Recenzije

Jazz standardi otpjevani po tisućiti put

14.11.2009. @ 09:55 Siniša Miklaužić

Eksploatacija je jedna od najgorih stvari u svijetu glazbe jer se tako iskorištavaju mladi talenti unedogled. Svake godine dobivamo niz novih zvijezda koje podsjećaju na nešto od prije (trenutni nevjerojatni trend s novim 'Amycama'), a zapravo malo tko unosi nešto novo i zanimljivo u cijelu priču. Tu bih mogao ubrojiti i Renee Olstead.

Renee nije loša pjevačica, ima istančan jazz vokal koji se ritmično odlično poklapa sa glazbom koju pjeva, ali poanta albuma "Skylark" je da potpuno ništa ne nudi što nije već tisuću puta čuto, odsvirano i otpjevano.

Ne vidim pretjeranu razliku između ovog albuma ili nekog klasika od prije 20-30, možda i više godina, osim što je ovaj bolje i čišće produciran, a time se izgubila kabaretska atmosfera jazz diva koje su ranije izvodile te iste pjesme. Gotovo sve dionice su odsvirane skoro identično kao i originali, bez nekih značajnijih aranžmanskih odstupanja, što je i najbolji način da se osjeti jačina Reneeinog vokala, ali se tu izgubio dojam originalnosti i dobio dojam repetitivnosti.

Jazz glazba je prepuna improvizacija, orkestar je uvijek spreman na nova istraživanja, ali na "Skylarku" je bačen u drugi ili treći plan, kao da mu se nije dozvolilo da se razmaše u pravom svjetlu, jer tada bi se izgubili osjećaji koje nam pjevačica nudi na pladnju. Tek u rijetkim momentima se osjeća živost i raznolikost pratećeg benda kao što je to u pjesmi "Thanks For The Boogie Ride", ali tada podbacuje Renee pa ponovno ne dobivamo pravu sliku o njenim pravim mogućnostima.

Neke pjesme su previše stereotipizirane, neke su previše mlačno izvedene, a tek u ponekima doseže neki zlatni prosjek prerada što je vrlo malo i slabo. Znam, još je mlada, nije dovoljno jaka da više autorski preuzme stvar u svoje ruke, ali ima vremena i za to, jer ima tek 20 godina. S više energije i inspiracije, vjerujem da bi mogla postati nova Diana Krall, ali do tada treba proći još mnogo vremena i mukotrpnog rada.

Iznenađenja su uvijek dobrodošla što je najbolje napravila Norah Jones prije šest-sedam godina sa svojim prvijencem kada je ponovno popularizirala jazz i prebacila ga u pop mainstream. Od tada, Norah je izrasla u vrsnu zabavljačicu kojoj nije bed otići i u druge žanrovske odrednice da bi bolje ispričala vlastite priče, dok je Renee, barem zasad, više ograničena na jazz standarde koje ničim ne oplemenjuje u novo ruho.

Siguran sam da uživo ovaj materijal mnogo bolje zvuči nego ovako šturo na CD-u, ali kako mi je posao ocijeniti ovaj uradak, tako mu ne mogu dati visoku ocjenu. Sve je u redu, sve štima, ali ništa novog... Dobar vokal, dobre pjesme, ali bez znatiželje za istraživanjem i improviziranjem... Na svu sreću, Renee je još uvijek vrlo mlada i ima vremena autorski jače izrasti od nekoliko pjesama po albumu.

Albumi