Recenzije

Neumorni bard

7.12.2009. @ 15:05 Zoran Tučkar

Već je 40 godina zagarantirano da će ime Johna Mayalla bili zlatnim slovima upisano u knjigu bluesa. Čovjek je djelovanjem u bendu Bluesbreakers, kako drugačije reći, odgojio generacije muzičara koji su žarili i palili britanskom rock scenom šezdesetih i sedamdesetih godina: Eric Clapton, Peter Green (Fleetwood Mac), Jack Bruce (Cream), Mick Taylor (najkompetentniji gitarist kojeg su The Rolling Stones imali) i drugi manje znani, ali vrlo kvalitetni muzičari.

U 76. godini života, s puno toga iza sebe, Mayall ne odustaje, izdaje album pun njemu toliko dragog zvuka, bluesom inficiranih gitara, klavijatura, i drugih instrumenata. Možda je najupečatljivija usna harmonika koja producira nevjerojatno emotivne dionice, dok ostatak albuma zvuči kao da je napravljen sa starim prijateljima (i vjerojatno jest) koji komuniciraju instrumentima, a oni kažu pak da im je drago da se opet vide.

U 54 minute smjestilo se 11 pjesama, što će reći da svaka pjesma traje skoro 5 minuta. Tako je to kad se društvo nađe pa si daju malo oduška.

Ploču otvara "Nothing To Do With Love" i nalazimo sjajan vokal, uobičajeno izvrstan bend, a onda ekipa krene malo u jam session, što uglavnom otupi fokus pjesme. Od slične boljke pate i iduće stvari na albumu, no vjerujem da je Mayallu bilo žao skraćivati pjesme ili prekidati kolege i prijatelje glazbenike u stvaranju zanimljivih, iako za pjesmu ne toliko bitnih instrumentalističkih dionica.

"Number's Down" i "The Good Old Rockin' Blues" ističu se kao ponajbolje pjesme na albumu i, realno gledano, nema nekog velikog promašaja. Jednom riječju album nazvan "Tough" pokazuje koliko je Mayall ostao čvrst u svojim principima i koliko se to na kraju isplati.

Iskusni Mayall, topli jam sessioni i druželjubivi muzičari su načinili ugodnu, ali ne i iznimnu ploču koja će sve Mayallove fanove podsjetiti o kakvom je bardu riječ. Veći dio publike (naročito onaj koji malo ozbiljnije doživljava glazbu) svakako se treba susresti s ovim umjetnikom, no za prvi sudar s Mayallom ipak preporučam njegove antologijske ploče iz šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Albumi