Scena

John Norum (Europe): "Sada znamo cijeniti ono što smo stvorili u prošlosti"

1.10.2009. @ 16:00

Trideset je godina prošlo otkako su pjevač Joey Tempest (Rolf Magnus Joakim Larsson) i gitarist John Norum, inače rođeni Norvežanin (Vardo), u Upplands Väsbyu u Stockholmu osnovali skupinu kojoj su dali ime Force.

Kasnije su im se pridružili basist Peter Olsson i bubnjar Tony Reno, a uzori su im bili Thin Lizzy, Led Zeppelin, UFO i slični bendovi. Nisu tada ni sanjali da su položili temelje iz kojih će izrasti jedno od najvećih muzičkih imena, a u najmanju ruku bend koji je Švedsku, pa i cijelu Skandinaviju, upisao u sve rock atlase.

A i s petnaestak godina, koliko su tada imali, teško da su nečim takvim bili i opterećeni. Ne da prije nije bilo rock bendova na tom području, ali pojava Europea, u kojeg je evoluirao Force nekoliko godina kasnije, potpuno je promijenila sliku o zemlji koju se do tada u muzičkim razgovorima gotovo u pravilu spominjalo kao 'onu iz koje dolazi ABBA'. Nekoliko godina Force je uglavnom svirao covere, osim klupskih svirki drugo im nije baš išlo, i momci su skoro odustali od svega.

A onda ih je 1982. godine Joeyova djevojka nagovorila da se jave na natjecanje 'Swedish Rock Talent' na kojem su pobijedili s dvije pjesme, "In The Future To Come" i "The King Will Return". K tome, još je Joey proglašen najboljim pjevačem, a John najboljim gitaristom, no ključnija stvar od tih bila je ta da je postojala još jedna, važnija nagrada, a to je bio ugovor s Hot Record. I otada je sve krenulo.

Nešto iza tog natjecanja Force mijenja ime u Europe, 1983. godine objavljuje istoimeni debi album u Švedskoj i Japanu, koji ulazi u Top 10 i donosi prvi hit u povijesti benda, "Seven Doors Hotel", koji se također, u singl verziji, našao među 10 najboljih u Japanu. Drugi album, "Wings Of Tomorrow" (1984.), najpoznatiji je po pjesmi "Open Your Heart" (objavljenoj u remasteriziranoj verziji i na albumu "Out Of This World"), ali i po tome da je zbog njega tadašnji CBS, a danas Epic, pokazao veliki interes za bend, što je značilo njegovu 'internacionalizaciju', s obzirom da prva dva albuma nisu bila dostupna na većini tržišta.

Poslije tog albuma stigle su i promjene u postavi, pa je Mic Michaeli (Gunnar Mathias Michaeli, ex-Avalon) postao klavijaturist te se Joey mogao u potpunosti posvetiti pjevanju, dok je bubnjara Tonya Renoa zamijenio Ian Haugland (Hakan Jan Haugland, ex-Trilogy). Prije toga u bend je stigao basist John Gunnar Levén (ex-Rising Force) i to umjesto Marcela Jacoba (ranije ove godine izvršio suicid), koji je nakratko bio zamijenio Olssona.

Presudna godina za Europe bila je 1985., u kojoj najprije s pjesmom "Rock The Night" participira u soundtracku za film "On The Loose", zatim Joey piše "Give A Helping Hand" za Swedish Band Aid (producent Kee Marcelo iz Easy Action, kasniji gitarist benda), a novac od prodaje tog singla bio je, kao i od cijelog projekta, namijenjen za gladne u Etiopiji.

Još je važnije da je u toj godini počelo snimanje albuma "The Final Countdown" koji je objavljen 1986. i koji je Europe od relativno nepoznatog benda, praktički preko noći, promovirao u jednu od najvećih zvijezda svjetske glazbene scene. "The Final Countdown" je 'protkan' brojnim hitovima, od naslovne kompozicije, za koju je uvodni klavijaturistički dio napisao Joey još četiri godine ranije, preko "Rock The Night", "Cherokee" ili "Carrie", bio je na prvom mjestu u čak 25 država, prodavao se u milijunskim tiražama, i do današnjih dana ostao jedan od najpoznatijih albuma svih vremena.

