Aktualno

Nitko nije skrivao osjećaj zadovoljštine u Tvornici kulture

6.10.2009. @ 07:08 Barbara Dolenc

Prve listopadske nedjelje u krcatoj Tvornici kulture nitko nije skrivao osjećaj zadovoljštine. Nekoliko minuta iza 21 h, nestrpljivo meškoljenje tijela raznih dobnih skupina ispred pozornice (u potrazi za što boljom pozicijom ispod područja djelovanja klimatizacije) na trenutak se, začuđenim izrazom lica, stopilo s čitavom dvoranom.

Instrumentalna 'uvertira' najavila je ulazak na pozornicu, a decentna igra svjetla potencirala doživljaj 'mitskog prostora'. Pojavila se sjena bosonoge dive, popraćena ovacijama iz 'ganute' publike.

Iako vidljivo narušene tjelesne snage, Cesaria Evora ponovo nas je vodila kroz poetski svijet ritma, emocija, imaginacije. Bez izravnog obraćanja i suvišnog 'koketiranja' s publikom, osvojila je izuzetnom snagom glasa, natjerala čak i najsuzdržanija tijela na lagano tapkanje nogom, odmjereno njihanje bokova ili zagonetni smiješak na licu.

/ foto: Dario Belić

Cesaria svakako nije izvođač u smislu da tjelesno dominira pozornicom, no apsolutno glasovno obuzima cijeli prostor. Ne bih je jednostavno klasificirala kao pjevačicu world musica, rekla bih kako upravo prekoračuje granicu tog arbitrarno joj dodijeljenog, 'enciklopedijskog' žanra. Ona nalikuje arhetipu 'mudre žene', vrsti barda capeverdeovskog bluesa, starijoj baki s licem na kojem svaka bora označava nakupljeno iskustvo, a koju bi svatko ponekad u životu želio upitati o putevima sudbine, barem metaforički dok sluša mp3 player u tramvaju.

Pročačkamo li glazbenom poviješću, jedina europska pjevačica s kojom bih je usporedila, svakako je Edith Piaf. Na prvi pogled ne dijele previše 'žanrovskih' sličnosti, no zasigurno zauzimaju najviše mjesto po kvaliteti interpretacije pjesama, ali i mitiziranoj biografskoj pozadini. Stoga, ne treba se začuditi ako u bližoj budućnosti, a možda već i postoji slučaj, netko analizira Cesariu kao kulturološki fenomen, izuzetan primjer hibridnog identiteta ili 'pjevačicu/pjesnikinju morne' na manjinskom (kreolsko - portugalskom) jeziku. A možda nekada posthumno osvane i film o usponu kraljice morne.

No Cesaria se, neki će reći namjerno, neki nesvjesno, odupire teoretiziranju i klasificiranju. Njena glazba vas obuzima i tjera na pjevanje čak ako i ne razumijete riječi ili nabadate portugalski. Razumljiva je zato što govori o univerzalnom osjećaju melankolije, tuge, izolacije, patnje, a zagrebačka publika je nešto manje od dva sata upravo uživala u toj 'čistoj poeziji'.

Valja napomenuti kako se Tvornica pokazala idealnim prostornim rješenjem za ovo gostovanje. Za razliku od Lisinskoga, bez obzira na frenetične ovacije koje su je i ondje pratile te nadahnule na nova gostovanja u Hrvatskoj, atmosfera u Tvornica sličila je na intimnost kabaretskog, barskog prostora. I sama je pjevačica uživala u ovom ležernijem okruženju, 'ritualno' (najsmirenije moguće i s punim guštom) zapalivši cigaretu negdje u sredini koncerta.

Nedjeljnu večer publika u Tvornici imala je priliku, uz dašak uključene imaginacije, putovati otocima Capo Verde ili vlastitim duhovnim krajevima, uz pratnju ritmova akustične gitare, violine, klavira, udaraljki.

Činilo se kako Cesaria pušta energične članove benda, posebice violinista i saksofonista, da rasplešu publiku, odnosno iskažu vlastito glazbeno umijeće i vidljivu uživljenost. Zanimljiv je svakako i odnos Cesarie sa članovima benda, odnosno gotovo da se spontano odvijaju minijaturni skečevi zadirkivanja pjevačice ili ona nasmiješena odmahuje publici na dogovaranja s pijanistom.

Možda najsmješniji trenutak večeri je njen odlazak s pozornice nakon bisa, praćen gromoglasnim pljeskom i ovacijama - dok su je iz benda tražili da se nakloni zajedno s njima, ona ih je pomalo zbunjena, s velikim smiješkom, pogledala i laganim korakom produžila prema izlazu.

Mada nije tekstopisac svih pjesama, Cesarijina glasovna interpretacija (sentimentalno naglašavanje riječi i nostalgična boja glasa) odiše izvornim potpisom klasičnog poetskog subjekta. Iza stihova stoji iskustvo i doživljaj emigracije, povratka domovini, životne radosti, suprotstavljanja sudbini, propale ljubavi, samoće i boli, utapanja tuge u alkoholu.

Iako je prošla klasični repertoar i dotakla se pjesama koje su obilježile njenu internacionalnu karijeru, izmjenjujući razigrane, plesne ritmove i sjetne, snažno emotivne dionice, Cesaria je također predstavila nekoliko pjesama, poput "Zinha", s novog, još neobjavljenog, albuma "Nha Sentimento".

No, publika je najdirljivije reagirala na stihove pjesama "Sodade", "Cinturao Tem Mele - Dansa Tcha Tcha Tcha", "Saia Travada", "Rogamar" i završnu pjesmu pred prvi odlazak s pozornice "Carnaval De Sao Vicente". Čak i publika koja je sjedila za vrijeme koncerta, digla se na noge te dugačkim pljeskom i ovacijama izvojevala bis.

Vrućina u Tvornici narasla je upravo u trenutku kada su krenuli prvi taktovi "Besame Mucho", a publikom se širio val poljubaca između zaljubljenih, opijenih. Posljednja pjesma večeri, "Sangue Berona", izvedena je dvaput, točnije jednom i 'mrvicu', budući da je Cesaria nagovarala pijanista da ponove refren.

Netko je prvi puta došao 'svjedočiti' mitu o 68-godišnjoj bosonogoj divi, netko 'provjeriti' hoće li pjevačica zapaliti cigaretu, netko je pak ponovno došao uživati u nostalgičnim melodijama morne, a netko obaviti radnu zadaću. No sigurno je kako i ovaj nastup Cesarie Evore u Hrvatskoj nije ostavio previše prostora zamjerkama i zauzima vrlo visoko mjesto na ljestvici glazbenih događaja, što se više bližimo kraju godine.

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji