Recenzije

Supergrupa bez superoriginalnog zvuka

14.12.2009. @ 13:07 Siniša Miklaužić

Evo jednog naizgled jednostavnog pitanja... Što se dobije kada se ujedine Led Zeppelin, Queens of the Stone Age, Foo Fighters, Nirvana, Probot, Scream, Kyuss, Eagles of Death Metal, te još povremeno, za live potrebe, What Is This? i Eleven? Mislim da je odgovor vrlo jasan, nova rock supergrupa.

Poznato je da su od ranije dobrica svjetskog rocka Dave Grohl i gorostas Josh Homme dobri prijatelji, a još bolji glazbenici što su i više puta dokazali u svojim bendovima i projektima; i ranije su znali zajedno svirati, a najupečatljiviji rezultat im je album "Songs For The Deaf". Pridružili su si i legendarnog 'zeppelina' John Paul Jonesa i to je bilo to.

Još daleke 2005. Dave je najavio ovaj projekt jer mu se svidjela ideja da radi s takvim veličinama na nečem novom i zanimljivom. Malo po malo, vrijeme je prolazilo, regularni bendovi su odlazili u smiraj i krenulo se punom parom na album istog imena kao i bend "Them Crooked Vultures".

Medijski su dobili značajan prostor u proteklim mjesecima jer su svi iščekivali što će biti, a prave informacije, odnosno pjesme su dolazile na kapaljku. Ipak, Hommeova žena Brody Dalle (The Distillers, Spinnerette...) ljetos je najavila odličan i moćan album što se konačno i dogodilo nedavno.

Zvukovno, "Them Crooked Vultures" je najlakše opisati kao neki novi album Queen Of The Stone Age koji je obogaćen Led Zeppelinskim melodijama i gromoglasnim suzvučjem, te Foo Fighterskom britkošću i žestinom, drugim riječima, svatko je iz svojeg originalnog benda uzeo ono najbolje te prenio u novi, što je za rezultat donijelo 66 minuta pravog rockanja.

Vidi se da skup ovih genijalaca drži do svoje reputacije pa ni cijelu produkciju nisu htjeli prepustiti nikom drugom, nego su se sami time poigrali. To bih nazvao malim problemom jer, iako svatko ima producentskog potencijala, tako su imali i velike podbačaje, a ovo je ipak previše karakteristično obojano Hommeovim zvukom s Jonesovim psihodeličnim izletima, tako da me u tom pogledu nisu ničim iznenadili, sve je podosta jasno tko je što radio zbog čega mi nedostaje faktor iznenađenja koji bi dodatno izdignuo album.

Od uvodne "No One Loves Me & Neither Do I" koja se lagano rola osjeća se taj zvuk QOTSA kojeg se ne rješavaju do kraja albuma. Interesantnih glazbenih ideja ima napretek, riffovi često melju sve pred sobom, što dokazuju singlovi "Mind Eraser, No Chaser" i "New Fang", od kojih prvospomenuta zvuči kao Foo Fightersi od prije nekoliko albuma, dok je drugospomenuta zabrijana debelo u '70-e. s velikom primjesom '90-ih.

Kako album odmiče, tako dolazimo do svojevrsnog rasta zvuka, sve postaje prilično moćno, energično, dinamično, ali i u nekim trenucima previše eksperimentalno i psihodelično u čemu se nisu najbolje snašli. Najbolji primjer za to bi bila osmominutna "Warsaw Or The First Breath You Take After You Give Up" koja nakon tek nekoliko minuta postaje užasno dosadna, tako da vjerujem da ju malo tko može odslušati u cijelosti... Sva sreća da takvih momenata ima malo, da su iznimke, a ne pravilo albuma.

Prvijenac ove trojke je vrlo dobar, ali nije pružio ništa novog što dosad već nismo čuli, šteta je što se više nisu poigrali u traženju zvuka Them Crooked Vulturesa, nego su uzeli copy/paste metodu i napravili album kakav se i očekivao, miks Queen of the Stone Agea, Foo Fightersa i Led Zeppelina. Svaki spomenuti bend je velik bend, svaki je obilježio glazbenu povijest, neki od njih nisu rekli još svoju posljednju riječ, pa se nadam da neće niti Them Crooked Vultures te da će na sljedećem albumu/albumima pružiti još više zabave i raznolikosti, iako je i ovako probojno i skladno.

Albumi