Aktualno
Winter ne svira blues, on ga diše!
20.11.2009. @ 10:14
Johnny Winter
| Datum i vrijeme: | četvrtak, 19.11.2009. 20:00 |
| Mjesto održavanja: | Boogaloo Club - velika dvorana, Zagreb |
| Cijena ulaznice: | 180 Kn |
"Johnny, Johnny" orilo se zagrebačkim Boogaloo Clubom 19. studenog oko 21:30 kada se predviđao početak nastupa teksaškog blues teškaša Johnnya Wintera i pratećeg mu benda. I mora se priznati da je jedini Johnny kojem bi se glasnije klicalo onaj Štulić iz okolice Utrechta.
Značajan doprinos zagrijavanju atmosfere dali su kantautor Ivan Vragolovich i grupa Nebo & the Downstrokes. Na scenu je došao prvo Vragolovich koji je one man band i uz pratnju akustične gitare, usne harmonike te šarmantnog udaranja nogom o pod (koje je bilo ozvučeno) pružio tehnički korektan nastup, pun ekspresivnih elemenata. Vragolovicha svakako treba pogledati, prije nego pobjegne u Ameriku u potrazi za svjetskom slavom.
Bend sastavljen od 4 člana (bubanj, bas, klavijature i gitara) nazvan Nebo & the Downstrokes bio je sljedeći i donio žešće izvedbe. Oni su bili skroz elektrificirani i u skladu s tim izvodili skladbe kojima je ključni element pod slovom B.
B kao blues, i to onaj žešći, iako su imali i jednu baladu koja se u taj, inače nabrijan set sasvim dobro uklopila. Njima se na nekim pjesmama pridružio vokalist te su publici podarili i nekoliko autorskih stvari koje zvuče vrlo zanimljivo.
Johnny Winter jedva hoda, na scenu su ga doveli u pratnji, zatim je sjeo na stolac, uzeo gitaru i - otvorili su mu se horizonti. Winter ne svira blues, on ga diše. U 78 minuta publika je mogla upoznati njegovo viđenje tog žanra, pogotovo kroz poznatije stvari kao što su "Red House" (posveta talentiranom Jamesu Marshallu koji se prezivao Hendrix), "It's All Over Now" (koju su proslavili Stonesi, Ry Cooder i Rod Stewart) ili "Highway 61".
Potonja je zvučala kao bučni nihilistički pakao, energičnije od najbržeg speed metala ili techna: tijekom izvođenja "Highway 61" dotični su žanrovi izgledali poput kakve balade Backstreet Boysa, a zvonjava te reske mase zvuka nije prestajala još dugo nakon što je koncert bio gotov.
Poseban spomen zaslužuju Winterovi prateći glazbenici, koji se snalaze u najneobičnijim ritmičnim mjerama, bubnjar Vito Liuzzi ima sjajan glas, a i velik je showman. Basist Scott Spray je solidan, kao i svi basisti pomalo u drugom planu, no potegne kompliciraniju dionicu 'samo tako'. Gitarist Paul Nelson se gotovo telepatski razumije s Winterom, njihova 'kemija' je opipljiva te sjajno ispravlja eventualne nesavršenosti u svirci.
U globalu, bio je to koncert u kojem su Winter i bend s lakoćom održali visok standard svirke. Iako narušenog zdravlja, Winter je sačuvao sve svoje glazbene instinkte koji mu pomažu da i u nekim trenucima smanjene izvođačke inspiracije publici pruži dobru zabavu.
foto: Marko Vukušić & Zoran Tučkar
