Recenzije

Jutarnje druženje uz kavu i gitare...

6.11.2009. @ 08:03 Ivan Antunović

Iako su mnogi nemilice (i prije svega, nepravedno) skočili na Scarlett Johansson i njezin prvijenac "Anywhere I Lay My Head", naša neodoljiva starleta zapravo pokazuje više šarma nego što neki žele prihvatiti ili mogu podnijeti.

Johanssonova nije savršeno biće po pitanju glasa ali u njezinim uspavanim interpretacijama na solo prvijencu lijepi trenuci bespogovorno dominiraju a zbog kojih je taj prvi 'nesretni' pokušaj - unatoč jedva održivim glasovnim oktavama, izgubljenim u nekoj zlatnoj sredini između 'falša' i 'sluha' - koliko se god netko ne složio, jedno iskreno remek-djelce, koje će kroz izvjesno vrijeme na vrijednosti tek dobiti, samo ako zaboravimo na Scarlett isključivo kao 'uspavanu ljepoticu' s L'Oreal reklama ili filmskog platna.

Ako su u glazbenim vodama svoj cilj uspjele ili pokušale ostvariti jedna Nico, Leslie Winer ili Kate Moss, što i Scarlett svojim šarmom ne bi postala jedna časna iznimka za sebe?

Uspoređujući zvuk "Break Up" s "Anywhere I Lay My Head" - iako je to u suštini nepotrebno jer ovdje je Scarlett više u sporednoj ulozi pjevačice - njezin suradnički uradak s Peteom Yornom se ipak malo previše trudi zvučati 'cool'.

Indie (koji to definitivno više nije) očito još uvijek nudi adekvatan prostor u kojem se i komercijalno isplative ikone mogu afirmirati u 'nešto drugo' - a Scarlett Johansson je na njezinom konkretnijem debi-ostvarenju kulerština itekako uspjela jer "Anywhere I Lay My Head" nije isforsirana kolekcija 'defaultnih' džuboks-hitova, već jedan iskren, osobni - čak prigodno avangardan hommage kultnom Tomu Waitsu.

Međutim, dok i na novom albumu glazbenoj razradi prilaze s dosta opreza i strpljivosti, gdje je Yorn ponuđene strukture dosljedno prilagodio razini Scarlettinih vokalnih sposobnosti, dajući prednost njezinoj izražajnosti bez suvišnog utapanja u specijalne efekte, "Break Up" je još uvijek u podosta svojih primjera nekakvo traženje.

Diskretni elektronski uplivi u blues i folk primjerice u temi "Wear And Tear" spašavaju ovaj konkretni ulomak od neke propasti jer sama konstrukcija previše vuče na dosadnjikavu singer/songwriter uspavanku Jamesa Blunta i njemu sličnih. No na "I Don't Know What To Do" ta je nesretna propast evidentna - pjesmica nalik sceni gdje glavni protagonisti lutaju bespućima američke provincije u nadi da će pronaći smisao vlastitog postojanja, no to im na kraju i ne polazi za rukom. Rezultat je nešto sentimentalno, ali nažalost bez glave i repa.

"Search Your Heart" prolazi osjetno bolje i izdiže polagano ostatak albuma na jednu zadovoljavajuću razinu - u odnosu na energičniji, obećavajući uvod s "Relator", "Search Your Heart" gubi bitku, ali još uvijek odiše dinamikom koja bez problema uljepšava dan.

Slijedi jednako dosljedan nastavak s "Blackie's Dead" - pomalo predvidivih nota u refrenskom dijelu koje smo čuli negdje drugdje, ali još uvijek solidan glazbeni broj gdje Yorn uspješno kombinira 'zabavniji' rock-zvuk s opskurnijim glazbenim strukturama. Scarlettin prateći vokal se lijepo nadovezuje na cijelu strukturu pjesme. "Shampoo" ovdje također dostojno parira kao primjer uhu ugodnog 'lounge' koktela.

Pojednostavljena obrada pjesme Chrisa Bella - "I Am The Cosmos", predstavlja jedan mali izlet za sebe - uspavana ali dosljedna obrada koju ćete rado ponijeti sa sobom na duga putovanja i bez problema preslušavati nekoliko puta. Scarlett ovdje dostojno pozira u svojoj (ne)skrivenoj ljepoti. Slijedi "Clean" kao pristojan uspavani komadić glazbe i unatoč energičnijim pjesmama, glasi za ponajbolju temu s albuma. Nešto slabija ali ne i lošija, "Someday", dostojno zatvara cjelinu.

Generalno slušano, radi se o pristojnom albumu - međutim "Break Up" je 'prečist' i samim time prekonvencionalan - iako je možda to upravo ono što nam treba za promjenu. Daleko od učestalih eklektičnih zastranjenja u bijeli šum i distorziju.

Albumi