Aktualno

Vatrena voda zapalila Dunav

20.10.2009. @ 17:16 Lana Bunjevac

Iako neki od najzanimljivijih koncerata tek predstoje (čitaj: Peter Murphy, Massive Attack, Mando Diao, Pet Shop Boys...), mislim da već sada mogu reći kako mi je subotnji koncert benda Firewater bio najbolji ovogodišnji događaj sezone. Mjesto radnje: klub A38 u Budimpešti, točnije na Dunavu.

A38 stari je ukrajinski teretni brod na Dunavu (punim imenom Artemovszk), od 2003. u pogonu za koncertna, ali i druga kulturna događanja, i jedan je od najvažnijih alternativnih koncertnih prostora Budimpešte te po mnogo čemu pandan našem KSET-u.

Osnovan u Brooklynu, Firewater je zapravo samo po 'mjestu rođenja' američki bend - u njemu naime sviraju dva Amerikanca, jedan Francuz, jedan Englez i dvoje Izraelaca, a šarolike su i glazbene odrednice koje ih opisuju: indie, world music, punk, cabaret, klezmer, jazz, swing, vodvilj... Bend je 1997. osnovao Tod Ashley, nekima možda poznatiji kao bivši basist Cop Shoot Cop. Godinu prije toga Cop Shoot Cop se raspao (prije toga su, u srpnju 1995., gostovali na terasi Jabuke), a ako niste bili na tom koncertu, možda pamtite njihove singlove "Room 429" i "10$ Bill" koje su čak puštali na MTV-u, dok je isti nešto i vrijedio.

S obzirom da su u toj prvoj postavi još bili i gitarist Duane Denison (danas svira s ponovo oformljenim The Jesus Lizard) i saksofonist Kurt Hofmann (ex-Jon Spencer Blues Explosion), s pravom možemo govoriti o Firewater kao o indie supergrupi, iako njihov glazbeni izričaj nimalo ne zvuči poput bendova iz kojeg dolaze njegovi osnivači.

Na samom početku jesenskog dijela turneje, Firewater su po prvi puta nastupili u Budimpešti, a s obzirom na činjenicu da se prateći članovi često izmjenjuju, jedina konstanta benda je već spomenuti pjevač/gitarist Tod A. Osim njega, od poznatijih imena tu su još francuski bubnjar Jean-Marc Butty (ex-PJ Harvey) te izraelska trombonistica s američkom adresom, Reut Regev.

Tod A. nastanjen je između Amerike i Indonezije, a nije mu stran ni 'nomadski' način života - naime, 2005. na nepoznato je vrijeme 'zamrznuo' bend te se otisnuo na put po Tajlandu, Indiji, Pakistanu i Turskoj, gdje su ga lokalne priče inspirirale za nastanak albuma "The Golden Hour" koji je na tim lokacijama sniman u razdoblju od 2005. do 2007. godine.

Moram naglasiti da je ovo bio jedan od rijetkih koncerata na kojem sam priželjkivala da sviraju što više novih, a ne, kao što to obično biva na koncertima, starih stvari. I nisu me razočarali - osim uvodne pjesme s prvog albuma "Get Off The Cross, We Need The Wood For The Fire" cijeli je koncert bio u znaku genijalnog novog albuma "The Golden Hour".

Počelo je s uvrnutom brojalicom "Borneo", između čijih veselih ritmova se krije ozbiljan tekst ("You know I don't wanna die for the price of oil"). Pjesmi su nedostajali zborski glasovi, no članovi benda to su nadoknadili zajedničkim pljeskanjem, a nisam se još ni snašla kada je Tod skočio sa stagea u publiku i 'odradio' jedan krug među ekipom.

Uslijedila je "Electric City", pjesma sporijeg ritma, koju je, kao i sljedeću "Some Kind Of Kindness", Tod snimao sa skupinom turskih glazbenika te je u obje prisutan prepoznatljiv turski melos, koji bi fino pristajao i na soundtrack filma Fatiha Akina "Crossing The Bridge - The Sound Of Istanbul".

Na akustičnoj "Banghra Bros" briljirao je vrlo simpatičan mlađi dečko iz Indije, kojem na žalost ne znam ime, na tradicionalnom banghra dhol bubnju koji se svira obješen oko vrata i koji je svojim bubnjarskim solom izmamio veliki pljesak. Ovdje moram spomenuti i odličnu Reut Regev, bez čijeg trombona bi većina pjesama bila nezamisliva, a ona je pak svoj najupečatljiviji solo imala na posljednjoj pjesmi regularnog dijela, "Weird To Be Back".

Ritam je ponovo usporila prekrasna "Six Forty Five", a dominaciju novih stvari prekinula je tek odlično tempirana "Get Out Of My Head", sa albuma "Psychopharmacology" iz 2001., u kojoj je Tod sa svojim pomalo promuklim glasom pokazao da mu je prva ljubav ipak punk-rock.

Ponajbolje nove stvari "Already Gone" i "Hey Clown" natjerale su na plesanje i one najnepokretljivije i mislim da sam upravo tada, dok se dvoje neobuzdanih Mađara ispred nas strastveno prepuštalo trenutku, a Tod svom žestinom u mikrofon izvikivao svoje prekrasne cinične stihove, shvatila koliko mi se ovaj bend uspio uvući pod kožu.

"Sad ste se sjetili praviti buku, gdje ste bili cijelo ovo vrijeme?" zagrmio je zadovoljno Tod nakon poziva publike i povratka na bis - koncert je naime morao biti gotov do 22:30, budući da je već u 23 h počinjala nekakva večer DJ-a za koju se naplaćivao poseban upad pa se klub do tada morao isprazniti. Stoga nije bilo još puno vremena, tek za dvije pjesme, od kojih je jedna bila "This Is My Life", posebno emotivna, autobiografska pjesma.

Tod A. i dalje je dječački zanesen pravdom (čak se i na CD potpisao sa 'Keep up the struggle, comrade'), a zajedno sa svojim prijateljima pokušava učiniti svijet malo boljim mjestom. Moj svijet u subotu, 17. listopada, definitivno je učinio boljim - uz The Killerse u Ljubljani, ovo je bio uvjerljivo najbolji (klupski) koncert sezone.

Set lista:
Some Strange Reaction
Borneo
Electric City
Some Kind Of Kindness
Banghra Bros
Six Forty Five
Chi-Cha
Already Gone
Hey Clown
Get Out Of My Head
Weird To Be Back

Tuning
This Is My Life

Izvještaji