Isto tako, album im je bio i 'kamen spoticanja' u međuljudskim odnosima u bendu, i navodni glavni uzrok odlaska Johna Noruma u listopadu 1986. godine, koji je njime, usprkos svemu, bio nezadovoljan. Mislio je (i govorio), uz ostalo, da su odstupili od hard rocka kakav je obilježio prva dva albuma, da je produkcija previše okrenuta klavijaturama i da je Europe postao bend za tinejdžere.

Njega je zamijenio već spomenuti Kee Marcelo, a nakon uspješne turneje na red dolazi 1988. godina i četvrti album "Out Of This World", koji, iako uspješan, niti izbliza ne prolazi kao "The Final Countdown", a najpoznatiji je po pjesmi "Superstitious" i po tome što je u kritičarskim krugovima okarakteriziran kao 'mainstream rock album'.

Neočekivani pad popularnosti, još drastičniji pad prodaje albuma, donosi nove 'trzavice' unutar benda, no još je uvijek išlo dobro s nastupima uživo pa je, nakon novih turneja, 1991. godine snimljen, od "Out Of This World" dosta rockerskiji i osobno jedan od najboljih albuma Europea, "Prisoners In Paradise". Na njemu ima mnogo dobrih, čvrstih, udarnih hard rock pjesama, poput naslovne balade ili "Girls From Lebanon", no najviše ga ljudi pamti po singlu "I'll Cry For You".

Krajem godine Europe kreće na turneju nazvanu "Final Countdown '91", koja, umjesto da bude povratak u dane najveće slave, na svom završetku donosi pomalo očekivan i, kako se pričalo, pripreman, ali ipak šokantan kraj benda, koji stiže 1992. godine.

U nadolazećim godinama članovi Europea bili su angažirani bilo kao solo izvođači (najviše Tempest i Norum), bilo kao članovi svojih ili gosti drugih bendova (Levén, Michaeli i Haughland najviše u projektu Brazen Abbot, bugarskog gitarista Nikole Kotzeva), a o ponovnom se povratku počelo 'šuškati' kad su na Novu godinu, 1.1.1999., nastupili u Stockholmu i izveli pjesme "Rock The Night" i "The Final Countdown". Tada su, uz Joeya, Mica, Iana i Johna Levéna, svirala oba gitarista, Norum i Marcelo.

Ipak, do potpunog povratka je moralo proći još skoro pet godina, a on je službeno potvrđen 2.10.2003 godine, kada je najavljeno da se Europe vraća u 'classic' ili 'The Final Countdown line up-u' - Tempest/Norum/Levén/Haughland/Michaeli te da se planira turneja i snimanje novog albuma. Tako je i bilo pa odmah sljedeće, 2004. godine, izlazi možda i najbolji album Europea, "Start From The Dark."

Slijede turneje, pa "Secret Society" (2006.), još jedan, sedmi ukupno, a drugi povratnički album, opet turneje (gotovo u pravilu rasprodane) i u konačnici, u rujnu ove godine, i deveti studijski album "Last Look At Eden".

Njime je zaokružena trideseta godišnjica rada benda koji je ostavio duboki trag u rocku, samim time i muzici općenito. Bez obzira je li hard ili samo rock bend, pop, sweet, hair, teeny metal, ili kako ga se sve nije nazivalo. Zato je bilo i više nego veliko zadovoljstvo dio događanja proanalizirati sa suosnivačem te muzičke institucije, gitaristom Johnom Norumom.

