Recenzije

Vječna ljubav čovjeka i stroja

18.11.2009. @ 19:00 Zoran Tučkar

Ako izuzmemo lokacije po kojima su gazile čizme čike Džugašvilija i Franca, od svih mjesta u Europi nakon Drugog svjetskog rata, vjerojatno najdepresivniji ambijent za odrastanje bila je poratna Njemačka. Rođeni neposredno nakon suicida soboslikara Adolfa 1945. suočavali su se s nimalo bajnom hipotekom recentne prošlosti, osjećajem krivnje starijih generacija zbog odgovornosti za užase rata.

Umjetnici su stoga bili usmjereni na stvaranje vizija budućnosti i zaobilazili su išta što bi podsjećalo na prošlost. U takav kontekst su se uklopili i mladići iz Düsseldorfa, studenti konzervatorija i ljubitelji progresivne muzike Ralf Hütter i Florian Schneider, koji su i osnovali grupu Kraftwerk (što znači, u slobodnijem prijevodu, elektrana).

Za razliku od ostalih izvođača koji su pjevali uglavnom o odnosima čovjeka i žene (povremeno bi pokoji country muzičar zatulio o odnosu čovjeka i psa ili čovjeka i pištolja), Kraftwerk su se u svojim skladbama bavili odnosom čovjeka i stroja: s jedne strane oduševljavalo bi ih kako mehanički sustav može pomagati čovjeku i donositi mu užitak i slobodu, a s druge bi se bavili 'tamnijom' stranom dehumanizacije, strahom od radioaktivnosti i zloupotrebe bešćutnih strojeva.

Objašnjavanje glazbe Kraftwerka kao nečeg što se bavi odnosom čovjeka i stroja samo je djelomično točno: u cijeloj priči o njima podjednako je važan i osjećaj slobode koji se manifestira kroz kretanje, bilo ono automobilom ("Autobahn"), vlakom ("Trans Europe Express") ili biciklom ("Tour de France Soundtracks").

Kada govorimo o radu grupe Kraftwerk, treba spomenuti i ulogu računala, synthesizera, vocodera, ritam mašina i ostalih čuda tehnike: neka od tih glazbala su Schneider, Hütter te perkusionisti Karl Bartos i Wolfgang Flür doslovno izmislili i proizveli su svom studiju Kling Klang, druge su koristili na neuobičajen način, dok su konvencionalne instrumente 'propuštali' kroz razne miksete, distorzije, konzole, i slično.

U ovom nas kompletu očekuju 8 kompaktnih diskova na kojima je 8 studijskih albuma iz ere 1974.-2003., friško remasteriranih. Prva tri albuma, "Kraftwerk 1", "Kraftwerk 2", te "Ralf und Florian" pojavit će se nešto kasnije također u remasteriranom izdanju.

Zlatno doba grupe Kraftwerk počelo je izdanjem albuma "Autobahn" (u prijevodu autocesta), te istoimenog singla u skraćenoj verziji. "Autobahn" je označio prekretnicu u dotadašnjem radu grupe: dotad su se Ralf, Florian i drugovi oslanjali na kompleksne, 'progresivne' kompozicije u kojima su bile složene melodije, na "Autobahnu" je nemoguće ne primijetiti mnogo značajniju ulogu ritma.

Publika je tu promjenu pozdravila toplim pljeskom, tako da je album "Autobahn" ušao u Top 10 s obje strane Atlantika. Na tadašnjoj A-strani longplejke kompletan prostor je pojela integralna verzija naslovne pjesme, dok bi se na B-strani stiskale preostale četiri stvari. U odnosu na prethodne albume zvuk postaje pitak, himnični glazbeni motivi se ponavljaju poput mantre, što doprinosi meditativnom doživljavanju skladbi.

"Radioactivity" je možda najtmurniji album četvorke iz Düsseldorfa. Sporiji ritmovi i mnogo zavijanja alarma dočaravaju anksiozno i paranoično raspoloženje. Ipak je radioaktivnost bez boje, okusa i mirisa, a prodire kroz sve živo. Naslovna pjesma spada među njihove najpoznatije stvari, a ostatak albuma je također na vrlo visokoj razini.

"Radioactivity" je posebna ploča Kraftwerka i po tome što ima niz kratkih jednoipolminutnih pjesama (jesu li to uopće pjesme ili samo interludiji?) koje povezuju koncept. Tuga baš i nije najdraže raspoloženje düsseldorfskih električara, tako da pažljivije uho može primijetiti povremeni izostanak inspiracije, koje se pokušava prekriti na momente vrlo iritantnim zavijanjem. Uz naslovnu pjesmu, vrhunci ploče su "Airwaves" i "Ohm, Sweet Ohm".

