Recenzije

Bube kao mladi lavovi

5.10.2009. @ 09:40 Zoran Tučkar

40 godina od snimanja posljednjeg albuma "Abbey Road", 9.9.2009. u prodaji se pojavio kompletan katalog albuma The Beatlesa, remasteriran, s pripadajućim mini-dokumentarnim filmovima koji kažu pokoju riječ o stvaranju svakog pojedinog albuma.

Zvuk je restauriran najmodernijim postupcima, te je moguće čuti njihove pjesme u najjasnijem izdanju do sada i to na dva načina: u stereo-formatu (koji se može nabaviti kao box-set sa 16 CD-a ili kupovinom pojedinačnih albuma) te mono-formatu (koji je dostupan samo kao box-set sa 13 CD-a te uključuje sve albume The Beatlesa zaključno s albumom "The Beatles", zadnja dva albuma su miksana direktno u stereu, dok su pjesme s albuma "Yellow Submarine" pridodane kompilaciji "Mono Masters" - pandanu "Past Masters" u mono formatu). Ova se recenzija odnosi na albume u stereo-formatu.

Kompletan opus čupavaca iz Liverpoola moguće je podijeliti na razne načine, no ovdje će podjela biti izvršena na rani period (albumi "Please Please Me", "With The Beatles", "A Hard Day's Night" i "Beatles For Sale"), srednji period ("Help!", "Rubber Soul", "Revolver", "Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band" i "Magical Mystery Tour") i kasni period ( "White Album", "Yellow Submarine", "Abbey Road", "Let It Be" i "Past Masters").

"Please Please Me" je prvi album The Beatlesa, izdan u proljeće 1963., koji je odmah pokrenuo nešto što se i danas zove Beatlemania, a to znači: masovno iskazivanje oduševljenja u tolikoj mjeri da ometa normalno dnevno funkcioniranje Johna Lennona, Paula McCartneya, George Harrisona i Ringa Starra, vedrih i smjelih 20-i-nešto godišnjaka, koji su sa začuđujućim uspjehom činili sjajne pjesme upotrebljavajući kao tekstove kombinaciju osobnih zamjenica i riječi 'love'.

Njihovi će dopadljivi, ali sirovi i neumiveni glasovi te energične interpretacije dati potrebnu povezanost sa stvarnim svijetom "Ej, imala je samo 17 godina i znaš li na što mislim? Izgledala je tako da to ne možeš usporediti" nisu stihovi koji će ikoga oboriti s nogu, ali u kombinaciji s podrhtavajućim ritmom dali su autentičnost i osvijestili da se život događa sada i ovdje, ne nekom drugom planetu. Kakvi god bili, takva kombinacija je u moru tada popularnih ljigavih tinejdžerskih pjesama zvučala drugačije, iskreno i nefabricirano.

I danas nakon četrdesetak godina taj album plijeni pažnju svojom poletnošću, nevinošću i neiskvarenošću, tako da čak i ne čudi previše što je snimljen za cca. 12 sati rada u studiju. Profinjene i zašećerene "P.S. I Love You", "Love Me Do", "Do You Want To Know A Secret?" (poslije veliki hit za Billy J. Kramera i Dakotas) pokazuju da su momci već tada dobro znali sve zakonitosti strukture pop pjesme s početka '60-ih. godina, a hitovi i klasici "Please Please Me" (koja je svoj život započela kao balada u stilu Roya Orbisona) i "I Saw Her Standing There" uz obradu "Twist And Shout" (iliti kratku priču kako je Lennonovo grlo tužilo Johna Haagu zbog nehumanog nasilja) su sugerirali da bi se momcima mogao u budućnosti dogoditi još koji uspjeh kao ploča "Please Please Me".

"With The Beatles", izdan u studenom 1963., funkcionira kao sjajan nastavak slavnog debija, na kojem je ponovljena ista formula uspjeha: red autorskih pjesama, red dobro odabranih obrada - tako se to nekad radilo, obrade su bile skoro pa obavezne.

Iako se i ovaj album s lakoćom zakucao na broj jedan top lista s obje strane Atlantika, prava se borba u to doba vodila na tržištu singlova, pri čijem su vrhu dominirali pjesme "From Me To You", "She Loves You" i "I Want To Hold Your Hand" koje nisu izdane na albumima, ali će se pojaviti na kompilaciji "Past Masters".

