Recenzije
Još jedan metal soundtrack za sve južnjačke seljačine
12.1.2010. @ 14:50
Maylene And The Sons Of Disaster
III
| Datum izdanja: | 23.6.2009. |
| Izdavač: | Ferret Music |
| Žanr: | Metal, Rock |
Naša ocjena:
| |
Popis pjesama:
-
- Waiting On My Deathbed
- Settling Scores By Burning Bridges
- Just A Shock
- Last Train Coming
- Step Up (I'm On It)
- Listen Close
- The Old Iron Hills
- No Good Son
- Harvest Moon Hanging
- Oh Lonely Grave
- The End Is Here... The End Is Beautiful
Kad god čujem Maylene & The Sons of Disaster odmah mi misli pobjegnu na film "Deliverance", sviranje banjoa i maltretiranje bijelih turista koje lokalni zaostali i bezubi grmalji koji smrde na pišalinu tjeraju na analni seks i skvičanje kao svinje. Nisu baš lijepi prizori, ali ovaj bend izaziva južnjački osmijeh na lice i svakim albumom uspjeva iznenaditi.
Nakon prošlog albuma, na kojem smo objasnili priču iza imena benda, ovaj je još jednom 'jako originalno' i 'iznenađujuće' nazvan "III" (moram priznati, i to mi je puno draže nego ostaviti taj prokleti 'self-titled'). Metalcore vremena frontmena Dallasa Taylora svakim albumom su sve dalje i ovo sve više ispada definicija pravog southern metal/rocka.
Od zadnji puta promijenili su cijelu postavu, ostali su samo pjevač i basist, no i dalje im zvuk eksplodira ispod čeka tri gitare. Uvodne "Waiting On My Deathbed" i "Settling Scores By Burning Bridges" sve postavljaju na poznato mjesto - u Alabamu, a "Just A Shock" prvo je druženje s melodičnim pjevanjem na refrenu.
Totalno southern-riffove upotpunjuju nekim banjom i urlanjem u stilu Everytime I Die, ali zato je veliko iznenađenje nedovoljno lagana za power baladu, ali u odnosu na ostale - totalna južnjačka mainstream rock pjesmica "Listen Close".
Dalje se sve više družimo s dijelovima koji podsjećaju na Scott Weilanda i njegova vremena u Velvet Revolveru. Posebno na "Harvest Moon Hanging" i "The Old Iron Hills" koja zvuči kao njihovi najbolji trenuci.
Na kraju su na "Oh Lonely Grave" banjo i usnu harmoniku zamijenili smireni Anselmo u južnjačkom izdanju i najbrži metal-dio albuma, da bi jako zanimljivo nazvana "The End Is Here... The End Is Beautiful" sve ubila jednim južnjačkim sprovodskim i uspavanim instrumentalom.
Sve ono što nam se sviđa kod Maylene je ovdje, uz dodatak da je album bolji od prošlog jer baš svaka pjesma ima bar jedan odličan i poseban dio. Nije to ni novo, ni nešto originalno, ali spojiti Slayerovu raspižđenost i južnjački 'honky' pristup Lynyrd Skynyrda opet im je uspjelo. Odmah nije teško pogoditi da će se sljedeći album zvati "IV", a neka bude barem jednako fora kao ovaj. Bit će super!