Johne, tijekom preslušavanja novog albuma zamijetio da ima dosta laganijih i pjesama srednjeg ritma. Dosta je melankoličan, sjetan. Imaš li i ti takav osjećaj sada kad ga slušaš nakon što je završen?
Pa, da! Ali žestok je to album (smijeh) i mislim da je vjerojatno najbolji rock album u ovom trenutku. Jako, jako dobro zvuči, a nekako je rockerskiji od prethodnika, koji su bili više metal uraci. Tako da se radi o jednom povratku korijenima, s kakvima ste se susretali u kasnim sedamdesetima.

Ima li njegov naziv točno određeni smisao ili je tek simboličan?
Joey je došao s idejom o pjesmi "Last Look At Eden" i pitao nas mislimo li da bi to mogao biti dobar naslov za album. Osobno, nisam previše zadirao u sam tekst i njegovo značenje, već sam se više osvrnuo na svoju 'predigru' (smijeh). Tako da vjerojatno ima neko dublje značenje, koje nisam još uvijek otkrio.

Značajan je utjecaj orkestralnih aranžmana, što se čuje već od uvodnog intra "Prelude", preko naslovne pjesme, a i nekoliko ostalih naslova ih imaju.
Da, zapravo smo koristili simfonijski orkestar, što nikad ranije nismo radili, i bilo je zbilja uzbudljivo to kombinirati s rockom. Dakle, snimali smo sa Češkim simfonijskim orkestrom, s kojim je ranije radio naš producent Tobias i smatrao je da bi bilo dobro surađivati s njima na nekoliko pjesama, tako da smo se iskušali i u nečem novom.

Moram priznati da sam ljubitelj gitarističkih solaža, a i njih ima puno, čak bih rekao da daju posebnu snagu nekim pjesama, poput "Last Look At Eden", "Gonna Get Ready" ili "The Beast".
Europe je oduvijek imao gitarske solaže u svakoj pjesmi. To je jednostavno dio povijesti benda, to je ono što činimo, to je ono što ja želim činiti; pokušati doći do nekih novih melodija. Zbilja volim svaku pojedinu pjesmu sa svakog od naših albuma.

Ja sam naveo neke pjesme koje mi se dopadaju, istaknuo bih još i "Catch The Plane", koja po meni ima i nešto neo classical progresivnih elemenata te baladu "In My Time". Imaš li ti neku koju bi želio posebno izdvojiti?
Stvarno mi se sviđaju sve pjesme, jako je uravnotežen album. Naslovnu pjesmu smatram najsnažnijom, ali i "The Beast", koja je jedna od najžešćih pjesama koje smo dosad snimili. Ipak, favoriti se mijenjaju iz tjedna u tjedan.

Album je odlično produciran, možeš mi reći tko je radio produkciju i malo opisati njegovo snimanje?
Da, zvuči odlično. Kao što sam i rekao, mislim da ovaj album najbolje zvuči od svih koje smo do sada napravili i mislim da su stvari odlične. Gitare su orijentirane na dosta 'grčkog štiha', što mi se sviđa, a i mislim da je Joey snimio najbolji vokal do sada.

Otprilike je izgledalo kao da smo otišli na probu s hrpom pjesama i započeli svirati. Pomislili smo da bismo ih mogli snimiti tako da zvuče kao uživo i u studiju smo svirali istovremeno, što je u današnje vrijeme neobično. Ostatak snimanja bio je stoga puno jednostavniji. Već smo neko vrijeme isprobavali nove pjesme i svatko je znao što čini.

Radili smo po prvi puta s Tobiasom Lindellom kao producentom i ‘pišali’ smo krv, ali bilo je zabavno i poprilično jednostavno snimiti ovaj album. I sam studio bio je odličan, smješten u stančiću u mjestu izvan Gothenburga. Ondje su, uostalom, svirali i veliki bendovi poput Iron Maidena.

