Aktualno

Kad Billy The Kid zasvira u Terminatorovom gradu

6.11.2009. @ 14:54 Nikola Burčul

U srijedu, 4. studenog, u kazalištu Orpheum u Grazu koncert je održao Kris Kristofferson. U devedesetominutnom nastupu promovirao je novi album "Closer To The Bone" i prisjetio se brojnih hitova u svojoj dugačkoj i bogatoj karijeri.

Bez gotovo ikakve promidžbe, bez objave koncerta na svojoj službenoj stranici, bez pompe i velikih najava Kris Kristofferson je u srijedu došao u Graz. U sličnom tonu je protekla i njegova cjelokupna karijera; nikad se nije pretjerano nametao niti gurao dok je istodobno uspijevao napisati brojne pjesme koje su u izvedbi nekog drugog (Johnny Cash, Janis Joplin...) postajale svjetski hitovi. No, u srijedu, 4. studenog, došao je trenutak da te iste pjesme čujemo uživo u izvedbi samog autora.

Točno u 20 sati, dugačkim sigurnim koracima, odjeven u crnu košulju i iste takve hlače te smeđe kaubojske čizme, sam se na pozornicu malenog kazališta Orpheum (veličinom sličan zagrebačkom Kerempuhu) uspeo Kris Kristofferson.

Glazbenik/glumac u potpunosti sijede brade i kose na čijem se licu u obliku brojnih duboko urezanih bora uspijeva iščitati svaka od 73 proživljene godine života, oko vrata je zataknuo usnu harmoniku srebrne boje, a na lijevo rame objesio akustičnog Gibsona, opalio A-Dur te hrapavim baritonom promrmljao: "Ain't it kinda funny".

Tako je pjesmom "Closer To The Bone" započeo prvi, pedesetominutni dio koncerta ove country-pop-rock legende. Nakon naslovne pjesme novog albuma slijedila je "Shipwrecked In The 80's" iz koje je 'highwayman' izbacio onaj famozni h-mol, pjesmu zadržavajući u potpunosti u durskom tonalitetu, kao da je na samom početku htio kazati da u ovoj prohladnoj i kišnoj jesenskoj večeri nema mjesta za tužne, molske harme.

Koncert je nastavljen s "Darby's Castle", a gromoglasan očekivani aplauz izvođač je dobio na popularnoj "Me And Bobby McGee". Slijede "The Best Of All Possible Worlds", "Here Comes That Rainbow Again", "Jesus Was The Capricorn", "Help Me Make It Throught The Night", "Casey's Last Ride", "Love Don't Live Here Anymore","They Killed Him" te "Loving Her Was Easier".

Kraj prvog dijela koncerta su obilježile "Broken Freedom Song", "Nobody Wins", "From Here To Forever" te "The Pilgrim Chapter 33". Nakon dvadesetominutne pauze nastup je nastavljen s "Come Sundown", "Just The Other Side Of Nowhere", "Jody And The Kid", "To Beat The Devil", "The Promise", "Final Attraction", "Sunday Morning Coming Down", "The Silver Tongued Devil And I" te "For The Good Times" nakon koje je ovaj 'kauboj' napustio pozornicu.

Na istu se vratio na bis za koji je izveo "Moment Of Forever" te "Please Don't Tell Me How The Story Ends" nakon kojih je zahvalio svim posjetiteljima, rukovao se sa sretnicima iz prvih redova, potpisao nekoliko autograma te pokupio nekoliko buketa cvijeća i definitivno napustio pozornicu.

S glazbene strane, koncert Kris Kristoffersona u Grazu je bio daleko od savršenog te bliže prosječnom a u nekim trenucima i ispodprosječnom. Glazbenik griješi u sviranju gitare, zaboravlja promijeniti usnu harmoniku (u nekoliko pjesama), zaboravlja stihove (zbog čega je nakon nekoliko taktova i odustao od izvedbe "Sandiniste"). Njegov glas puca i ne uspijeva dosegnuti više tonove koje su neke pjesme zahtijevale, prehlađen je i kroz cijeli nastup ispuhuje nos...

No - sa strane ukupnog dojma - Kristofferson u Grazu je bio definicija rock'n'rolla te svega što taj uvriježeni pojam podrazumijeva. A on podrazumijeva - između ostalog - neispoliranost, spontanost i iskrenost, tj. sve što je Kristofferson te večeri ponudio. A njegovu spontanost i iskrenost usred svijeta gdje je sve, uključujući i brojne koncerte, izrežirano do najsitnijih detalja znala je prepoznati i publika Orpheuma koja je napustila koncert s velikim smiješkom na licu.

Na pozornici sam s gitarom i usnom harmonikom - kao što je to nekad radio Neil Young u Massey Hallu, kao što je to u Old Quarteru nekoć davno radio Townes Van Zandt - u srijedu navečer je u Grazu napravio Kristofferson.

Sebe nikad nije smatrao ni pjevačem ni sviračem, već samo jednostavnim čovjekom koji želi ispričati priču. A to je u Grazu i uspio, uspio je ispričati više od dvadeset priča dok je ujedno bio surovo realan (svoje pozne godine je prokomentirao s +old age is a bitch!'), samokritičan ('nadam se da će drugi dio koncerta biti bolji nego ovaj prvi') te humorističan ('platili ste ulaznicu da biste gledali jednog starca kako ispuhuje nos, ma odlično!').

Gitara njemu nije instrument izražavanja već jednostavno prateće glazbalo, a glas mu nikad nije bio jača strana. No, kao što je to za sebe još davno kazao Dave Gahan ('ja ne znam pjevati ali imam dušu') može se kazati i za Kristoffersona. A duša je važnija od glazbene perfekcije, instrumentalne virtuoznosti ili glasovnih opsega.

I također - kao što u jednoj pjesmi s novog albuma kaže sam Kristofferson - 'duša nikad ne umire'.

Izvještaji