Aktualno

Indie-rock na potezu Portland - Johannesburg

11.10.2009. @ 16:32 Lana Bunjevac

Kada imaš previše vremena u matičnom bendu, osnuj novi - pravilo je kojim su se poslužili mnogi (kao najuspješniji primjer uvijek mi na pamet pada Jack White ili pak Broken Social Scene, da ostanemo u okvirima indie-rock žanra), a jedan od onih za koje bi se također trebalo pročuti jest i Brent Knopf, koji je kreativni 'blackout' u svom matičnom bendu Menomena iskoristio za stvaranje novog benda, Ramona Falls, s kojim nas je u petak posjetio u zagrebačkom Teatru &TD.

Brent Knopf jedan je od osnivača Menomene, u indie krugovima vrlo cijenjenog portlandskog benda s berlinske City Slang etikete (Arcade Fire, Calexico, Nada Surf, Yo La Tengo, The Notwist...). Menomena, nažalost, još nikada nije stigla južnije od Beča (ali naš vrijedni Brada radi na tome), no Brent je privatno posjetio Split i Dubrovnik o kojima je na koncertu govorio samo u superlativima.

Zapravo, možda sam ovaj uvod trebala početi s bendom Dear Reader, jer Ramona Falls je njima uskočila kao prateća grupa na europskoj turneji. Dear Reader dolaze iz Johannesburga i za njihov proboj zaslužan je upravo Brent Knopf koji im je producirao zadnji album te ga proslijedio gazdi City Slanga, vjerojatno uz koju prigodnu riječ.

U polukružnoj dvorani Teatra &TD čekalo se da završi premijera nove predstave Damira Bartola Indoša u susjednoj velikoj dvorani te su Dear Reader počeli 15 minuta nakon 22 h. Četvorka predvođena vrlo simpatičnom pjevačicom Cherilyn MacNeil postoji već nekoliko godina, ali pod ovim imenom djeluju tek zadnjih godinu dana. U vrijeme dok su snimali prvi album zvali su se Harris Tweed, ali to ime morali su promijeniti zbog prava koja na njega polaže poznati škotski odjevni brend.

Novo ime, Dear Reader (prema djelu "Jane Eyre" u kojem Charlotte Brontë čitatelja oslovljava s 'dear reader'), donijelo je i novi zvuk te novog člana (u početku su bili duo), bubnjara Michaela Wrighta. Na promjene zvuka utjecao je i Brent Knopf kojeg su zamolili da dođe u Južnu Afriku kako bi u studiju basista Darryla producirao njihov drugi (ili prvi, ne računamo li ono što su izdali s Harris Tweed) album "Replace Why With Funny".

Uzori im sežu od Joni Mitchell, Arcade Fire i Radioheada, preko Modest Mouse, Mew i The Shinsa, pa sve do Imogen Heap. Daleko od zapadne kulture i njenih utjecaja ("Subsaharska Afrika nije baš na ruti kad Arcade Fire planiraju svjetsku turneju", reći će jednom autoironično Cherilyn), stvorili su vrlo nepretenciozan zvuk, puno bliži euroameričkom negoli afričkom kulturnom nasljeđu.

Prvi europski nastup imali su kao predgrupa Lambchopu i Andrew Birdu, a na slobodan dan na turneji prijatelji su ih odveli na koncert Menomene, čiji su album intenzivno slušali naredna tri mjeseca, nakon čega se Cherilyn odvažila i poslala Brentu poruku putem MySpacea s pitanjem o mogućoj suradnji.

Mogućnost da mu vrate uslugu dobili su ove jeseni kada je Brent odlučio sa svojim solo projektom održati prvo američku pa potom i europsku turneju, na kojoj su mu se pridružili kao prateći bend, tako da smo na koncertu zapravo dva puta gledali istu postavu - prvo kao Dear Reader, a potom kao Ramona Falls.

"Bit će vam dosta nas za danas" rekla je tako Cherilyn otprilike na sredini nastupa, maltene se opravdavajući (iako sumnjam da bi se itko bunio što je nju gledao cijelu večer). Dear Reader čine još basist Darryl Torr (koji je s Cherilyn osnovao bend), već spomenuti bubnjar Michael Wright te Jean-Louise Nel, nova djevojka u postavi koja im se priključila tek nedavno, a primarni instrument joj je viola. Svi članovi benda su multiinstrumentalisti pa je tako basist na pojedinim pjesmama svirao i klavijature, Cherilyn je osim za vokal bila zadužena i za klavijature i akustičnu, a Jean-Louise za električnu gitaru.

Rezultat su folky pop pjesme u kojima se miješaju optimizam i melankolija, a prije svega ih nosi jasan, zvonki glas Cherilyn MacNeil, koji bi uspio iznijeti svaku pjesmu i bez pratnje instrumenata. Svi članovi benda sudjeluju u pjevanju kao back vokali, a s laptopa su povremeno dopirali i semplirani vokali stvarajući tako vrlo lijepa višeglasja i eho. Nenametljivu ulogu pratećeg vokala imao je i Brent Knopf, koji ih je povremeno pratio i na gitari, no njegova glavna 'zadaća' ipak je bila bodrenje svojih kolega, čije su poneke reakcije djelovale su kao da su i sami iznenađeni prijemom svojih pjesama. Posebno zamijećena bila je posljednja stvar "Great White Bear" te pjesma "The Same", najavljena kao 'pjesma iz perspektive bijelca koji živi u Južnoafričkoj Republici'.

Nakon desetak minuta pauze, na stage se vraća ista postava, ali sa zamijenjenim ulogama - Brent Knopf dolazi pred mikrofon i klavijature, a Cherilyn se prihvaća akustične gitare. Budući da je i Menomenu teško usporediti s nekim bendom, tako je jednako teško to napraviti i za Ramona Falls. Mogu samo reći da je muzika, jednako kao i kod Menomene, sve samo ne jednostavna i pravocrtna pa je za sve glazbenike koji su pratili Brenta (u Americi su to bili njegov kolega iz Menomene Danny Seim na basu, Paul Alcott iz benda Dat'r za bubnjevima te gitarist Matt Sheehy) vjerojatno bio velik izazov u kratkom vremenu naučiti svirati sve dionice.

Album "Intuit" nisam imala prilike preslušati prije ovog koncerta, no najbolji dojam su ostavile nježna balada "Russia" ('ova pjesma zove se "Russia" ali uopće nije o Rusiji') i "Going Once, Going Twice", koje su otkrile da Brent Knopf može itekako pisati i catchy pjesme.

"Na nekim koncertima sam svirao pred možda desetak ljudi, jako mi je drago da ste došli u ovako velikom broju", iskren je bio Brent, koji je zaradio i poziv na bis na koji se vratio bez benda i odsvirao još jednu stvar za koju je rekao da ju nikad još nije izvodio pred publikom.

Odličnom zvuku oba benda pripomogao je i tonac Fritz koji je, kako smo čuli, vrlo profesionalno pristupio ne samo koncertu, već i tonskoj probi, a sve nas je razveselio i merch štand na kojem su se našlo i dosta toga iz City Slang kataloga, gdje je, uz protagoniste večeri, najtraženija roba bio Les Savy Fav.

foto: Igor Višnić

Izvještaji