Mnogi muzičari navode kako im je baš zadnji album najbolje što su napravili. Misliš li i da je "Last Look At Eden" vaš najbolji album?
Spomenuo sam da je ovo naš najbolji album i sve su pjesme doista snažne, čemu je razlog što su gitare dominantne, a to mi se jako sviđa. Također, smatram da su Joeyevi vokali, to sam isto rekao, najbolji dosad, a nevjerojatno su se poboljšali tijekom godina. Definitivno je to najjači album kojeg smo napravili.

Kad pričamo o albumima, ja sam veliki fan prva dva, "Europe" (1983.) i "Wings Of Tomorrow" (1984.). Kada ste snimili te albume imali ste određenih problema s izdavačima, mislim?
Pa, iskreno, ne sjećam se nekih problema koje smo imali. Naš prvi album snimili smo vrlo brzo, u svega nekoliko dana, a snimali smo ga uživo. S ovim smo postupili slično.

Jedini pravi problem kojeg se mogu sjetiti jest da je, kada smo snimali "Wings Of Tomorrow", basist John Levén imao malu nezgodnu za miks pultom i prolio Coca Colu po njemu. Ništa više nije radilo, svi su kanali nestali, tako da je inženjer morao pult rastaviti na dijelove, očistiti sav 'skoreni' šećer i slijepljene dijelove , što je oduzelo puno vremena. To je sve čega se sjećam.

Nakon toga je 1986. godine stigao "The Final Countdown". Jeste li se nadali uspjehu kakvog ste postigli s njim?
Ma da, to je svevremenska pjesma koja će doista vječno živjeti i vrlo smo sretni što smo imali tako velik album koji nam je pomogao da se 'probijemo' u svijetu. Jako nam je zabavno vidjeti kako te pjesme 'žive'.

Kad vidiš ljude kako skaču i uzbude se na tvoju pjesmu, onda je to jako uzbudljivo. Bilo je to i zabavno vrijeme, ali mislim da nam je sad još zabavnije, jer sada znamo cijeniti ono što smo stvorili u prošlosti.

U eri najveće popularnosti benda odlučio si se na odlazak, na otvaranje nove stranice, i 1987. godine snimio prvi solo album "Total Control". Kako je bilo, nakon bendova Eddie Meduza & The Roaring Cadillacs i Europe, opet krenuti ispočetka?
Bilo je to uzbudljivo vrijeme. Odlično je bilo imati priliku sam otići u studio, producirati, miksati i pisati svoju muziku, osim jedne obrade ("Back On The Streets" od Vinnie Vincent Invasion, op.a.). Svi danas zato jako cijene taj album. Kad ga slušam, on zvuči zastarjelo, mislim na produkciju i sve, ima dosta površnosti, puno reverba i eha, ali tako je to bilo u osamdesetima. Pun je obrata, jeka i tipičnih elemenata za osamdesete koji su tada tako funkcionirali. S njim sam zasjeo na prvo mjesto u Švedskoj, tako da je to zbilja jedan uspješan album.

Zadnji solo album "Optimus" snimio si 2005. godine, a pročitao sam negdje da bi ti se novi trebao zvati "Playyard Blues". S obzirom da se u njegovu imenu spominje blues, znači li to nešto novo?
Da, ovo je potpuno drukčije. Na novom albumu (izlazi 31.12., op.a.), za razliku od ranijih, bit će više elemenata rocka i bluesa, a ja na njemu pjevam na svim pjesmama, osim na dvije. Stoga se razlikuje od onog što sam radio u prošlosti. Iako je onako, blueserski, imat će dvije, tri žestoke, heavy pjesme i jedan instrumental.

Vratimo se na Europe. Po mišljenju mnogih, Europe je jedan od rijetkih bendova koji se uspješno vratio i nakon reuniona snima dobre albume, ima rasprodane turneje i publika vas voli. Čije je bila ideja da se ponovno okupite i jeste li se bojali da vas je stara publika zaboravila, a nova možda neće prihvatiti?
Nismo znali što će se dogoditi, samo smo složili neke pjesme koje smo imali od ranije i izvukli ih 'iz mraka'. Zato je to jedan vrlo žestok i mračan album ("Start From The Dark", op.a.), najmračniji do tada. Izašli smo 'van' s njime i dugo bili na turneji, napravili  oko 150 koncerata, i svugdje je bio jako dobar odaziv publike. Sva mjesta gdje smo svirali bila su rasprodana, tako da se bilo zanimljivo vratiti.

