posvađali, s obzirom da bi s novog albuma svakako odabrao "We Own The Night", "Nightwatch" i "Some Kind of Magic", pa "Crashing High", "Betty Blue" i "Sleeping With Lions" otprije, a malo me čudi i neuvrštavanje "Dead N' Gone" na set-listu. Ne da mi je nedostajala, ali sam očekivao da će biti. A i logično je, ipak je drugi singl. No možda su je odsvirali večer prije u Bratislavi pa nas preskočili i ostavili za večer kasnije u Beču.
Namjerno sam gore zastao kod treće pjesme, jer otada u biti počinje pravi koncert koji je bio izvrsno izbalansiran i koji zaista dobroj publici, nije davao puno prilike za odmor, mada, bilo je trenutaka kada ju je trebalo pogurnuti. Naime, set-lista je postavljena na način da su se, gotovo u pravilu, izmjenjivale pjesme s novog albuma s najvećih 'hitovima' zadnjih deset godina, pa je tako onima koji nisu apsorbirali nove naslove, a takvih je bila manje, izbijena mogućnost da budu promatrači duže vrijeme, jer je svaka nova stvar, za sobom, ili preciznije poslije sebe, donijela provjeren, većini i više nego dobro poznat naslov.
Samim tim što je ovdje, čini mi se, puno manje bilo 'putnika namjernika', a neusporedivo više onih koji su točno znali kamo i po što su došli. I dobili su, usprkos sitnijim zamjerkama koje možda neki i nisu primijetili, skoro pa odličan koncert.
"Dance d' Amour" bila je, kao i uvijek prava 'bomba' s izvanrednim solom, zajedničkim pjevanjem refrena, pljeska i odobravanja, nova "Lips of Blood" održavala je atmosferu, "Gothic Girl" ju opet raspalila i nudila novo refrensko uključivanje publike, "Suspiria White Snow" zadržala dobru vibru, a "The Chair" razvalila do kraja.
Sredina koncerta s "Kiss Me Undead" i "Wasting The Dawn" donijela je kratkotrajno, tek relativno smirivanja tenzija, da bi "Feel Berlin", "Hunger" i "Perfect Skin" uvele u završnicu koja je uslijedila uz nevjerojatno žestoku "Dead Girls Are Easy", a stigla s "Devils", čije je izvedba označila kraj nakon 65 minuta.
Naravno, minuta-dvije pauze i, nakon ipak neočekivano polumlakog 'we want more', slijedi bis s urnebesnom (i od benda i publike, a posebno Jussija 69 koji je, kao i uvijek, na njoj imao mini solo-točku, a dio odsvirao i stojećki) izvedbom "Brandon Lee", a kraj bisa i koncerta stigao je s "Lost Boys". Iskren i pošten (kakav je bio i odnos tijekom cijelog koncerta) pozdrav s publikom, pohvale s jedne, urlici odobravanja s druge strane te obećanja o ponovnom susretu okončale su ovaj koncert.
Koncert kojim je, nakon albuma "Back in Blood", barem za našu publiku, The 69 Eyes, otvorio novu stranicu u svojem djelovanju i nakon kojeg ih više nitko, tko je nešto takvo radio, ne može nazivati 'pozerima'. Žestok, agresivan, mobilan, prepoznatljiv glam-heavy-gothic-metal nastup nešto je što se ubuduće može (i treba) očekivati od ovog benda. Jednako kao i skori nastup pred našom publikom koja je, moram to reći, odazivom zakazala, ali ona koja nije, ona se - iskazala.
Set-lista:
1. Back in Blood
2. Never Say Die
3. The God, The Bad & The Undead
4. Dance d' Amour
5. Lips of Blood
6. Gothic Girl
7. Suspiria White Snow
8. The Chair
9. Kiss Me Undead
10. Wasting The Dawn
11. Feel Berlin
12. Hunger
13. Perfect Skin
14. Dead Girls Are Easy
15. Devils
-bis-
16. Brandon Lee
17. Lost Boys
foto: Davor Veljača
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
