Aktualno
Bajaga i Instruktori - jedino to se zove euforija!
21.11.2009. @ 17:38
Legendarni Dražen zacijelo se široko osmjehivao sinoć, gledajući autentičnu gužvetinu što se pred njegovom dvoranom natiskivala još od šest popodne. Sve je uistinu podsjećalo na one famozne TV-snimke najboljih Ciboninih dana iz osamdesetih; jedino je vječno stremeća statua košarkaškog genija neumoljivo podsjećala da je čitava jedna epoha pošla i da vjerojatno ništa nije ostalo isto.
Dodatni razlog za paralelu, ali i još veću nostalgiju za vremenima kad je jedan fizički neatraktivan košarkaš poput, primjerice, Zorana Čuture mogao biti veća zvijezda u gradu od umjetno srcedrapateljnog Vlade Kalembera - da, i to je nekad bilo moguće! - ležao je i u činjenici što je baš nekako tih godina jedan od najvećih miljenika zagrebačke publike postao upravo Momčilo Bajagić, kojega je velikim dijelom obožavala ista ta publika što je vikendima hrlila vidjeti na koji će način Dražen, Zoran i ekipa demolirati protivnike.
Potonja činjenica je lako razumljiva: urbani auditorij još je otprije, kroz opus svepoznate Riblje čorbe, prepoznao glazbu mladog autora kao dio sebe - a obzirom da je tih godina Zagreb uistinu bio grad, i to više nego ikada prije (ali i poslije, barem za sada), činjenica da je Bajaga izašao iz sjene karizmatičnog Bore Đorđevića, da dolazi iz Beograda i da ima imidž gradskog frajera s etiketom koji će prvo kulerski pokupiti tri cure na tulumu a ujutro ih dopratiti kući i pritom uljudno pozdraviti njihove majke, mogla mu je biti samo plus.
I tako je i bilo, počevši od travnja te mitske '84., kada je prvi, na brzinu sklepani nastup Bajage i Instruktora u Kulušiću (zasluga briljantno vidovitog Dražena Vrdoljaka) odmah uspostavio silan afinitet između zemunskog rezidenta i grada na Savi.
Prošlo je dvadeset pet godina, po ovim geografskim širinama izbljuvao se rat, lijepe srednjoškolke što su tada otkidale na Bajagu postale su posttranzicijski sluđene mame u licemjerno nazvanim 'najboljim godinama' i što nam je od svega ostalo?
Odgovor je iznenađujuće jednostavan: pa, upravo taj isti, silni afinitet! Vaš novinar stavio bi ruku u vatru da su glazbenici koji su se sinoć popeli na binu možda eventualno priželjkivali, ali nipošto i očekivali, do te mjere fantastično ozračje za proslavu srebrne obljetnice Bajagine solističke karijere!
Publika je od prve minute i Bajaginog usamljenog izlaska na pozornicu pala u euforiju koja je na momente graničila s histerijom, nikada se ne spuštajući ispod razine frenetičnog odaziva bendu na pozornici. Stvar je vjerojatno bila i u tome što su Instruktori istrčali u ekipi vrlo bliskoj izvornoj varijanti, a ne treba zaboraviti i da su Milenković, Cvetković i Lokner također bili miljenici (osobito ženskog dijela) fanova.
No, ne bi se smjelo pojednostavniti stvari i svesti formulu sinoćnje alkemije na to da je Bajaga svojim frajerskim gardom i dubokim glasom oduvijek bio ljubimac žena, a da je njih u sinoćnjoj populaciji bilo više od pedeset posto. Premda su obje tvrdnje točne, one ni izdaleka ne mogu objasniti apsolutno fanatičan, rijetko uzbudljiv rapport baš čitave dvorane na doslovno svaki potez benda, zbog kojeg je i Bajagina gošća, beogradska pjevačica Aleksandra Kovač usred koncerta pokupila ovacije vrlo dobrom r'n'b izvedbom "Poljubi me", a čak je i (suviše) polagano otvaranje večeri s "Otkada tebe volim" zvučalo sasvim himnično.
Nakon nje Bajaga je najavio proslavu godišnjice, sjetivši se kako je prije 25 godina skrpani bend u Kulušiću jedva znao odsvirati "Berlin", čija je angažirana, nabrijana izvedba sa žestokim synthovima Saše Loknera optimalno podigla temperaturu i stvorila očekivanja da bi svirka mogla inzistirati na starijem repertoaru, što je Bajagu i zacementirao u nevelikoj galeriji jugoslavenskih superstarova.
