Recenzije

Progresiva iz hrvatske tvornice

11.10.2009. @ 16:00 Ljudevit Cikač Ciky

Mladi hrvatski pisac i muzičar Franjo Janeš u sveopćoj je recesiji koja književnost i muziku, pa možemo slobodno reći, ozbiljno 'trese' već nekoliko godina, ponudio zanimljivo, doduše ne i revolucionarno, ali hvale vrijedno rješenje za moguć izlaz iz nje.

Naime, svoju je knjigu "Noć živih mrtvaca" dopunio studijskim albumom svog 'one-man' projekta Astridian, kojeg kao bonus dobiva svaki kupac knjige.

U ovim, teškim, vremenima ne mogu se, a niti ne želim, 'bacati' u procjene koliko će to pospješiti nabavku knjige, jer, u konačnici, nisam ju niti pročitao, no mogu sa sigurnošću reći da me album "Trinity" ugodno iznenadio. Ponajviše iz razloga što je kod nas raritet pronaći bend koji svoj izričaj temelji na progresivnom rocku, ali i iz toga, što je bitnije, što se radi o sasvim solidnom muzičkom ostvarenju koje bi bilo zanimljivo i da nije ponuđeno u paketu s knjigom.

Zanimljivom i stoga što se radi o albumu sa širokim muzičkim horizontom koji ni u kom slučaju nije ograničen (samo) na progresivu, barem ne onu klasičnu, već se 'poigralo' s više muzičkih subžanrova, a sam muzički ugođaj, prvenstveno onaj instrumentalni, vjerojatno u stopu prati događanja u knjizi koja je 'etiketirana' kao crnohumorna drama.

Dakle, čuje se tu psihodelija, melankolija, tuga, sjeta, ali i vedrije, svjetlije i raspojasanije raspoloženja, makar, ne u prevelikom opsegu, jer onda ne bi odgovarao progresivnim standardima.

Jedna od rijetkih stvari na koju stavljam zamjerku je produkcija koja je prije bih rekao pretiha nego nekvalitetna, jer bez obzira na koncepciju, tonovi su se trebali malo, ustvari dosta dići. Onda bi do punijeg izražaja došle vrlo lijepe instrumentalizacije, u prvom redu gitaristički dijelovi, koji dosta eksperimentiraju, lutajući od krasnih atmosferskih akustika (negdje nalik na Simon & Garefunkelove) pa sve do 'hevijaneriziranih' riffanja, ali i poludramatični piano, neki orkestralniji dijelovi, jednako kao i dobro složeni prijelazi.

Možda čak i jedan od boljih elemenata koji se mogu čuti je, pomalo neočekivano jaka, muško/ženska vokalna suradnja i ona bi dignuta za koju oktavu više došla do izražaja, a ovako se čini previše sramežljiva, za što nema razloga. Opet kažem, usprkos muzičkoj koncepciji, ima prostora za glasnija i jasnija izražavanja.

Isto tako, treba istaknuti da album nije kaotičan, nije prekompliciran, i usprkos prihvaćenim progresivnim standardima, sasvim se dobro može slušati.

Dakle, ne morate biti u totalnoj 'depri' da bi tek onda osjetili potrebu posezanja za njim, samim tim jer obiluje melodioznim dijelovima, koji imaju potencijala i za 'dizanje morala' (folkerskija "Zvira voda", npr.). Oni koji će kupiti knjigu ili su to već napravili sigurno će imati (imaju) pomoć pri procjeni kvalitete i donošenju realnijeg sveukupnog dojma o ovom albumu, no gledajući ga čisto s muzičke strane, (pre)velikih zamjerki mu ne bi trebao pronaći nitko.

Albumi