Aktualno

Gustafi dobro iskoristili nove tehnologije i Teslu za "Chupacabru"

9.9.2009. @ 09:14 Zoran Tučkar

Najvjerniji fanovi i pokoji predstavnik sedme sile okupili su se 8. rujna u 20 h u Plavoj sobi Radija 101 na promotivnom koncertu grupe Gustafi koji se putem izuma Nikole Tesle te pokojeg izuma kojeg je Marconi pokrao od Tesle (točnije, radija, a i ne samo radija) emitirao po brojnim radio stanicama Lijepe Naše, a putem Interneta čitava bjelosvjetska publika mogla je pratiti kako ovim nastupom Gustafi promoviraju novi album "Chupacabra".

U 20:35 zabava je počela. Pjevač i glavni autor Edi Maružin se ukazao s gitarom sjedeći na stolici, te sa svojom karakteristično sjajnom (iliti ćelavom) frizurom koju je pokrio kapom, dok pjevačica Barbara Munjas svoju frizuru i podjednako sjajnu haljinu nije skrivala ničim na oduševljenje prisutnih.

U početku su dominirale pjesme sa "Chupacabre", a malo poslije zasvirali su svoje klasike "Ja nisam stija mala" (koja je ostavljena za furiozno zatvaranje nastupa), "Znan da je zima", "Kadi su ta vrata" i druge.

Uz gore spomenute, vrhunac večeri bila je i "Katarina", s, khm, prepoznatljivim refrenom, koji je publika nagradila vraćanjem pozitivne energije bendu koji je istu nesebično davao, a treba spomenuti i "Jesen", koja je napisana u čast prerano preminulom gitaristu Ekatarine Velike Milanu Mladenoviću koji je producirao prvi album Gustafa.

"A ovo je pjesma za pedofile", rekao je Maružin prilikom sviranja obrade Robićeve "Sedamnaest ti je godina tek" koja je obrada "Save The Last Dance For Me".

Tu su pjesmu, kao i većinu ostalih, odsvirali karakteristično robusno, energično i veselo, no značajka Gustafa je ta, koliko god oni bili bend za veselice, i koliko god nastup na Stojedinici bila veselica (potezanja buteljiranih plodova istarskih vinograda tijekom koncerta nije nedostajalo, a i Maružin se digao sa stolca i maknuo kapu s glave), njihove pjesme posjeduju određenu količinu tragike, što je posebna, doda(t)na vrijednost njihovog rada i iako je mnogo američkih utjecaja u njihovom muziciranju, upravo zbog te tragike zvuče jako slavenski.

"Živjela brass sekcija!", čulo se pri kraju nastupa, a Maružin je nadodao "Oni su brass-tvo, a mi smo jedinstvo!", što je efektno 'leglo' na 66. obljetnicu kapitulacije fašističke Italije. Edi i kolegica mu pjevačica Barbara Munjas zvučali su nešto tiše u odnosu na ostale instrumente, tako da je publici pažnju oduzimala Barbarina koreografija (i to u vrtoglavo visokim štiklama, 'treba joj spomenik dići kako je mogla toliko skakati', čulo se od empatičnijih članica publike) više nego njeni vokali.

Sve u svemu, Gustafi su ovim koncertom navijestili ne samo mogućnost novih tehnologija (povezivanje nastupa uživo, radija i Interneta) nego i dobru izvođačku formu u ponešto pomlađenoj postavi.

Izvještaji