To se, ipak, nije dogodilo. Instruktori pojačani odličnim Davorom Rodikom su kroz koncert odsvirali čitavu "Prodavnicu tajni", najkomercijalniji vinil grupe (što je, očekivano, naišlo na najburniji odaziv publike), ali i solidnu kvotu poznatijih skladbi iz devedesetih. Potonji dio repertoara - "Kap po kap", "Grad", "Jedino to se zove ljubav", "Bežiš od mene, ljubavi" (napravljena za, i u nas iznimno popularnu, seriju "Vratiće se rode") ili "Lepa Janja" - podosta su deteriorale dinamiku i tempo za koji je publika, očito, bila i više nego spremna.
Da je Bajaga nakon "Berlina" umjesto "Grada" odsvirao, primjerice, "Francusku ljubavnu revoluciju" ili "Pilule za li-lu-le", pa nastavio još stvar-dvije u žešćem stilu, dvorana bi doslovno odletjela u zrak i koncert bi zacijelo ispao za čistu desetku.
Ovako je prvi dio koncerta ispao podosta nostalgično razblažen, s jedinim pravim vrhuncem u sporoj, ali sablasnoj izvedbi "Rimljana", (gdje smo se podsjetili kako ima sve više keruma, a sve manje građana) te vrlo dobroj, pumpajućoj varijanti "Tišine". Srećom, fascinantna energija publike uvijek je nepogrešivo vraćala stvari u pravu atmosferu.
Ali, Bajaga je, svim proteklim godinama uprkos, u duši jedan od najistinskih jugoslavenskih rockera. Baš je njegov duh, preko odličnih "Nemoj srećo, nemoj danas" i "Dva dinara, druže" donio prvi pravi rock-senzibilitet u domaću glazbu - a da mu rolanje ipak od svega daleko najbolje leži, pokazala je prvo kulerska izvedba neočekivane "Marlene", kao uvod u apsolutnu žižu svirke, gdje se sastavu pridružio neprežaljeni razmetni sin Dejan Cukić. S njim je bend otprašio najbolje izvedbe najboljih stvari: "Male slonove", potom razvaljujući rock-rap "Jahači magle", "Sa druge strane jastuka" i "Ti se ljubiš na tako dobar način" s odličnim Bajaginim, prljavim ritam-gitarskim radom.
Stoga je završetak s "Plavim safirom" bio ponešto predvidljiv i 'jeftiniji', iako je bend dobro vukao na Petera Gabriela. Superiorna dva bisa, gdje su stari rockeri dobili kako ultimativni koncertni favorit "220 u voltima" tako i "Samo nam je ljubav potrebna", a oni romantičniji "Ruski voz" i "Zažmuri", ostavili su publiku u još boljem raspoloženju od ionako fantastičnog s kojim je dočekala grupu.
Nakon svega, jasno je da je još uvijek na snazi varijanta po kojoj se Zagreb i Bajaga vole javno, da parafraziramo vječnu Dedićevu konstrukciju. Sumnjamo, međutim, da je i on sam očekivao kako će njegov neobavezni, ali silno suptilni pop-rock izazvati erupciju oduševljenja kakva se sinoć odigrala u Draženovom domu. Pada nam na pamet da Beograd na sličan način sve ove godine dočekuje Rundeka.
Možda uistinu nitko nije prorok u svom selu - no, pomisao da ovakva glazba može i četvrt stoljeća kasnije, dvije večeri za redom napuniti košarkašku dvoranu, daje razloga za optimistično razmišljanje kako možda ipak još uvijek nije sve otišlo nepovratno kvragu.
Set lista:
1. Otkada tebe volim
2. Berlin
3. Grad
4. Verujem, ne verujem
5. Godine prolaze
6. Rimljani
7. Jedino to se zove ljubav
8. Kap po kap
9. Tišina
10. Poljubi me (feat. Aleksandra Kovač)
11. Život je nekad siv, nekad žut
12. Vesela pesma
13. Bežiš od mene, ljubavi
14. Na vrhovima prstiju
15. Marlena
16. Mali slonovi (s Dejanom Cukićem)
17. Jahači magle (s Dejanom Cukićem)
18. Sa druge strane jastuka
19. Ti se ljubiš na tako dobar način
20. Plavi safir
- prvi bis -
21. Ruski voz
22. Tamara
23. Moji drugovi
- drugi bis -
24. 220 u voltima
25. Zažmuri
26.Samo nam je ljubav potrebna
foto: Ivica Drusany
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
