Aktualno

Nova prekrasna večer uz riječke The Beatlese

13.12.2009. @ 19:07 Muzika. hr

Već nekoliko godina zaredom, jedan dan u drugom tjednu prosinca za mene je rezerviran mjesecima unaprijed. Ni bolesti ili besparice me ne mogu spriječiti da odem na tradicionalni godišnji koncert dragih zagrebačkih gostiju iz Rijeke, The Beatles Revival Banda, kako bismo se svi zajedno prisjetili glazbe druge najbolje engleske grupe.

Prva je, kažu Englezi, ona grupa sa SAD-om, Alžirom i Slovenijom na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2010.

Priča oko benda započinje još sad već davne 1994. godine u Rijeci, kada grupu osnivaju Erik Malnar i Alen Širola, danas nam najpoznatiji po zalaganju u grupi Belfast Food koja u to vrijeme još nije postojala pod tim imenom. Danas Belfast Food ima popriličnu popularnost na našim prostorima, a The Beatles Revival Band je ostao dečkima kao side-project iz čiste zaljubljenosti u jednu grupu i njihovu glazbu. U međuvremenu je Alen prestao svirati, ali Belfast Food je svejedno zastupljen s dva člana, bubnjar Marka Jurića se naknadno pridružio grupi.

Koncerti u KSET-u su redovito rasprodani, te su i ove godine mnogi nažalost ostali ispred kluba bez ulaznice. Rješenje bi možda bilo preseljenje koncerta u veći prostor (lošija opcija) ili da dečke vidimo ipak češće od jednom godišnje u KSET-u (skoro pa savršena opcija).

Pred publikom se prvi pojavio nenajavljeni gost, Ivan Petranović iz grupe Sebastian Doe. Samo s akustičnom gitarom te bez pratnje benda izveo je "I've Just Seen a Face" The Beatlesa te "Jealous Guy" iz Lennonove solo pjesmarice. Izvedbe su bile takve da samo možemo reći kako je velika šteta što nije počeo prije sa svirkom te što je imao vremena da odsvira samo dvije stvari.

The Beatles Revival Band je započeo koncert po kronološkom redoslijedu, te odmah isporučuje plejadu omiljenih pjesama diskografa velike četvorke, koje su im zaradile milijune funti ranih šezdesetih. "Love Me Do", "From Me To You" i "Please Please Me" su zvučale gotovo savršeno, dinamično i razigrano a opet vrlo čvrsto i uigrano u istom trenutku.

Mnogi su tada pomislili zajedno sa mnom - ovo zvuči bolje od originala. Naravno, isto vrijedi i za ostale pjesme iz kategorije 'stvari koje svi znaju' poput "A Hard Day's Night", "She Loves You" ili "Help!".

Najsporniji dio koncerta se sastojao u odluci benda da izvede kompletan album "Rubber Soul". Taj album ima izuzetnu i čak prijelomnu važnost u diskografiji grupe, jer s njim se The Beatlesi polagano opraštaju od etikete uredno počešljanih klinaca u odijelima s hordom podivljalih tinejdžerki ispred sebe te počinju sa sve hrabrijim eksperimentima u studiju i općenito ispočetka definiraju sami sebe kao bend.

U roku godinu dana od izdavanja tog albuma, The Beatles održavaju i svoj zadnji koncert u karijeri. Koliko je mudro izvesti jedan takav album, lišen njihovih karakterističnih mega-hitova na ovakvoj rock veselici je druga stvar. Iako će prosječni poznavatelj diskografije The Beatlesa gotovo pa sigurno prepoznati "Drive My Car" ili "In My Life", vjerojatno će manjina zapjevati s bendom na "Think For Yourself" ili "I'm Looking Through You". Dečki su zaista odsvirali cijeli album, kao i sve ostalo za 5+, no pod cijenu da je koncert malo izgubio na atmosferi u tim trenucima.

Specijalni gost je bio Neno Belan, kojem se i veliki dio diskografije zasniva na ostavštini The Beatlesa, naročito onoj starijoj. Sa zvijezdama večeri je izveo "And I Love Her", "Misery", "Eight Days a Week" te "I Saw Her Standing There", ovaj put samo s mikrofonom bez svog karakterističnog crvenog Gibsona. Na Neni je bilo vidljivo da ovaj kratki nastup odrađuje s velikim guštom, kao uostalom i sve druge svoje nastupe.

Regularni dio koncerta je završio puno prerano za sve u publici, iako se trajanjem približio dva sata. S jednim od najglasnijih 'Hoćemo još!' dozivanja koje sam čuo u svojoj 'koncertnoj povijesti', bend je bio prisiljen doći natrag na bis.

Unatoč tome što je nakon prvog bisa već puštena glazba s razglasa, dozivanje nije prestajalo te su se dečki morali još jednom vratiti i napraviti veliko finale s "Hey Jude". Ovaj put po završetku, upaljena su sva svjetla kako bi prisutnima dali do znanja da zaista više neće biti iduće pjesme.

Što se tiče najnezahvalnije teme, izbora odsviranih pjesama, konsenzus će vjerojatno biti teško postići. Dok je meni malo zasmetao preveliki naglasak na ranu fazu, igranje na sigurno i nedostatak nekih mojih osobnih favorita poput "Happiness is a Warm Gun" , "While My Guitar Gently Weeps" ili "Here Comes the Sun", kolega pokraj mene je negodovao što nije čuo "Let It Be" ili meni omraženu "Yellow Submarine", a umjesto toga je čuo neke opskurne pjesme s "Rubber Soula". Sve ukuse je zaista nemoguće zadovoljiti.

Do iduće godine ćemo rogoboriti o tome što nije odsvirano, a dečkima iz The Beatles Revival Banda ide samo veliko hvala za jednu prekrasnu večer.

tekst & foto: Adrian Špoljar

Izvještaji