Nakon dva povratnička studijska albuma, prošle ste godine objavili akustični koncertni album "Almost Unplugged". Kako ste došli na tu ideju?
Htjeli smo napraviti nešto što nismo nikada prije, a nikada nismo napravili ništa akustično, pa smo odlučili sve to malo pomiješati i svirati napola akustično i napola električno. Mislim da je to jedna super ideja, kombinirati rock sa 'žičanim' instrumentima, poput violine i violončela.

Usto, htjeli smo odati počast nekim mojim herojima pa smo izveli nekoliko obrada, poput pjesama Led Zeppelina i Pink Floyda ("Since I've Been Lovin' You" i "Wish You Were Here", plus "Love To Love" od UFO, op.a.), tako da je to bio jedan mali tribute koncert tim bendovima. Uskoro izlazi i DVD "Almost Unplugged" i bit će isto super.

Imao sam nedavno priliku čuti vaš ovogodišnji koncert iz Santiago de Chilea i mogu reći da sam ugodno iznenađen - Europe uživo zvuči vrlo moćno i uvjerljivo. Jeste li sada u potpunosti sazrjeli i kao ljudi i kao muzičari i misliš li da ste u godinama kada možete najviše pokazati na pozornici?
O, da. Velika je razlika između nas danas i u osamdesetima. Danas smo sazrjeli, odradili mnoštvo koncerata, bili u različitim bendovima... Ja sam bio u američkom bendu Dokken i s njima snimio dva albuma ("Up From The Ashes" (1990.) s Donom Dokkenom i "Long Way Home" (2002.) s bendom Dokken, op.a.). Puno smo bili zajedno po turnejama, kroz vrijeme smo postajali sve bolji i bolji i dosta sazrjeli s godinama. Sad doista znamo kako uživo dobiti dobar sound, što u osamdesetima nismo znali. Kroz godine smo postali sve bolji.

U planu je europska turneja, na kojoj ćete nastupati s Gotthard.
Planiramo u Njemačkoj odsvirati dvadesetak koncerata, a tijekom studenog smo na turneji s Gotthard, što će biti uzbudljiva kombinacija. Mislim da je Gotthard vrlo sličnog stila našem pa će biti zabavno svirati i vratiti se u Njemačku. Veselim se odlasku tamo i susretu s fanovima, jer jako dugo nismo bili ondje.

Nadam se da ćete doći i u Hrvatsku, jer sam vidio da u siječnju svirate u Beču, a trenutno imate još slobodnih datuma. Imaš li kakve informacije o kontaktima s našim promotorima.
Ja osobno nemam, to radi naš menadžment preko booking agencije u Engleskoj. Ali bilo bi to odlično i jako zabavno.

I za kraj jedno privatno pitanje. Prošle godine doživio si veliku obiteljsku tragediju, obzirom da ti je umrla supruga (Michelle Meldrum, frontwoman benda Meldrum, op.a.), i ovom prilikom ti izražavam sućut. Koliko ti muzika pomaže da prevladaš teškoće i jesi li u neke pjesme možda unio svoje emocije uzrokovane tom tragedijom?
Da, lani sam doživio tragediju, umrla mi je supruga i to je bila teška, drukčija godina za mene i našeg četverogodišnjeg sina. Živimo iz dana u dan i pokušavamo prebroditi ovu groznu tragediju. Ali to se ne vidi izvana, tako na neki način i kroz muziku ponekad to proživljavam.

Zadnja pjesma na albumu, "In My Time", zapravo je posvećena Michelle i pjesma je o njoj. Kad ju slušate, u vama budi se budi osjećaj tuge.

Interview