"Trans Europe Express" možda je njihovo najzrelije djelo, koje objedinjuje radost kretanja "Autobahna" i svijest o mogućim posljedicama koja je pokazana na albumu "Radioactivity". 'Radnja' albuma "Trans Europe Express" zbiva se u vlaku. 'Ponavljanje je majka znanja' jedna je od poslovica koje smo svi zapamtili, nije ni čudo s obzirom na to koliko su nam je puta ponovili. Ovdje ta ista poslovica dobiva novi smisao: 'Ponavljanje je majka dojma'.

Repetitivne glazbene strukture dočaravaju stroj, koji svojom konstrukcijom omogućava čovjeku da se kreće brže i dalje te da na taj način još više uživa u slobodi. U naslovnoj pjesmi Ralf, Florian te udaraljkaši Wolfgang Flür i Karl Bartos pozdravljaju svoje slavne fanove, tankog bijelog vojvodu Davida Bowiea i compadrea mu Iggy Popa.

Remastering ovih diskova je učinio svoje i to je najvidljivije na "Trans Europe Express": vokali nisu toliko agresivni kao na prethodnoj ediciji diskova, zvuk je 'topliji' i prirodniji (što god to značilo, kad je većina dionica ionako odsvirana na synthovima).

Objavljen samo godinu dana nakon sjajnog "Trance Europe Express", "Man-Machine" označava skok prema, uvjetno rečeno, pop i soulu. Melodije postaju popičnije i zavodljivije, što nekako korelira s većim autorskim udjelom Karla Bartosa. "The Robots", "The Model" i "Neon Lights" se izdvajaju kao favoriti među publikom, treba izdvojiti i naslovnu pjesmu, koja će postati neizostavna na njihovim koncertima, a "Spacelab" je 'tihi favorit'.

Rezultat je ploča koja je tek za nijansu (ili je to stvar ukusa?) slabija od "Trans Europe Express" i kojoj je glavni adut ispoliran zvuk koji utire put čitavoj generaciji električara koji vole synthove i ritam mašine.

"Computerworld" je izdan tri godine nakon "Man-Machine", što će reći 1981., nekako u vrijeme predstavljanja prvog PC-a. Manjak inspiracije se kompenzirao kratkoćom albuma (7 pjesama u jedva 35 minuta), no sama glazba zadržava visok nivo umjetničke vrijednosti postavljen prijašnjim pločama. I dalje se istražuje područje elektroničke glazbe i soula, pjesma "Pocket Calculator" donosi ekscentrične, premda beskrajno zanimljive dionice.

Izostanak nadahnuća je mnogo uočljiviji na izdanjima koja kronološki slijede "Computer World": "Techno Pop" i "The Mix" svaki na svoj način obilježavaju oskudicu inspiracije među članovima grupe: objavljen pod imenom "Electric Cafe", "Techno Pop" donosi minimalistički pristup, ali tijekom slušanja ove ploče previše puta dobiva se dojam da joj nešto fali. Zvuk je sirov, grub, mehanički, hladan i ne izaziva nikakve emocije ili još gore, nikakav dojam.

"The Mix" je kolekcija najpoznatijih hitova grupe u remiksiranom izdanju. Nova izdanja starih stvari ne plijene pažnju nekim novitetima, ali korektno podsjećaju na slojevitost i kompleksnost opusa grupe, koja je stekla slavu albumima izdanima u periodu 1974.-1981., uz prinos s "Techno Popa", odnosno, "Electric Cafea".

"Tour de France Soundtracks" zvuči točno kao rad talentiranih studenata s njihovim mentorima. Pomalo je nepristojno da se tek sada spominju sve grupe na koje je Kraftwerk izvršio svoj utjecaj, ali dovoljno je reći da je grupa Kraftwerk dugo vremena bila država za sebe.

Tek u osamdesetima pojavila se masa grupa koji su svoj izričaj opisivali kao elektro-pop. Potom je u priču došao techno, te svi ostali podžanrovi elektroničke glazbe, a u svemu tome nezamjenjiv utjecaj ima grupa Krafterk.

"Tour de France Soundtracks" ujedinjuje stare motive kretanja i uživanja u slobodi te koncept tijela kao stroja te ga propuštaju kroz sve ono što je techno revolucija donijela u zadnjih 20 godina. Rezultat je vrlo dobar album koji prikazuje kako godine rijetkog izdavanja nove glazbe (od 1986. do 2003. izdan je samo gore navedeni "The Mix" te nekoliko singlova) nisu bile i godine glazbene neaktivnosti.

Unatoč tome što se nekadašnji njihov zvuk može bez problema replicirati na malo boljem kućnom računalu, Kraftwerk i dalje zvuči futuristički, a novi remasteri dali su mogućnost da još jednom pročitamo davno pročitane knjige, ovaj put u primjerenijem fontu, luksuznijem pakiranju i s ljepšim papirom.

Albumi