"It Won't Be Long", "All My Loving", "All I've Got To Do" (poslije će je citirati Neno Belan u "Pričaj mi o ljubavi") nastavljaju oduševljavati publiku koja doživjela ushit s "Please Please Me", a zbirka sjajnih interpretacija tuđih standarda bit će povećana s "Please Mr. Postman", "Roll Over Beethoven" i "You Really Gotta A Hold On Me". Svoj autorski potencijal je navijestio miran, tih i povučen dečko George Harrison pjesmom "Don't Bother Me".

"It's been a hard day's night", stihovi su koji sjajno pristaju 9.9.2009. uvečer hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nakon poraza od Engleske. Ti isti stihovi od tog dana, kada je kompletan katalog albuma The Beatlesa ponovo dostupan u trgovinama, friško remasteriran i opremljen mini-dokumentarnim filmovima, opisuju muku Johna, Paula, Georgea i Ringa u vremenu s kraja 1963. i početka 1964. kad su imali koncerte jedan za drugim, snimali pjesme jednu za drugom, bili mnogo više naganjani nego razne zvjezdice danas. Lennon je imao i obitelj (suprugu Cynthiu i sina Juliana), ali to se skrivalo.

Album "A Hard Day's Night" se u odnosu na prethodne ploče liverpoolskih momaka doima kao jumbo-jet u odnosu na dvokrilne propelerce. Konkretno, riječ je o naglom porastu samopouzdanja, autorskom sazrijevanju, a i neprekidno koncertiranje je učinilo svoje da pomak u zvuku bude izveden u smjeru energičnog, sirovog, znojnog i lakonski šarmantnog rock'n'rolla prepunog dobrih vibracija (što je možda najočitije u "Anytime At All" i naslovnoj pjesmi).

U "I Should Have Known Better" pojavljuje se vrlo propulzivna usna harmonika (vjerojatno kao rezultat slušanja Bob Dylana), a "And I Love Her" je prva u nizu nježnih komercijalno uspješnih McCartneyevih balada 'za domaćice' (i koliko je god "And I Love Her" poznata, dotle je druga Paulova kvalitetna balada "Things We Said Today" zaboravljena).

Valja spomenuti i Lennonovu "You Can't Do That" koja prva u nizu govori o Johnovoj ljubomori i posesivnosti (Ne pričaj dvaput s drugim dečkom, rekao sam ti da se to ne smije) umotanu u jednostavnu pocupkujuću melodiju.

"A Hard Day's Night" je ploča sa 100 %-tnim udjelom autorskog tandema Lennon-McCartney, nema obrada (što je bila rijetkost u to doba), a iz današnje perspektive, može se smatrati i proto-punk pločom. Također, nikad prije ili poslije u diskografiji The Beatlesa na jednoj ploči se nije dogodila takva autorska dominacija jednog člana: smatra se da je John Lennon napisao 10 od 13 pjesama, dok je u preostale tri glavnu ulogu ipak imao McCartney.

Rezervoari visokooktanskog goriva koje je nemilice davalo inspiraciju na "A Hard Day's Night" su dolazili do granica rezerve na sljedećem albumu nazvanom "Beatles For Sale", koji je izdan krajem 1964. "I Don't Want To Spoil The Party", "Every Little Thing" i "Baby's In Black" zvuče pomalo generički, odnosno tek kao poluuspjele kopije "I'll Cry Instead" ili "This Boy".

Količina obrada je opet povećana i iznosi 6, no veći je problem to što variraju u kvaliteti: od nedorađene i nepodnošljive "Mr. Moonlight", do zabavnih "Honey Don't" i "Kansas City/Hey Hey Hey Hey".

"Beatles For Sale" je moguće doživjeti kao elegantnijeg, upristojenog, profinjenijeg, ali ipak nedorečenog mlađeg brata prva tri albuma 'buba'. Bolji dio albuma "Beatles For Sale" su "No Reply" (Lennon pjeva gorki tekst na McCartneyevsku melodiju), rezignirani country-rock "I'm A Loser", "Eight Days A Week" i "What You're Doing".

Album je pokazivao da je tadašnja pop muzika postala premalen grad za Johna, Paula, Georgea i Ringa: stoga otići će iz centra na periferiju, tamo će čuti protestni folk, country and western, vratiti se s jednostavnijim suzvučjima, dok će im (paradoksalno) muzika zvučati kompleksnije i zagonetnije.

Albumi