Aktualno

Teofanija karizmatičnog frontmena

25.11.2009. @ 21:33 Lana Bunjevac

Dvije godine nakon svog prvog koncerta u Zagrebu, Wovenhand (koji se tada još zvao Woven Hand), ponovo su se 'ukazali' u Teatru &TD, a iako mi se nije ukazao bog, ne mogu poreći da je prisustvovanje jednom ovako neobičnom koncertu bilo zanimljivo glazbeno iskustvo.

Pridjev 'neobičan' ovaj bend zaslužuje prvenstveno zahvaljujući svom frontmenu - David Eugene Edwards od rođenja je bio odgajan u strogom religijskom duhu (djed mu je bio nazarenski propovjednik), a svoju vjersku filozofiju uspio je prenijeti i na oba svoja benda - 16 Horsepower nakon čijeg gašenja pokreće Wovenhand, ispočetka solo-projekt koji je kasnije evoluirao u bend.

Upravo ovom gospodinu iz Colorada i njegovom prvom bendu Denver Gentlemen pripisuju se zasluge za stvaranje stila pod imenom gothic-americana, koji ujedinjuje žanrove tradicionalnog bluegrassa, folka, bluesa i gospela s tjeskobnim, počesto i tragičnim stihovima inspiriranim religijom, a preteča su mu Hank Williams, Green On Red, The Gun Club, The Dream Syndicate... Dodajte tome i dozu mističnosti te - u ovom slučaju i religiozne fanatičnosti - i dobit ćete otprilike uvid u muziku kakvu stvara Wovenhand, koji uz Edwardsa čine još Pascal Humbert na basu i Ordy Garrison na bubnjevima.

Koncert je otvoren pjesmom "White Bird" s 'kazališnog' albuma "Blush Music", a za razliku od prošlog koncerta, kada je sjedila i sva publika, ovoga puta sjedio je samo Edwards koji bi ustajao tek kada je gitaru trebalo zamijeniti banjom. Edwards je cijelo vrijeme djelovao kao da je u nekom transu, a kad nije imao poluzatvorene oči onda ih je izvrtao tako da su mu se vidjele očne duplje (što nije bio baš ugodan prizor za one koji su stajali dovoljno blizu stageu), ali je djelovao prilično vjerodostojno u svojim ritualima.

Osim facijalnih ekspresija često je i gestikulirao, a jedini put kada se tek nakratko 'prenuo' iz svog zanosa bilo je kada se tijekom jedne pjesme okrenuo bubnjaru koji je zasvirao pogrešnu notu - i zaista sam se pobojala da bi ga mogao izbaciti iz dvorane.

Dosta pjesama je sadržavalo i nekoliko improvizacijskih dijelova, npr. "Your Russia", dok je uvod u "Beautiful Axe" bila recitacija na nekom jeziku koji sigurno nije bio engleski (mogao bi biti kakav vedski ili hindi?) i za vrijeme koje je Edwards mahnito trzao lijevom nogom.

U dva navrata Edwards je ostao sam na stageu; prvi puta kada je na banjou izveo obradu Boba Dylana "As I Went Out One Morning", a drugi puta na samom kraju koncerta, također uz banjo i "Whistling Girl". Najbolji dojam ipak je ostavila "Winter Shaker" s albuma "Mosaic", mračnog, liturgijskog prizvuka, dok je u nedostatku "Dirty Blue" čak i "Heart & Soul" - obrada Joy Division - na bisu zvučala kao hit - energično, glasno i baš kako i dolikuje zatvaranju koncerta, što se ne bi moglo reći i za 'molitvenu' "Horse Head Fiddle" 16 Horsepowera.

Uzalud su pojedinci iz publike izvikivali stvari koje su htjeli čuti, sumnjam da ih je Edwards u svom zanosu uopće čuo, a ono što mu malo zamjeram jest nedostatak komunikacije s publikom. Puna velika dvorana Teatra &TD to je definitivno zaslužila.

foto: Matej Grgić

Izvještaji